„Sve dok se ne izgubimo ne počinjemo shvaćati.“

(Henry David Thoreau)

 

Svi smo mi ponešto izgubili u životu. Govorim o materijalnim stvarima. O stvarima koje su možda sentimentalno vrijedne, ali i bez kojih, naš život teče dalje i njegova bit i smisao nisu uzdrmani.

Ali što je sa gubitkom kojeg je nemoguće nadomjestiti?

Pitam se što je s našim izgubljenim ljubavima? Prijateljstvima? Nadanjima? Što je s našim izgubljenim vremenom?

Što kada izgubimo dostojanstvo?

Slobodu?

Jesmo li barem kod takvih vrijednosti oprezniji?

Sumnjam. Životno iskustvo i recentni događaji dovode me u sumnju.

Mi ljudi gubimo sve prije navedeno, ali preko nas ljudi, sve to gube i čitavi narodi. Gube sve ono što je presudno za njihov opstanak. Događaji s početka rujna, u Hrvatskoj, svjedoče koliko je točna ova prethodna tvrdnja.

Obljetnica smrti Zvonka Bušića, simbola i heroja napaćene Hrvatske, koja je izravna posljedica naše nesloge i konformizma, nagovještaj ponovnog uvođenja ćiriličnih natpisa u grad mučenik Vukovar, ruganje sa žrtvama ove Hrvatske, izbacivanje slike Jean-Michel Nicolier-a s izložbe HVIDRE u Zaprešiću, jer na sebi nosi znakovlje HOS-a, a sve to od strane onih koji su izabrani ovom narodu služiti, uz našu već poslovičnu „hrvatsku šutnju“, zorno potvrđuju da smo i kao pojedinci i kao narod izgubili svako dostojanstvo i da smo na najboljem putu izgubiti i slobodu.

Duboko sam uvjeren da je uzrok svih naših gubitaka, kako dostojanstva tako i slobode, naš primarni gubitak.

A to je gubitak vjere.

Vjere u Boga.

Mnogi će me pokušati demantirati ukazujući na tolike tisuće i tisuće koji dolaze na proslave vjerskih blagdana, na tisuće i tisuće onih koji hodočaste u brojna marijanska svetišta, na tisuće i tisuće onih koji potpisuju peticije za opstojnost institucije braka, na tisuće i tisuće onih koji se izjašnjavaju kao kršćani, odnosno rimokatolici.

I što nam sve to govori? Govori nam da se sve te „tisuće i tisuće“ jednostavno izgube na putu do biračkih mjesta u vrijeme izbora. Nema ih. Prespavaju li oni izbore ili ih usput „otmu“ vanzemaljci, ne znam.

Ostanu li oni kod kuće gledati „fazilete“ ili „stankoviće“, ne znam, ali znam da izbore kod nas dobivaju uvijek oni čiji je sustav vrijednosti (a onda i zakoni koje donose) dijametralno suprotan od principa i načela onih koji su većina u ovoj državi.

A ti (većina) su se izgubili.

Izgubili su se jer su izgubili svoju vjeru. Vjeru u Boga.

Kada izgubimo neku stvar (ključ, naočale, rukavice …) onda je potrebno rekonstruirati svoje kretanje u prethodnom vremenu ne bi li izgubljenu stvar pronašli. Isto je i s našom izgubljenom vjerom.

Gdje smo mi to „usput“ izgubili svoju vjeru?

Gdje smo mi to „usput“ izgubili svojega Boga?

Gdje smo mi to „usput“ izgubili osjećaje za bližnjega, za dom, za Domovinu?

Jesmo li uistinu „slučajna država“, kako nam neki tepaju, pa nas onda nije ni briga ako takvu državu i izgubimo? Jesmo li se uistinu izgubili i kao narod i kao pojedinci?

Znamo li mi uopće kamo mi to idemo? I kamo nas to vode?

Kome mi danas vjerujemo?

Tko bi nas trebao pronaći i vratiti na pravi put?

U današnjem prvom čitanju iz knjige Izlaska stoji: “Požuri se dolje!” – progovori Gospodin Mojsiju. “Narod tvoj, koji si izveo iz zemlje egipatske, pošao je naopako.“ (Izlazak 32,7) U jednom drugom prijevodu stoji: “Narod tvoj, koji si izveo iz egipatske zemlje, čini zlo.“

Pa se nastavlja: „Brzo zađoše s puta što sam im ga zapovjedio. Načiniše sebi liveno tele, pokloniše mu se, prinesoše mu žrtvu i povikaše: Ovo je bog tvoj, Izraele, koji te izvede iz egipatske zemlje!“ (Izlazak 32,8)

Dakle narod zalutao, skrenuo s Božjeg puta (i to svojom voljom), i klanja se ovozemaljskim bogovima, koje proglašava svojim spasiteljima, narod koji čini „zlo i naopako“.

Ne treba baš neka prevelika mašta za prepoznati situaciju u kojoj se naš narod danas nalazi, zar ne!?

Današnje čitanje mnogi teolozi nazivaju „Evanđelje unutar Evanđelja“, a neki ga nazivaju „najbolja kratka priča ikada napisana“. Iz ovog čitanja jasno razaznajemo tko je i kakav je naš Bog.

To je Bog koji traži izgubljenog i koji pati kada mi skrenemo s njegovog puta. Mi smo se ljudi pogubili još od Adama i Eve. Svaka ljudska generacija ponavlja iste one grješke koje je činila i prethodna.

A naš Bog ne odustaje. Ne odustaje ni od izgubljene ovce, ni od izgubljene drahme, ni od izgubljenog sina. Naš Bog ne odustaje ni od tebe, ni od mene. Naš Bog ne odustaje ni od kojeg čovjeka.

Svi se mi pogubimo u divljini ovog života, svi mi imamo nekakvo svoje „zlatno tele“ kojemu žrtvujemo i svoje vrijeme i svoje dostojanstvo i svoju slobodu. Da, svi mi. I zato je svima nama potrebno iskupljenje. Svi mi u ovoj divljini, svi mi izgubljeni trebamo nekoga, nekoga tko je voljan potražiti nas. I spasiti nas.

A taj netko je Isus Krist.

Ako se izgubite u bespućima Velebita, spasiti će vas Gorska služba spašavanja, na olujnom moru spasiti će vas Služba traganja i spašavanja na moru, u požaru spašavaju vas vatrogasci, a inače tu je uvijek Služba hitne medicinske pomoći.

Ali kada je u pitanju naš život, naša vječnost, naša duša, onda je tu jedini spasitelj Isus Krist. Svi ostali „spasitelji“ koji nam se tako rado nude lažni su.

Isus je Spasitelj koji „prima grešnike i blaguje s njima“.

Isus je Bog izgubljenih.

Isus je Bog koji slavi kada je izgubljeno pronađeno.

A mi? Mi izgubljeni? Što nam je činiti?

Nama je moliti se Isusu Kristu da nas vrati na pravi put. Na njegov put.

Mi smo pozvani biti narod Dobrog Pastira. I kada smo vjerni i odani tom svojem pozivu onda mi postajemo znak, postajemo svjetlo u ovom mraku, postajemo putokaz prema Kraljevstvu Božjem, prema Isusu Kristu, Gospodaru i Pastiru sviju nas.

Svatko od nas potreban je spasenja ali svatko od nas mora spašavati izgubljene pojedince, izgubljene obitelji i izgubljene narode. Pa tako i svoju izgubljenu domovinu i sve one koji žive u njoj.

„Stvari su izgubljene, jer ljudi traže tamo gdje one nisu, umjesto da traže tamo gdje one jesu.“