Jeste li ikada poželjeli odustati?

Baciti koplje u trnje?

Predati se?

Ne znam vaš odgovor ali kod mene je to trajno prisutna napast, poglavito kada stvari krenu naopako. Teška vremena često znaju dovesti ljude u situaciju kada bi najradije odustali od svega.

Današnja parabola upravo je na tragu takvog razmišljanja.

Žena, udovica, iz današnjeg čitanja imala je, rekli bismo, pravo kukati i naricati nad sobom.

I odustati.

Bila je udovica. Riječ „udovica“ na grčkom je „chera“ i znači „zaboravljena“, „prazna“. Kada Biblija želi ukazati na najbespomoćnije osobe u društvu onda su tu prije svih siročad i – udovice. Njihova prava bila su skoro pa nikakva. Često su bili izrabljivani i napadani. Teško da je bilo osoba koje su bile u gorem društvenom položaju.

Ali Isus od ove udovice čini heroja.

Nas Isusovi heroji uvijek iznova iznenade, zar ne?!

Da, ova udovica je heroj, uzor ustrajnosti i strpljivosti, primjer upornosti i neodustajanja.

Ova žena nije odustala, a imala je „stotinu“ razloga za odustati. Sve je bilo protiv nje. Ništa nije imala. I ono malo što je imalo bilo joj je oduzeto. Nije imala novca za skupog odvjetnika, a i čitav pravni sustav je bio protiv nje.

Ali ova žena nije željela prihvatiti ulogu bespomoćne žrtve. Naprotiv, imala je osjećaj dostojanstva, osjećala je da vrijedi. I podigla je svoj glas. Njezina snaga bila je malena ali ona je koristila svu tu svoju snagu koju je imala.

Svi su od nje odustali ali ona od sebe nije odustala.

Teško je kada vam svi okolo vas govore da ste nitko i ništa, da ništa ne vrijedite, da ste gubitnik. Prestrašan je i pretežak to teret. Ali čovjek je u stanju nositi ga sve dok ne kaže sam sebi:

„Oni su u pravu. Ja sam gubitnik. Odustajem.“

Nažalost mnogi tako i govore. Previše puta su gubili bitke, nisu uspijevali i više ih jednostavno nije bila volja. Ni za što.

Norman Vincent Peale, bivajući u Hong Kongu, prolazio je pokraj jednog „tatoo shopa“. U izlogu su bili primjerci onoga što se je moglo istetovirati – zastave, simboli, noževi, slogani. Jedan mu je slogan zapeo za oko: „Born to Lose“ („rođeni gubitnik“). Iz znatiželje uđe u dućan i upita: „Tetoviraju li ljudi uistinu taj slogan?“ „Da.“ Uslijedio je odgovor. „Ali zašto bi to netko učinio?“ Starac iz dućana slegne ramenima i reče: „Prije nego što se istetovira na tijelo, ta tetovaža je već istetovirana čovjeku u glavi.“

Svi mi ponekad ne uspijevamo. Svi mi ponekad gubimo. Ponekad svojom „zaslugom“, a ponekad zahvaljujući drugima. Život često nije fer ali mi ne moramo, ako smo pali, ostati ležati na podu. Ne moramo odustati.

Bog od nas ne odustaje.

Drugi, oni oko nas, možda i odustaju ali Bog ne.

Bog od nas nikada ne odustaje.

Ova udovica nije odustala. Ona nije odustala ni od suca koji je bio loš čovjek. Ona je vjerovala da će on ipak na kraju postupiti pošteno, pa makar iz želje da je se riješi.

Lako je odustati od sebe. Možda je još lakše odustati od drugih. Velika je napast oprati ruke od drugih kao što je to učinio Poncije Pilat i odustati od njih.

U Božjim očima nitko nije „looser“. Nitko nije gubitnik. U Božjim očima svi smo mi njegova djeca, djeca koja su za Boga beskrajno vrijedna, pa čak i ona koja su po našem ljudskom sudu na samom dnu društvene ljestvice.

Mnoge od takvih Isus je izabrao za svoje učenike. Baš s takvima je proveo veći dio svoje službe na zemji.

Ribari, carinici, gubavci, hromi, slijepi, opsjednuti, odbačeni, prognani … oni koji su odustali od sebe samih, jer je društvo od njih već odavno odustalo.

Ali Isus nije!

Čak kada su i sami njegovi učenici i sljedbenici odustali od njega, kada su ga svi napustili – Isus od njih nikada nije odustao. On ih je i dalje ljubio i vjerovao u njih.

To nije lako. Ljudi vas napuste. Napuste vas oni vama najbliži. I to užasno boli. Oni čine ono što vama nikako nije jasno. Ali i mi se prema drugima znamo ponašati na isti način. Tako lako odustajemo od drugih ljudi. Pa čak i od onih koji su nas do smrti zadužili svojim djelima.

Ova udovica nije odustala od sebe.

Nije odustala ni od zlog suca.

Ali nije odustala ni od Boga.

Možda baš zbog toga i nije odustala ni od suca, a ni od sebe.

Ona je patila zbog nepravde koju joj je nanio sustav u kojem je živjela ali je patila i duboko u sebi, jer je bila sama.

I lako je, po našem ljudskom običaju, za sve to mogla optužiti Boga.

Optužiti ga za sve svoje nevolje. I proklinjati ga.

Ali ova žena to nije učinila.

Ona je vjerovala da Bog o njoj vodi računa i da Bog čuje njezine molitve i da će Bog jednog dana doći i pomoći joj.

Ona od Boga nije odustala.

I sam Isus je došao u takvu napast.

Možete li zamisliti sebe u situaciji kada vas izadaju vaši najbliži, kada vas uhite, kada vas prebiju, kada vas sude i osude i kada vas razapnu, a vi ste nevini? Možete li sve to i zamisliti?

Pa zar i vi ne biste zavapili: „Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio?“

Ali Isus u tom vapaju ne gubi svoju vjeru u Boga. U Getsemanskom vrtu on povjerava Bogu svoj život. Isus vjeruje da će čak i u smrti Bog za njega učiniti ono što je najbolje.

Isus ne odustaje od Boga.

Ne odustaje ni razapet na Križu.

Možda je netko od nas danas u takvoj situaciji kada razmišlja odustati od svega, pa i od samoga Boga. Možda su neki među nama već i odustali.

Možda naše molitve, već duže vremena, nisu bile uslišane. Možda smo na putu poslušati savjet Jobove žene: „Prokuni Boga i umri.“

Možda.

Ali čujemo li mi glas ove udovice koja nam govori: „Nemoj odustati od Boga!“

Kada ti je najteže – vjeruj.

Kada ti se čini da nade nema – moli.

Bog čuje.

Bog zna.

I Bog će djelovati na vrijeme i na način koji je za nas najbolji.

Jer Bog od nas ne odustaje.

Nikada.