WALL STREET U NAMA

Pohlepa je dobra.

Ono što je vrijedno činiti vrijedno je samo zbog novca.

Ako trebaš prijatelja – kupi psa.

Ovo su samo neke od „mudrosti“ Gordona Gekka, beskrupuloznog burzovnog mešetara, zvijezde kultnog filma „Wall Street“ (1987), kojeg maestralno glumi Michael Douglas.

Wall Street, taj čuveni financijski distrikt u NYC, ime je dobio po 1.1 km dugoj ulici koja teče kroz osam gradskih blokova. Ali ta ulica tu ne završava. Ona teče kroz sve burze ovoga svijeta, kroz sve institucije, vlade, kompanije i u konačnici se ulijeva u svako ljudsko srce.

Da, „wall street“ je u nama.

U našem srcu.

Tu mi trgujemo, mešetarimo, zarađujemo i gubimo, zbrajamo i oduzimamo, najčešće množimo, a rijetko dijelimo, ali ponajprije se klanjamo najvećem božanstvu ovoga svijeta, a to je novac. I svemu onome što novac simbolizira.

To naše idolopoklonstvo utemeljeno je na religiji.

A naša religija je – pohlepa.

Sve su se civilizacije uspostavile na – običnoj pljački. Ove ili one vrste. Od one najprimitivnije, pa sve do modernih pljački koje su zaodjenute plaštem tzv. demokracije. Vojnom silom, ekonomskim iscrpljivanjem, financijskim udarima uništavali su se mali narodi i rađali su se imperiji.

A svaka pljačka rezultat je ljudske pohlepe.

 „Uzmi sve što možeš. I to sve uzmi sad“, moto je pod kojim su nastajala silna carstva i kraljevstva,  i na kojem počiva i dobro nam poznata i sve prisutna filozofija koju ova naša kultura i zagovara i promovira.

Tvrdio je Mahatma Gandhi da Zemlja osigurava dovoljno kako bi se zadovoljile potrebe svakog čovjeka, ali ne i pohlepa svakog čovjeka.

Siromaštvo želi puno toga, ali pohlepa hoće sve. Gladni i žedni ovoga svijeta žele koru kruha, šaku riže i gutljaj vode. Krov nad glavom. Zdravlje. Mir. Pohlepni ovoga svijeta žele jednostavno – sve. I nikad im nije dosta.

Dvije tisuće godina ovaj naš svijet postupa po ovoj matrici, raste, napreduje, razvija se i – pohlepa, po svemu sudeći, funkcionira. Ako je netko nastradao tijekom procesa, a Bože moj, zar ne vjerujemo u teoriju evolucije po kojoj preživljavaju uvijek oni koji sebe stavljaju na prvo mjesto, koji iskorištavaju druge i koji su sebični? I naravno pohlepni.

Kada je riječ o čovjeku iz današnjeg čitanja, taj je čovjek, po našim standardima, po standardima naše civilizacije, pametan, mudar, oprezan, promućuran, poslovan čovjek. On postupa razložno, logički, poduzetnički. Razmišlja dugoročno. Taj čovjek planira. Planira kako sačuvati i kako uvećati svoje bogatstvo, a ne kako ga rasuti unaokolo.

Ali Isus ga naziva – kako?

Bezumnikom!

Ali zašto je onda on za nas – pametan i uman, a ne – bezuman?

Vjerojatno zato što je njegovo ponašanje točno onakvo kakvo zagovara  i potiče ova naša kultura, koja nas uvjerava, iz dana u dan, da je baš takav način života za nas jedini primjeren. Mi smo prezasićeni porukama koje nam govore kako je jedina prava sigurnost ako akumuliramo. Ako kupujemo. Ako ulažemo. Tek tada naš život dobiva na kvaliteti i na sigurnosti. To je bolji život. Imati više nego što ti treba čini se jako dobrim planom za ugodnu i sigurnu budućnost.

Ovaj svijet nam, preko Gordona Gekka,  govori: „Još! Još! Još!“

A Isus kaže: „Koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje.“

Randy Alcorn u svojoj knjizi „The Treasure Principle“ („Princip gomilanja“) opisuje ovaj problem ovako.

„Ovo je pitanje temeljne fizike. Što je veća masa to masa zrači većom privlačnom silom. Što više stvari posjedujemo, što je veća njihova ukupna masa, to nas ta masa više k sebi privlači. Mi ulazimo u njezinu orbitu i okrećemo se oko nje. I konačno, poput crne rupe, ona nas proguta. Svaka stvar koju kupimo samo je još jedna nova stvar o kojoj trebamo razmišljati, o kojoj trebamo razgovarati, koju trebamo čistiti, razmještati, održavati, nad kojom trebamo brinuti i koju, kada se pokvari, trebamo zamijeniti.“

Isus ne osuđuje onog bogatog čovjeka zato što je jeo, pio i bio veseo. Ne osuđuje ga ni zato što je bogat. Nije bit u tome da je nešto loše ako čovjek ima, ako se pošteno obogati.

Isus ovog bogataša naziva „bezumnikom“ jer ne prepoznaje da je svakome od nas najvažnije imati onoliko koliko nam je dovoljno za jedan normalan život, a da taj normalan život nije u služenju „wall streetu“ nego je u cjelovitosti našeg odnosa s Bogom i bližnjim.

Isus ga naziva „bezumnikom“ jer zaboravlja da može već noćas umrijeti i da će tada netko drugi posjedovati sve ono čemu se je on za života klanjao i čemu je robovao.

Nije čovjekov grijeh u njegovom bogatstvu nego je čovjekov grijeh u njegovoj pohlepi da za sebe zadrži sve, pa čak i ono što mu ne treba.

Na konferenciji „Spasite Američku obitelj“ jedan od govornika je rekao: „Vidio sam brojne obitelji i brakove devastirane ničim drugim do li običnom pohlepom – previše vremena na poslu, previše vremena u šopingu i previše zaduživanja – (i kaže) ako želimo spasiti Američku obitelj onda učinimo nešto po pitanju pohlepe.“

U ovoj izjavi potrebno je samo riječ „američku“ zamijeniti sa riječju „hrvatsku“ i sve ostalo ostaje do zareza isto.

Baš kao što Isus kaže: “Klonite se i čuvajte svake pohlepe.”

Óscar Arnulfo Romero y Galdámez (1917–1980) obično poznat kao Monseñor Romero, bio je Rimokatolički biskup u El Salvadoru. Neustrašiv u svom djelovanju u ime Božje pravde i Istine bio je meta brojnih progona.

1979. godine je rekao: „Ovaj svijet prolazi i odlazi, a ostaje samo radost što smo ga koristili kako bi uspostavili Božju vlast ovdje. Sva pompa, svi trijumfi, čitav taj sebični kapitalizam, svi lažni životni uspjesi će proći zajedno s formom ovoga svijeta. Sve to prolazi i odlazi. Ono što nikad ne prolazi je ljubav. Kada netko upravi novac, imovinu, rad u službu drugima, tada radost dijeljenja i osjećaj da smo jedna obitelj – ne prolazi. U večeri našeg života biti će vam suđeno ljubavlju.“

Wall Street u NYC ne radi svakog dana u godini.

Radi od ponedjeljka do petka od 09.30 do 16.00 sati.

Ne radi subotom i nedjeljom i za vrijeme devet velikih blagdana.

Kada je zadnji put „wall street“ u našem srcu imao neradni dan?