(Luka 4, 1-13)

KRIŽ I KRUNA

„Podari nam snagu, Gospodine, ovdje i sada,

u danima između Križa i Krune.“

(„Newsong“)

Služeći se modernom terminologijom mogli bismo reći kako je ovo prvi Isusov dan na poslu. Biva kršten i odmah biva odveden u pustinju gdje se suočava sa svim onim što će ga pratiti do križa. Suočava se sa tri velike napasti. I s temeljnim pitanjem: „Hoće li uzeti krunu bez križa?“

Ove tri napasti slobodno možemo nazvati temeljnim napastima, napastima koje traju sve do dan danas i koje su izvor svih ostalih napasti s kojima se suočavao Isus u pustinji i s kojima se suočavamo i mi dan danas.

Danas je prva korizmena nedjelja i ovo je vrijeme kada bismo trebali duboko uroniti u muku i smrt Isusa Krista. Ovo je vrijeme kada bismo se trebali pokajati, kako osobno tako i kao zajednica.

Nažalost mi Korizmu sve više shvaćamo kao nekakvu zgodnu prigodu za 40 dnevnu apstinenciju od nekih svojih poroka kojima ćemo se uredno vratiti već na sam Uskrs. Korizmu sve više shvaćamo kao neku našu mogućnost pogodbe s Bogom.

I umjesto da iskoristimo ove dane kako bi što više ušli u dubinu svoje vjere mi se bavimo perifernim stvarima i njih se odričući mislimo da ćemo zadovoljiti svojega Boga i umiriti svoju nečistu savjest.

Sva tri napasti, kojima đavao kuša Isusa, u biti su pokušaj da Isus izda svoj identitet i zloupotrijebi svoju moć. Đavao se lakoćom (kao i mnogi naši političari) služi citatima iz Svetog Pisma.

Kod prve napasti, pretvaranja kamenja u kruh, Isus je kušan da iskoristi svoju moć u krivu svrhu. Sotona, govoreći : „Ako si Sin Božji …“ želi dovesti Isusa u situaciju da sam u sebe posumnja. On jako dobro zna tko je Isus ali sije sjeme sumnje.

Ukoliko mu to uspije i na samo jedan trenutak, ukoliko uspije navesti Isusa da na krivi način upotrijebi svoju moć, da uzme krunu bez križa, da pretvori kamen u kruh, đavao će pobijediti.

Rješavati probleme od kraja, postavljajući problem zalogaja kruha ispred principa pravde po kojem nitko ne smije gladovati, izvrnuta je logika kojom se služi i naš svijet.

Mi smo danas svi spremni nazvati nekakav telefonski broj i udijeliti neku kunu bilo za liječenje nekog bolesnog djeteta, bilo pomoći gladnima u Africi, bilo pomoći žrtvama neke katastrofe ali nikoga baš ne opterećuju uzroci svih tih jada i nevolja. Nitko ne vodi računa da je ovaj svijet okrenuo čitav sustav vrijednosti naglavce.

Mi ljudi ne živimo zbog stvari nego živimo zbog naših međuljudskih odnosa.

Mi ljudi ne živimo zbog tržišta nego živimo zbog svojih obitelji.

Mi ljudi ne živimo samo i isključivo o kruhu nego živimo o svakoj riječi koja dolazi iz usta Gospodnjih.

Sotonu zanima samo glad prema materijalnom ali mi smo prije svega gladni pravde koja kada izostane stvara i onu običnu, svakodnevnu glad.  

Koliki samo „hrane“ gladni narod „kruhom i igrama“ i priječe na sve načine da do naroda dođe Riječ Božja?

Nije kruh ni primarna, a ni jedina stvar u našem životu.

Pa toliki toga imaju na svojim trpezama a i dalje su užasno gladni.

Mi moramo živjeti u poslušnosti prema Bogu i prema Božjoj Riječi.

Ako dolazimo Bogu onda mu dolazimo jer mu pripadamo, a ne zato što Bog ima nešto za nas. Dolazimo Bogu jer to traži naša duša, a ne traži to naš trbuh.

A đavao pita – bi li ti najprije ispunio svoje želje, bi li se ti pozabavio najprije sa svojim tjelesnim potrebama, bi li ti radije uzeo krunu, a odbacio križ?

Druga napast, napast je – idolatrije.

Ali Isus odbija mijenjati ovaj svijet postajući dijelom svijeta.

Ako ovaj naš svijet želi doći Isusu onda se ovaj naš svijet treba okrenuti nebu i krenuti prema Bogu, jer Isus se ne spušta, njega ne privlače blještava svjetla ovoga svijeta.

I konačno đavao citirajući Sveto Pismo želi manipulirati sa Riječi Božjom.

To je napast koja je dan danas sveprisutna.

To je napast koja ima za cilj instrumentalizirati Boga, upotrijebiti ga za svoje partikularne interese, za svoju osobnu slavu i korist. U biti cilj je postaviti sebe na mjesto i umjesto Boga i tako stvoriti dojam kako je Bog suvišan.

Konačno, đavao ne uspijeva u svojim pokušajima ali ovo nije posljednji put kada pokušava ostvariti svoj naum. Sve do križa Isus će se morati nositi sa zlim i s njegovim napastima.

Ona konačna napast koja će pratiti Isusa bila je mogućnost posjedovanja krune bez križa.

To je napast kojoj smo i mi danas izloženi.

Pokloniti se svijetu, uzeti njegovu krunu, a okrenuti leđa Bogu i odbaciti križ.

Mi želimo novac, želimo moć i slavu.

Ne želimo da nas ovaj svijet ignorira.

Želimo da nas uzdiže i slavi.

Ne želimo ništa prepustiti slučaju niti želimo ući u nekakav rizik.

Želimo ostvariti moć, bogatstvo i slavu pod bilo koju cijenu ali bez truda, bez muke i  bez žrtve.

Želimo krunu. Ne želimo križ.

Ali život je borba. Neprestana.

Život je iskustvo pustinje.

Život je prepun napasti koje dolaze od zlog.

I kada dođu ti trenutci, kada nam ovaj svijet ponudi laka rješenja, krive odgovore, relativne istine, laži i iluzije, krivi izbor, nakaradne zakone, krivi način kako koristiti svoj novac, svoj položaj i konačno svoju slavu, onda se sjetimo Krista koji nije pretvorio kamen u kruh, koji nije želio svijet zadiviti svojim predstavama i koji nije želio da ga ovaj svijet potvrdi i slavi nego je želio da to učini njegov Otac.

Ostao je Ocu poslušan, poslušan do smrti na križu i zato ga njegov Otac uzvisi i nagradi ga vječnom Krunom.

Isus je bio u napasti uzeti krunu bez križa i nije to učinio.

Nije to učinio ni pod cijenu svojega života.

Što ćemo mi učiniti?