(Luka 14, 25-33)

Mnogi među nama vjernicima imaju poteškoća u osobnom razumijevanju Boga. Za nadići te poteškoće potrebno je razmišljati o Bogu na način kako nas je Isus tome učio. Onako kako je on živio, onako kako je on zborio, tako i mi možemo živjeti svoje vjerovanje u Boga. Najbolji (i jedini pravi način) za shvatiti Boga jest kroz Krista.

Ako je tome tako, a definitivno jest, slika koju čovjek dobije, čitajući ovonedjeljno Evanđelje po Luki, slika je iznimno zahtjevnog Boga.

Današnji tekst nije teško razumjeti ali ga je skoro pa nemoguće prihvatiti.  

“Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik!“

Možda Isus želi smanjiti broj onih koji se okupljaju oko njega, jer evanđelist Luka govori o „silnom mnoštvu“ koje je s njim putovalo?

U prethodnom poglavlju čitamo da je Isus „izgonio đavle i liječio“. To je bila, mora se priznati, za te ljude velika predstava. Onda nije nikakvo čudo što je „silno mnoštvo“ željelo biti u blizini i sve to svojim očima promatrati. Isus nije pozivao te ljude da idu za njim, kao što je pozvao svoje učenike, ti su ljudi išli za njim svojom voljom i po svojoj osobnoj odluci.

U ovom trenutku oni najvjerojatnije pojma nisu imali kamo to Isus ide i koja je njegova odistinska misija. Sve što su znali jest da je to dobra predstava i oni su željeli biti njezin sastavni dio. Nisu imali ideje da će Isusovo odredište u sebi uključivati i križ.

Znajući to – znajući ono što svi ti ljudi nisu znali – možda je Isus postao pomalo i „zagušen“ svim tim silnim ljudima oko sebe. Stisnut znatiželjnom gomilom, gomilom koja je tražila uzbuđenje, gomilom koja je od njega očekivala i tražila da ih oslobodi njihovih svakodnevnih muka i problema, Isus je za njih bio samo dobrodošlo olakšanje od njihove mučne svakodnevice.

S druge pak strane jako nam je dobro poznato da Isus nije padao pod utjecaj onih koji su mu svako malo povlađivali i pljeskali. Isus je želio da ljudi oko njega pokažu koliko su iskreni u svojem sljedbeništvu. Isus je želio biti siguran da kada dođe do teških trenutaka, da će oni koji budu stajali uz njega biti odistinski njegovi učenici, spremni se svega odreći, pa tako i svojih obitelji, pa čak i svojeg života, kako bi ga slijedili do – križa.

“Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik!“

Sumnjam da bi Isus dugo izdržao na nekoj od naših župa s ovakvim izjavama. A još uvijek nije ni spomenuo da treba ponijeti križ i da se treba odreći svega što se posjeduje. Malo bi njih navraćalo na njegove propovijedi, zar ne?! Neki bi možda i odustali od Crkve u cjelosti. Možda. Nije sigurno ali ovo nisu lake riječi za ljudske uši.

Ljudima danas i u Crkvi „treba“ dati ono što oni žele, a to što ljudi danas „žele“ u izravnoj je suprotnosti s onim što Isus govori i čini.

I što ćemo sada?

Znam, sada će neki reći : “Ma, sve je to točno ali … ono što je Isus UISTINU mislio …“ i onda vam uslijedi razglabanje, filozofsko, teološko, pa zatim racionalizacija izgovorenog, nadmudrivanje … sve živo … samo kako bi se ublažilo i omekšalo ono što je Isus rekao, kako bi se razvodnilo njegov tvrd jezik, kako bi ga se učinilo manje zahtjevnim … i znate kako to mi ljudi znamo vodu skrenuti na svoj mlin i stvari prikazati onako kako to nama odgovara.

Međutim ovdje se pojavljuje jedna riječ za koju smo mislili da nikada ne će prijeći preko Isusovih usana.

Ta riječ je – mržnja.

I Isus je izgovorio tu riječ.

Isus kaže da ako ga želimo slijediti da moramo mrziti.

Mrziti obitelj. Mrziti svoj vlastiti život.

Zamislite osobu koja je netom pokopala nekog uz svoje najuže rodbine. Tada, kao malo kada u životu, čovjek želi biti okružen svojom obitelji, svojim prijateljima. Želi da je netko u njegovoj blizini, želi čuti nježne riječi, a Isus mu govori da se svega toga mora odreći želi li biti njegov učenik.

Iskreno govoreći ja ne znam postoji li iti jedno dobro vrijeme za takve riječi.

Ali riječ mržnja u ovom kontekstu jest način izražavanja odvojenosti. Ona nema isto značenja kad tu riječ izgovara vaš tinejđer koji se dere: „Ja te mrzim!“, jer ste mu ograničili ili uskratili izlazak radi slabih ocjena.

Kada Isus koristi riječ mrziti onda ona ne zamjenjuje riječ voljeti. Na jedan čudan način, na način koji je svojstven jedino Kristovom Evanđelju, mržnja postaje partner ljubavi. To je možda jedni slučaj u kojem ove dvije riječi – mržnja i ljubav – idu zajedno.

Ali usprkos svemu tome osjeća se neka nelagoda. Uvijek je to tako kada se te dvije tako suprostavljene emocije nađu jedna blizu druge. Kod Isusa je to jedino moguće, jer to znači da mi moramo okrenuti leđa životu po našim pravilima, a ne po njegovim. To znači da trebamo prepustiti Isusu da bude gospodar našega života i svega u našem životu.

Jer kada mi dosljedno slijedimo Krista neminovno dolazi do tenzija, jer se sukobljavaju naš i Božji koncept života. Stvara se tenzija između nas koji smo odlučili sve prepustiti Isusu i naših najbližih koji to ne shvaćaju ili jednostavno ne žele shvatiti.

A i mi ne shvaćamo ili ne želimo shavtiti da ćemo stavivši Boga na prvo mjesto tek onda biti sposobni ljubiti i svoje bližnje na najbolji mogući način. A tu, u toj ljubavi, nema ni traga nekoj mržnji.

Isusa nije lako slijediti. Ali pročitajte Sveto Pismo nekoliko puta i nigdje ne ćete naći ništa zapisano što bi tvrdilo da je biti Kristov sljedbenik – nešto lako i jednostavno.

Zato trebamo sjesti i izračunati cijenu koju trebamo platiti. Jesmo li spremni na to plaćanje? A cijena se zna – prvi je Isus, pa je tek onda sve ostalo i svi ostali.

Najprije Bog, pa onda svijet. A to priznajmo nije lako. Ni malo.

Ja javno priznajem da nisam tome dorastao. A vi?

Zato bi se trebali sjetiti Isusovih posljednjih riječi na križu – na križu kojeg bi svatko od nas trebao ponijeti – a te riječi bile su riječi MILOSTI. Ako ih se prisjetimo onda će nam biti jasno da Isus ne želi da mi važemo niti da mjerimo.

Ono što Isus od nas traži, ono što Isus želi, jest da se mi OTVORIMO, da otvorimo svoja srca i da budemo voljni reći DA kada trenutak dođe, trenutak u kojem će se na nas računati kao na one koji se pozivaju na Kristovo ime i na njegov način života.

Možda će ove Isusove riječi na trenutak i prorijediti naše redove ali će također razotkriti one koji stvarno i odistinski žele slijediti Isusa.

Hoćemo li se i mi ubrojiti među one koji su ostali kako bi čuli što nam Krist još ima reći?

O Gospode, kada dođe vrijeme prebrojavanja onih koji su ostali uz tebe, pa čak i kada život postane uistinu jako težak, molimo se da ti možeš na nas računati.

Ali mi to ne možemo učiniti po svojoj snazi.

Zato nas podigni i osnaži da bismo te mogli slijediti.

U ime Isusovo to te molimo.