(Luka 3,1-6)

Svake godine, u Adventu, krećemo na put.

Pripremamo svoja srca i svoje duše za dolazak Isusa djeteta, kako bi imao pravo mjesto za svoje rođenje.

Put kojim nam je ići trebao bi nas odvesti do Betlehema.

Uvjereni smo kako dobro poznajemo taj put, jer svake godine, u ovo doba, tim se putem i krećemo. Mislimo kako nam ne treba ni karta, ni satelitska navigacija, ni pomoć na putu, jer mi sve znamo i za nas problema, na tom putu, ne bi smjelo biti.

Ali problem je u tome što se je toliko toga promijenilo od našeg posljednjeg posjeta Betlehemu. Prošla je jedna čitava godina dana, godina koja je u naše živote donijela toliko promjena. Neke od tih promjena su bile dobre, neke i ne toliko dobre, a neke su bile i ružne i bolne.

Na tom putu izgrađeno je jako puno toga novoga, jer ovaj svijet se mijenja iz trenutka u trenutak. Većina novo izgrađenog podignuto je kako bi nas zaustavilo na našem putu ili kako bi nas barem skrenulo s našeg puta.

Ovaj svijet ne želi da mi stignemo u Betlehem i na sve moguće načine želi osujetiti naš susret s Kristom. Možda bi nam ove godine dobro došla mala pomoć u pronalaženju puta do Betlehema, naravno, ukoliko još uvijek tamo želimo i otići.

Dakle, odlučili ste i ovog adventa ići do Betlehema.

I što biste trebali učiniti?

Potrebno je napustiti relativnu sigurnost koju nam nudi ovaj naš svijet i krenuti u pustinju. Potrebno je iza sebe ostaviti sve sadržaje koji su nas i ovog adventa okružili i potrebno je nastaviti hodati sve dok ne dođemo do rijeke.

Tu ćete susresti čovjeka, čudnog izgleda.

Do koljena je ugazio u rijeku i krsti ljude.

Krsti one s lijeva i one s desna. Krsti neumorno. Ne posustaje.

To je Ivan. Ivan Krstitelj.

Pitajte ga kako doći do Betlehema, jer želite li stići u Betlehem onda morate početi odavde, s Ivanom.

Jedino vam on može pomoći doći na odredište.

Svi govore isto. Sva četvorica. Matej, Marko, Luka i Ivan.

Svi govore da ako uistinu želite ići u Betlehem onda se najprije morate susresti s Ivanom Krstiteljem. Sezona Adventa pripada čudnom čovjeku koji se hrani skakavcima i divljim medom i koji se odijeva u odjeću od devine dlake.

Ma koliko god nas ova naša kultura tjera što prije doskočiti do Božića, a mi to tako poslušno pokušavamo, Advent je vrijeme kada treba stati i pripremiti se za Kristov dolazak.

„Adventski hodočasnici, na putu do štalice, moraju proći kroz pustinju gdje Ivan propovijeda.“

Za nas kršćane ne postoji prečac, nema zaobilaznog puta.

Svi ostali putovi vode daleko od Betlehema. Ovo je jedini i pravi put.

I njega treba poravniti.

Toliko je planina na tom našem putu koje treba sniziti.

Planina naše oholosti, pohlepe, sebičnosti.

Toliko je dolina koje treba ispuniti.

Dolina naših tjeskoba, samoća, očajanja, tuga.

Toliko je krivina koje treba ispraviti.

Krivina naših laži, izdaja, krivokletstava.

Toliko je neravnina koje treba izgladiti.

Neravnina naših nepravdi i nepoštenja.

Puno je posla pred nama ovog Adventa.

Puno je posla želimo li na pravi način, pravim putem do Betlehema.

Ali nama nije do velikih infrastrukturnih radova.

Kome je do muke i truda? Nikome.

Kome je do odlaska u pustinju? Nikome.

Pa znamo što nas tamo čeka. I tko nas tamo čeka.

Znamo jako dobro da je tamo Ivan, i znamo jako dobro što će nam, taj čudak, u rijeci do koljena, reći. Pa on to jedno te isto već godinama i govori. Kao pokvarena ploča. Uvijek iznova. Jedno te isto. Svi mi, jako dobro, znamo o čemu Ivan neprestano zbori.

“Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!” (Matej 3, 2)

I to je to.

Nema tu slatkih priča, nema tu poezije, nema tu filozofije.

Ivan tu jednostavno stoji, viče na sav glas, riče poput lava.

Vjerojatno ćete ga čuti i prije nego što ga ugledate.

Čuti ćete povik koji odzvanja pustinjom: „Obratite se!“.

A nama se, priznajmo, to baš nešto i ne sluša.

Poglavito ne sada, u ovo doba od godine.

Dođe čovjeku nekako da uzvikne Ivanu: „Daj smiri malo Ivane! Pa Božić je! Zar ne vidiš da se pokušavamo malo opustiti i zabaviti? Dosta nam je teških tema ovih dana.“

Ali Ivan je prorok.

Neki ljudi misle da je prorok osoba koja je u stanju proreći budućnost.

Ali to je samo dio onoga što proroci čine.

I taj dio mi ljudi lako prihvaćamo. Kasnije možemo mudrovati koliko je proročanstvo bilo točno ili ne.

Ali ono što je nama teško, kod proroka, prihvatiti, jest ono što oni govore o sadašnjosti. A Božji proroci o sadašnjosti uvijek govore jedno te isto: “Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!”

Proroci o sadašnjosti rijetko otkrivaju bilo što novo. Bilo što senzacionalno.

Oni nam jednostavno govore ono što mi već jako dobro znamo ali na što se ne želimo podsjećati, jer se mi u biti ne želimo mijenjati.

Proročka vjera vidi stvari ne onakve kakve one jesu, nego onakve kakve bi one uistinu trebale biti, ukoliko mi stvarno želimo vršiti Božju volju u svojem životu.

Proročka vjera od nas traži pokajanje i promjenu.

Proročka vjera riskira, ona odustaje od sigurnosti i komfora ovoga svijeta, koji se je uvukao i u našu vjeru.

Proročka vjera ne pristaje ni na kakve moralne kompromise.

Proročka vjera zahtjeva i očekuje od nas daleko veću razinu predanosti kada je u pitanju potraga za Kraljevstvom Božjim.

Advent pripada Ivanu Krstitelju koji nam pomaže shvatiti da ono što se je dogodilo prvog Božića, prije 2000 godina, treba i mora utjecati i na ono što se događa danas.

A to znači da se ovaj naš svijet treba mijenjati.

A promjena treba i može početi isključivo od svakoga od nas pojedinačno.

Ukoliko još uvijek želite otići u Betlehem ovog Adventa, red mi je upozoriti vas, prije nego što se svi zajedno tamo i uputimo, da za pravac kretanja trebamo pitati Ivana Krstitelja i da se nitko, koji po njegovim naputcima krene na taj put, s njega ne vraća više kao ista osoba, kakva je ranije, prije puta, bila.

Dakle, želite li još uvijek put Betlehema?

Ako želite krenimo zajedno s Ivanom Krstiteljem.