UVIJEK NEDJELJOM (Luka 3, 1-6) 09. prosinac 2018. – 2. Adventa

Prva nedjelja Adventa počela je apokaliptičkim prizorima koji odudaraju od uobičajenih Božićnih prizora.

Što nas čeka ove druge nedjelje Adventa?

Druga nedjelja Adventa suočava nas s Ivanom Krstiteljem, koji je neizbježan karakter kada je riječ o razumijevanju Adventa.

Ali velika većina nas kršćana ne želi Ivana ovih dana pred Božić.

Jeste li ikada vidjeli Božićnu čestitku na kojoj je lik Ivana Krstitelja?

Sumnjam.

Jeste li ikada vidjeli figuricu Ivana Krstitelja koju stavljamo kada ukrašavamo svoje domove prizorom rođenja Isusa u štalici?

Ne, niste.

Ivana Krstitelja nema ni u božićnim predstavama, ni u dječjim igrokazima, ni u pjesmama. Nema ga ni za vidjeti ni za čuti.  

Ivan je previše „neuredan“, pa mogli bismo čak reći i previše „opasan“ za ovu našu predbožićnu idilu.

Kada biste pozvali Ivana Krstitelja na predbožićnu zabavu (to vam je sada moderno po tvrtkama) on bi vjerojatno prolio kavu ili neko drugo piće po namještaju ili po tepihu dok bi mahao rukama unaokolo pozivajući nazočne na pokajanje.

Prebučan je Ivan za nas.

Ako bismo ga pustili blizu jaslica vjerojatno bi probudio dijete koje spava u njima.

Ali opet, ako ga ne bismo pripustili u našu blizinu, u naše domove, ukoliko ne bismo bili u stanju prihvatiti njegovu beskompromisnu poruku da je Krist naš Gospodin, onda bi dijete u koljevci slobodno moglo nastaviti svoj san zauvijek.

Jer ukoliko ne pripustimo Ivana unutra onda mi definitivno nismo spremni na Isusovo rođenje. Ako nam nije po volji ono što Ivan zbori onda nam ne će biti po volji ni ono što će to dijete reći.

A to onda znači da je Božić za nas završio prije nego je u biti i počeo.

Zanimljiv je početak današnjeg čitanja. U njemu imamo čitav popis političke „kreme – elite“ onoga vremena. To je popis najmoćnijih ljudi u društvu. Politički lideri, financijski magnati i vjerske vođe. Kada malo bolje analiziramo učinkovitost nabrojenih onda postajemo svjesni da je riječ o – gubitnicima, koji nisu ništa dobrog donijeli svome narodu, a ponajmanje jedinstvo i spas.

Zato na kraju čitanja Luka govori o pravome Spasitelju.  

Koliko je samo, u ovih nekoliko rečenica, podudarnosti s našim vremenima. Zamijenite imena, počevši od Tiberija, pa do Kajfe, imenima, bilo svjetskih bilo domaćih „političara, ekonomskih stratega i razno raznih lažnih duhovnih proroka – spasitelja“ i sve će vam biti jasno. Današnji svijet spasenje očekuje od modernih Poncija Pilata i Heroda i po ne znam koji put biva teško razočaran. Umjesto da poslušamo „riječ Božju, koja je došla sinu Zaharijinu, u pustinji“, umjesto da poslušamo „glas onoga koji viče u pustinji“ mi smo se predali sirenskom zovu modrenih gospodara koji nas vode u propast.

U njihova srca kamena ne prodire Evanđelje, oni ne čuju (niti žele čuti) riječ Božju. Na nama je zato, moliti se, kako za nas tako i za njih, u nadi da će nas Bog „voditi u radosti, u svjetlu njegove slave i da će nas pratiti milosrđem svojim i pravednošću svojom“.

A to nam obećanje dolazi najčešće po ljudima koji nemaju nikakvu moć niti bilo kakvi utjecaj, bilo politički, bilo ekonomski, bilo općenito društveni ali koji su naučili slušati riječ Božju. Dolazi nam riječ Božja baš po ljudima kao što je Ivan Krstitelj koji su u stanju nanovo rasplamsati naše zamrle snove i nadanja. Takvi ljudi, iako po mjerilu svijeta nisu silni, moćni i utjecajni, u biti su – veliki.

Uistinu veliki.

Baš kao Ivan Krstitelj.

Zanimljiva je tvrdnja H. D. Thoreaua koji kaže da „Narodi imaju velike pojedince uprkos društvu samom. U biti, narodi se upinju iz petnih žila kako ne bi imali takve velike pojedince. Zato veliki ljudi, ako žele postojati, moraju imati veću snagu nego što je snaga društva koje im se odupire.“

Je li vam ovo nešto poznato?

Društvo je uvijek ohrabrivalo mediokritete.

Radije njih nego velikane.

Je li vam ovo nešto poznato?

To je zato jer društvo nije u stanju dati nam snove. Društvo je u stanju jedino dati nam planove: političke planove, ekonomske planove. Tijekom vremena ti se planovi istroše i mi neprestano ponavljamo iste pogreške iz prošlosti. Ali snovi, veliki snovi, jesu ono što nam donose – proroci.

Danas mi imamo previše planova, a tako malo snova.

Zato nam i je kako nam je.  

Židovski je narod stoljećima čekao i sanjao dan kada će opet čuti Božju riječ. Dosta im je bilo političkih govora.

Dosta im je bilo ekonomskih obećanja.

Dosta im je bilo i riječi njihovih farizeja i pismoznanaca.

Sve te riječi nisu bile ništa više nego planovi koji su ih uredno držali u tami.

A oni su čeznuli za velikim snovima koje je jedino mogao donijeti netko tko je bio nadahnut riječju Božjom.

Zar i vi i ja danas ne živimo u istima takvim vremenima?

Uprkos svim deklaracijama, rezolucijama, zakonima, obećanjima i govorima mi čeznemo za pravom riječi.  

Za Božjom riječi.

Ali razlika je velika između čeznuti i slušati. Između čeznuća i slušanja. Ide se linijom manjeg otpora. Čezne se za duhovnim, pa se odlazi u duhovni „fast food“, u duhovni „sve po 8“ gdje nam se nude slatki snovi koji u sebi ne nose ništa od beskompromisnosti Ivana Krstitelja.

Zato nama i ne paše Ivan Krstitelj.

Nama više odgovara „new age religija“ koja od nas ništa ne zahtjeva, a sve nam obećava. To su varava i sitna nadanja, a naša očekivanja su postala ista takva. Zadovoljavamo se s površnim, neobaveznim, trivijalnim. Izdresirali su nas lažnim političkim obećanjima i ekonomskim projekcijama koja nam serviraju iz dana u dan kao velike istine koje će riješiti sve naše probleme.

Zato nam je svaki idući Advent kao i onaj prošlogodišnji – beskrajna tumaranja šoping centrima u kojima od prevelike buke nismo u stanju razabrati Božju riječ. Zadovoljavamo se božićnim ukrasima, slatkastim blagdanskim pjesmicama, nekim novim poklonom, malo boljim ručkom … a to ne funkcionira.

Nikada nije funkcioniralo. I nikada niti ne će.

Ako je ikada postojalo pravo vrijeme za poslušati glas Ivana Krstitelja onda je to – danas. Mi ga samo moramo poslušati, jer Ivan i danas poziva. Samo mi ne čujemo. Zaglušile su nas bučne poruke ovog svijeta.

Biblija uvijek divljinu postavlja kao antitezu društvu. Divljina je golo mjesto kamo ljudi odlaze kako bi čuli riječ Božju, jer je u društvu buka prejaka i ta buka priječi nam čuti ono što nam Bog govori.

Ako mi uistinu, ne samo čeznemo, nego i želimo čuti riječ Božju onda se i mi moramo udaljiti od ove svekolike buke oko nas. Zato se moramo okrenuti službi Božjoj i molitvi. Tu ćemo čuti zvukove koje ovaj užurbani svijet nije u stanju proizvesti.

Tu u „divljini“, smireni, biti ćemo u stanju čuti i najtiši šapat Božji. Okupljeni na Bogoslužju u našim crkvama, okupljeni za svojim obiteljskim stolovima, uz Adventski vijenac i zapaljene Adventske svijeće, mi se podsjećamo da naš Spasitelj dolazi.

I prisjećamo se da nam je pripraviti mu put.

I prisjećamo se da nam je poravnati mu staze.

I prisjećamo se da nam je svaku dolinu ispuniti i da nam je učiniti da se svaka gora i brežuljak slegne.

I prisjećamo se da nam je sve što je krivudavo izravnati, a što je hrapavo izgladiti. Baš onako kako nam to Ivan savjetuje.

Kad god je kralj trebao ući u neki grad, stanovnici toga grada gradili bi poseban ulaz koji je uvijek bio prav i ravan.

Pa, nama naš kralj stiže. Dolazi.

I njegovo je ime Isus Krist.

O tome Božić i govori.

A na nama je pripraviti put kojim će naš kralj ući u naš život.

Na nama je poslušati ono što nam Ivan Krstitelj govori.

Na nama je poravnati ceste koje vode u naša srca. 

Na nama je izravnati duše svoje, koje su se „iskrivile“ od prevelikih ispraznih riječi i lažnih nadanja ovoga svijeta.

A jedini način za to učiniti, za „izravnati“ duše svoje jest okrenuti ih prema svome Spasitelju.

Spasitelju koji dolazi.

Sama naša potraga odnosno čežnja za Bogom nije dostatna.

Svatko je u stanju čeznuti. Ono što naše današnje društvo očajnički treba jesu ljudi, jesu svjedoci vjere. Ljudi koji su čuli riječ Božju i koji su našli Boga.

A za to postati mi trebamo priznati da smo bez Boga bespomoćni i da ga trebamo.

Zato ne prikrivajmo svoje strahove, svoje patnje, pa čak ni svoj očaj. Ne sakrivajmo svoje slabosti i svoje boli iza šarenih božićnih ukrasa i pjesmica.  

Kleknimo i priznajmo svojem Spasitelju da smo slabi i da ga trebamo.

To je najbolja priprava koju možemo obaviti ovoga Adventa.

Share the Post