Volite li se penjati na stabla? Ja ne volim.

Penjao sam se nekoliko puta, ali nikako mi nije omililo.

Brao sam masline, brao sam smokve. I to je to. Čak i malena stabla za moj su ukus previsoka.

Znam, dobro znam, gore visoko, u krošnji stabla, pronađu se nedirnuti plodovi, zrak je čist i pogled na okolicu je predivan, ali postoji jedan problem, za mene nerješiv.

Lako se je popeti, ali ni malo nije lako sa stabla spustiti se na zemlju, jer znamo, svaki uspon uvijek rezultira i silaskom. Prije ili kasnije. Penjali se mi na visoku planinu, na neko stablo ili se mi uspinjali po društvenoj ljestvici, uvijek se treba i spustiti s dosegnutih visina.

Silazak je neminovnost.

I, vjerujte mi, nitko ga ne voli.

Najteže nam pada silazak s pozornice života, bilo to pod teretom godina, bilo to pod pritiskom neke teške dijagnoze. O silasku s prestižne funkcije ne želimo ni misliti, a kamo li govoriti. I silasci s planina su, kako kažu eksperti, zahtjevniji od uspona na tu istu planinu. Silazak sa stabla, pa bilo to i stablo smokve, povezan je sa nizom problema.

Strah. Nesigurnost. Sumnja.

„Što ako mi noga izgubi oslonac?“ „Što ako grana pukne?“ „Što ako ovo?“ „Što ako ono?“

Silazak s neke visine, na neki niži položaj, definitivno nas mijenja. Kada čovjek nakon uspona silazi, to vam sigurno više nije onaj isti čovjek. Za uspon je potrebna odlučnost, drskost, hrabrost, ambicija, ali za spuštanje s visina presudni su odmjerenost, oprez, koncentracija i nadasve – poniznost.

Baš zbog te poniznosti malo vam tko voli silazak s neke pozicije.

Na stablo se popenje jedan čovjek, a sa stabla siđe sasvim neki drugi čovjek.

Današnja priča o nadcariniku Zakeju višeslojevita je priča. Između ostalog to je priča o tome što to znači biti izgubljen. Zakej je osoba koja, prema kriterijima ovoga svijeta, ima sve. I takva se osoba ne može izgubiti. Sve kada bi to i htjela. Njezino bogatstvo i njezina društvena moć jednostavno ne dopuštaju takvoj osobi izgubiti se. Pa ipak Zakej je izgubljen. Izgubljen je jer je izgubio sve što ga određuje kao osobu.

Zakej je zbog svoje pohlepe izgubio samopoštovanje, izgubio je dostojanstvo, izgubio je karakter, izgubio je savjest, izgubio je prijatelje. Ali je Zakejev najveći problem što je izgubio kontakt sa svojim Bogom. Zato mu je sve u životu i krenulo naopako. Zato se on i penje na smokvu. I čeka milost Božju da prođe kroz Jerihon.

Zakej jest bio niskog rasta, ali je Zakej bio malen i duhovno i karakterno. On je postao omražen kod svojih sunarodnjaka, jer je sve bitno u svojem životu žrtvovao za novac, za moć, za položaj. Dakle, sve je podredio svojoj – pohlepi.

Zakej je svjestan svoje situacije. Svjestan je da ga okolina odbacuje. Ali čuo je za Isusa koji nema predrasuda ni prema kome. Čuo je da Isus prima one koji su se ogriješili o javni moral, one koje je društvo iz bilo kojeg razloga, odbacilo.

Naravno da Zakeja nije ponijela ljepota gomile koja se je okupila na ulicama Jerihona. Dapače, jedan takav događaj sigurno je bio posljednje javno zbivanje kojem bi Zakej želio nazočiti, jer je tu, po zakonu velikih brojeva, trebalo biti i previše onih kojima je on nanio zlo i kojima ni malo nije bilo po volji vidjeti ga u svojem društvu.

Ali Zakej ipak ide. Zašto?

Neki kažu zbog znatiželje. Ali ako je i postojala znatiželja ona je uvijek posljedica ili izvanjsko očitovanje naše unutarnje ispraznosti i našeg duševnog nemira. Čovjek do zore vrti bezbrojne TV kanale, jer je navodno znatiželjan. Ali u biti je nezadovoljan, nemiran, nesretan i pokušava na bilo koji način doći do toliko potrebnog mira u duši.

Zakeja na smokvu vodi čežnja da svoju dušu ispuni smislom. Mirom. Milošću. Privlači ga moć Božjeg milosrđa. Zakej je simboličan primatelj Božje milosti, milosti koju Bog daje čitavom čovječanstvu. Ne postoji ograničenje u primitku Božje milosti. Postoji nada čak i za pohlepne. I za silne. I za moćne. Bivajući uz Zakeja Isus demonstrira da se Božja milost proteže apsolutno na svakoga. A poglavito do izgubljenih.

Možda je Zakej, stojeći u krošnji smokve, sam sebi rekao: „Pa dobro, šta je sve ovo meni trebalo?“

Tada je sigurno postao svjestan da je – izgubljen, jer čovjek njegovog društvenog statusa, ne „visi“ po granama smokve. Ili sjedi u prvom redu ili ne odlazi na takva okupljanja.

A onda je Zakej čuo glas, glas koji ga je zazvao njegovim imenom: „Zakeju, žurno siđi …“

Taj glas je promijenio sve. Jer je to bio glas Božjeg milosrđa. Glas koji je donio promjenu u Zakejevom životu. Glas koji će na kraju izgovoriti ključne riječi: „Danas je došlo spasenje ovoj kući …“

Spasenje je došlo Zakeju. Spasenje je došlo čovjeku niska rasta i čovjeku dostojnom svakog prezira. Čovjeku debelog novčanika i tankog osjećaja za pravdu i pravednost.

Spasenje može doći i nama.

Može doći i nama po onome koji je i nas pogledao i zazvao nas našim imenom.

Po onome koji nas je pozvao da siđemo sa stabla i da krenemo zajedno s njim.

Jer mi smo, prijatelji moji, umorni. Umorni smo od laži ovoga našeg svijeta. Od lažnih proroka i njihovih lažnih obećanja. Zato se i penjemo na svoja stabla. U biti bježimo. I krijemo se. Čekamo milost Božju ne bi li prošla i kroz naš Jerihon i dotaknula nas. I donijela nam istinu.

Ono što mi tražimo jest Spasitelj.

Ne netko tko će nam, po tisućiti put, reći što bismo mi to trebali biti, nego netko tko će nam oprostiti što smo takvi kakvi smo i koji će nam svojom ljubavlju omogućiti da budemo daleko više od onoga što smo mi ikada vjerovali da bi mogli uopće i biti.

I to je upravo ono što Isus čini kada nas poziva.

Kada nas poziva da siđemo sa stabla.