(Luka 17, 5-10)

Živimo u vremenima kada svi žele privući našu pozornost.

Zato nam putem različitih medija uporno obećavaju nešto novo, nešto posebno i naravno nešto istinito i stvarno.

Ali tako je teško u ovom moru laži, falsifikata i imitacija pronaći nešto originalno, autentično. Sve se kopira, klonira, imitira i čovjek pojma nema je li nešto istinito ili je lažno.

Tako je to s materijalnim svijetom ali što je s vjerom?

Postoji li „lažna vjera“ ako već postoji lažna odjeća, obuća, nakit, parfemi …

I ako postoji koje nam probleme može stvoriti?

Imitacija nekog komada odjeće pokazati će svoje pravo lice u prvom pranju i šteta će biti financijska i ne baš velika ali što je s vjerom?

I vjera, baš kao i sve prije nabrojeno, kada je lažna u biti na prvi pogled djeluje tako stvarno i uvjerljivo.

Skoro da je identična stvarnoj vjeri.

Skoro.

Lažna vjera pretvara naša vjerovanja, naše osjećaje, naša nadanja i naše snove u nešto što je krivo, pogrešno i lažno. Posljedice su užasne.

Kako to lažna vjera guši istinsku vjeru?

Svi smo mi obasuti Božjim blagoslovima. Svakog dana Bog nam šalje nove blagoslove. Sveto Pismo je puno obećavajućih Božjih blagoslova koji će doći do nas djece Božje.

Ali što mi radimo?

Mi malo po malo, ponekad svjesno, ponekad nesvjesno, pomičemo se prema – lažnoj vjeri. A lažna vjera počinje kada mi više cijenimo blagoslove od onoga tko nam blagoslove šalje, kada mi tražimo darove, a ne darivatelja, kada mi Boga vidimo kao samo još jedan od bogatih izvora koji će nam obogatiti život prema našim zahtjevima.

I ispostavi se da mi služimo Bogu, jer ćemo od Boga biti nagrađeni.

Pa tko ne bi služio Bogu uz sva ta silna Božja obećanja?

I kako to onda lažna vjera uguši pravu vjeru i zauzme njezino mjesto?

Mi služimo Bogu, častimo ga i slavimo dok uživamo u njegovim blagoslovima.

I sve je to divno i krasno.

U nekom trenutku mi prijeđemo crtu i gubimo interes za odnos s Bogom. Umjesto toga mi se fokusiramo na užitak u blagoslovima. Fokusiramo se na uspjeh. Bog postaje samo jedno od sredstava u našem dolasku do blagoslova.

Polako gubimo zanimanje za ono što nas povezuje s Bogom. Gubimo interes za molitvu, osim u trenucima neke ugroze ili ako ne molimo Boga da nam udijeli još blagoslova, jer nama nikada nije dosta.

Bog postaje u biti izvor blagoslova, još jedna u nizu tehnika duhovne samopomoći, još jedno od brojnih sredstava do boljeg života …

I onda se nešto dogodi.

Blagoslov dođe ali ne onako kako smo mi to željeli, planirali, zamislili ili trebali ili taj blagoslov se jednostavno nije uklopio u naše planove.

Loše stvari se događaju u našim životima i u životima ljudi koje volimo.

Traume, gubitak posla, smrt, financijski slom, bolest, patnja, bol …

… i jednostavno stvari više nisu u redu.

Mi tvrdimo da Bog nije ispunio svoj dio pogodbe – ugovora.

A jesmo li se upitali imamo li mi dovoljno vjere?

Možda mi nešto krivo činimo?

Pokušava li nas, možda, Bog naučiti nečemu?

Nas ništa od svega toga ne zanima.

Mi smo uvrijeđeni.

Mi se jednostavno razočaramo u Boga.

I ljuti smo na njega.

Zašto ne rješava naše probleme?

Zašto nas jednostavno ne oslobodi patnje i boli?

Kažnjava li on to nas?

Je li njemu uopće stalo do nas?

Voli li on nas?

Zašto Bog dopušta da se ružne stvari događaju dobrim ljudima?

Jer mi smo – DOBRI – ako to niste znali.

Postajemo cinični, ogorčeni ljudi.

Počinjemo i sumnjati i u samo Božje postojanje.

Možda smo u njega vjerovali bez razloga?

Možda smo kucali na nebeska vrata, a gore nikoga nije bilo doma?

Pitamo se – pa živi li uopće netko gore?

Bog i sva ta naša vjera polako se guše, nestaju.

Nestaju u cinizmu i gorčini naše sve praznije i praznije duše.

Postoji li izlaz?

Ili je ovo kraj?

Postoji li nada da ćemo pronaći živu vjeru?

Lažna vjera se može učiniti stvarnom ali ona ne će izdržati u teškim uvjetima.

Stvarna vjera, radna vjera, svakodnevna živa i čvrsta vjera ono je što kršćani žele i što traže. Traže vjeru koja će izdržati, vjeru koja ne će otupjeti i puknuti kada naiđe na tvrdo.

Ali kako tražiti pravu vjeru?

„Ondje ćeš tražiti Gospodina, Boga svoga. I naći ćeš ga ako ga budeš tražio svim srcem svojim i svom dušom svojom.“ (Ponovljeni zakon 4,29)

Ako mi tražimo Boga, a naši su motivi tražiti ga radi njegove „korisnosti“ onda će nas Bog razočarati. Razočarati ćemo se ako Boga držimo kao džokera u rukavu. Kada mi nastojimo s Bogom manipulirati onda mi od Boga stvaramo idola i gubimo s Bogom odnos kao sa svojim ocem.

“Nemojte dakle zabrinuto govoriti: ‘Što ćemo jesti?’ ili: ‘Što ćemo piti?’ ili: ‘U što ćemo se obući?’ Ta sve to pogani ištu. Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati.“ (Matej 6, 31-33)

Ako mi svoju vjeru „izvučemo izvan sebe“ onda hodajući životnim putem pomažemo se osjetilom vida, a ne vjerom. Postajemo kršćani čija se vjera temelji na „eventima“ i tada naša vjera raste i pada ovisno o izvanjskim, svjetovnim faktorima, baš kao što je termometar ovisan o vremenskim faktorima koji vladaju izvan njega. U tim slučajevima mi „imamo vjeru“ (lažnu vjeru) kada se stvari čine povoljnima i „gubimo vjeru“ kada se stvari čine lošima.

„A bez vjere nemoguće je omiljeti Bogu jer tko mu pristupa, vjerovati mora da postoji i da je platac onima koji ga traže.“ (Hebrejima 11,6)

Naša nagrada je naša veza s Bogom.

Bog nije nama shvatljiv s naše ljudske logike razmišljanja.

Ako Boga gledamo isključivo kao kozmičkog Djeda Božićnjaka ili kao tehniku kako uspjeti u životu, onda ćemo propustiti prigodu doći do pravog blaga, a to je duboka povezanost s Bogom u trenucima velikih životnih tragedija i pobjeda.

„Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom.” (Otkrivenje 3,20)

Ovaj tekst nije za ljude koji nisu kršćani.

Napisan je isključivo za kršćane. Za nas koji se borimo sa svojom mlakom vjerom, za nas koji Isusa držimo sa strane i koji ga tražimo samo kada nešto trebamo od njega.

Ali umjesto takvog odnosa Isus želi biti dio SVEGA onoga što mi jesmo i SVEGA onoga što mi činimo.

Ništa manje od toga ne će nam dati stvarnu snagu i nadu koje nam trebaju.

Ako ograničimo Boga isključivo na „religioznu“ dimenziju, onda će njegova moć samo djelomično djelovati u našem životu. Krist traži biti čitav u našem životu i sve manje od toga udaljava nas od prave vjere.

Udaljavanje od prave vjere stvara kod nas potrebu za Bogom koji je pod našom kontrolom, Boga koji je podložan našim moćima i koji nema nikakvih drugih planova doli onih koje mu mi osmišljavamo.

Ali zar nije Bog, otac našeg Isusa Krista, veći i veličanstveniji nego što smo mi uopće u stanju i zamisliti?

Prava vjera nas vodi u samo srce Božje i to baš kada smo u najvećim nevoljama. Tu se kuje prava vjera – u teškoćama svakodnevnog života.

I ako želimo doći do prave vjere, ako želimo odgovor na zahtjev kojeg su imali i apostoli, trebali bi shvatiti da slava Božja nije u savladavanju naših problema.

Slava Božja je u razumijevanju da nam se Bog pridružuje u našim okolnostima i da dopušta da ga upoznamo, da iskusimo njegovu prisutnost i da u njemu nađemo svoju nadu .

Cilj prave, istinske, žive vjere je Bog.

I samo u Bogu naše će srce pronaći svoj mir.