UVIJEK NEDJELJOM (Lk 13, 22-30) 25. kolovoz 2019.

 

Isus putuje zemljom poučavajući o Kraljevstvu Božjem.

Netko iz mase ga pita: “Gospodine, je li malo onih koji se spasavaju?”

I kao mnogo puta do tada Isus ne odgovara na postavljeno pitanje (barem ne izravno) nego uči ljude o Kraljevstvu Božjem.

Kraljevstvo Božje nije za Isusa tema za teološku diskusiju. Kraljevstvo Božje je za Isusa – stvarnost. I to stvarnost koja je dostupna. Isusa ne brine pitanje koliko će njih, odnosno nas, biti u Kraljevstvu. Isus je zabrinut da mi tamo – budemo.

I Isus odgovara: “Borite se da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći.”

I u Evanđelju po Mateju pronalazimo istu ovu temu – temu ulaska kroz uska vrata.

Uđite na uska vrata! Jer široka su vrata i prostran put koji vodi u propast i mnogo ih je koji njime idu. o kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u život i malo ih je koji ga nalaze!“ (Matej 7,13-14)

Isus sve ovo govori Židovima koji su jako dobro upoznati sa Starim Zavjetom. Oni sebe drže pravednicima, jer čine sve onako kako to zakon od njih zahtjeva. Oni su, kao i mi, ljudi koji redovito nazoče službi Božjoj, koji slijede svoje vjerske poglavare i koji nastoje biti pravedni. Oni o Bogu znaju jako puno toga.

Ali ne ulazi se na uska vrata zato što se zna da ona postoje. Vrata u Kraljevstvo Božje su uska i teška za prolaz ali ne zato što ih je Bog takvima napravio – nego smo to mi učinili.

Mi ih pronalazimo uskima i teškima za prolaz zato jer mi vjerujemo da naše znanje o Bogu i naša djela za Boga – da je to put.

Ali Isus kaže: „Ne!“

Biti dio Kraljevstva Božjeg nije u tome što mi činimo, nego je u tome – tko mi jesmo. Riječ je o odnosima.

Isus je proveo tri godine svojega života na zemlji služeći ljudima i razvijajući odnose s ljudima. Mnoge od tih ljudi je zanimalo što to on ima za reći. Mnogi od tih ljudi su željeli ozdraviti od njegove ruke ali samo ih je nekoliko bilo zainteresirano – biti s Isusom.

Isus nastavlja: “Kada gospodar kuće ustane i zaključa vrata, a vi stojeći vani počnete kucati na vrata: ‘Gospodine, otvori nam!’, on će vam odgovoriti: ‘Ne znam vas odakle ste!’ Tada ćete početi govoriti: ‘Pa mi smo s tobom jeli i pili, po našim si trgovima naučavao!’ A on će vam reći: ‘Kažem vam: ne znam odakle ste. Odstupite od mene, svi zlotvori!'”

Isus želi da ga mi upoznamo.

Puno je ljudi koji ne znaju Isusa ali znaju jako puno o njemu. Nema dana kada mediji nešto ne donesu o Isusu. Internet, radio, TV, novine, knjige, filmovi …

Vjernici i nevjernici govore o Isusu. Kršćani se okupljaju kako bi razgovarali o Isusu, bilo kroz molitvu, umjetnost, književnost, teologiju …

I naravno, sve su to lijepe, divne i krasne stvari.

Ali to nisu one bitne, krucialne stvari.

I da, lijepo je sve to što mi činimo za Isusa. Mi činimo stvari koje drugim ljudima olakšavaju bol i patnju. Mi se angažiramo za stvari koje su na tragu pravde i poštenja. Mi potpisujemo peticije kako bismo pomogli potlačenima. Samo pravedni i dobri ljudi rade ovakve stvari.

I naravno, sve su to lijepe, divne i krasne stvari.

Ali to nisu one bitne, krucialne stvari.

Ali mi ne moramo znati Isusa da bismo činili dobre stvari.

Dobre stvari mogu činiti i nevjernici.

Mi o nekome možemo znati „sve živo“, možemo biti blizu te osobe čitav svoj život ali na kraju „kad’ se punti zbroje“ mi shvatimo da tu osobu – nismo poznavali. Uzalud godine zajedničkog života, uzalud sve informacije koje smo posjedovali – mi u toj vezi, u tom odnosu nismo otišli dalje od površine. Ili površnosti. Bili smo prezaposleni. Nismo imali dovoljno vremena za upoznavanje.

Odnosi zahtjevaju vrijeme. Da, za upoznati ljude uistinu nam treba vremena.

Isus je svoje vrijeme provodio sa svojim učenicima. Hodao je zemljom, kroz sela i gradove, zajedno sa apostolima. Išao je u ribe s njima. Jeo je s njima. Noći je provodio u njihovom društvu. Isus to nije trebao činiti da bi ih upoznao. On ih je već poznavao. „A vama su i vlasi na glavi sve izbrojene.“ (Luka 12,7) Isus je provodio vrijeme sa svojim učenicima kako bi oni njega mogli upoznati i kako bi ih podučio što im je činiti kada on ode.

Ne samo što odnosi i veze zahtjevaju vrijeme nego oni i stoje. Oni nas stoje energije i svaki odnos nas potencijalno dovodi do moguće boli. Svaki odnos nas mijenja. Svatko od nas prije nego što stupi u neki odnos mora biti spreman i voljan promijeniti se.

Ali mi jesmo voljni da se drugi mijenjaju. Za tako nešto mi vidimo i razlog i potrebu. Ali sama pomisao da bi se mi trebali promijeniti za nas je uznemirujuća. Možda je to razlog zašto provodimo toliko vremena razgovarajućo „o Isusu“, radeći određene stvari „za Isusa“, jer znamo da za stvarno upoznati Isusa – da bi se trebalo promijeniti, a nama je dobro biti ovakvi kakvi jesmo. Znamo da nismo savršeni ali mi smo se navikli na svoje mane i bojimo se promjena, koje bi nas protresle u našim temeljima, upoznamo li Isusa.

Mi pred sobom imamo uska vrata. To je mjesto ulaza. I sada je vrijeme ulaska. Isus kaže da će doći vrijeme kada će za ulazak biti prekasno. A to je nešto što mi nikako ne želimo čuti. Mi želimo da su nam sve opcije otvorene.

I ova Isusova priča o odbijanju? Nama to ne sliči na Isusa kakvog mi poznajemo. Ljudi koji kucaju na vrata su bili s Isusom. Jeli su s njim i slušali ga propovijedati. Ali Isus kaže: „Ne znam odakle ste.“ Kaže da ih ne pozna.

A ljudi su bili u crkvi svake nedjelje, primali su svete sakramente, sudjelovali su u radu svoje župne zajednice … ali Isus ih ne poznaje.

Ne poznaje ih, jer oni – ne poznaju njega.

Oni ga možda i znaju ali ga ne poznavaju.

Isus ih naziva – „zlotvorima“. Njihova djela, neovisno koliko su bila dobra, nisu bila u slavu Božju – nego u njihovu vlastitu. Isus govori da kada mi i činimo dobra djela iz krivih razloga da ta djela uopće nisu dobra.

Isus kaže: “Ondje će biti plač i škrgut zubi kad ugledate Abrahama i Izaka i Jakova i sve proroke u kraljevstvu Božjem, a sebe vani, izbačene. I doći će s istoka i zapada, sa sjevera i juga i sjesti za stol u kraljevstvu Božjem. Evo, ima posljednjih koji će biti prvi, ima i prvih koji će biti posljednji.”

To je, priznat ćete, užasan prizor. Gledati druge, koji u biti nisu zaslužili ni biti pozvani, kako zauzimaju naša mjesta na velikoj fešti u Kraljevstvu Božjem. I logično je da mi to ne želimo čuti od Isusa.

Ako mi vjerujemo da smo dovoljno dobri da bismo ušli u Božju blizinu, i to po svojim nekim zaslugama, onda smo mi definitivno među onima koji kucaju i koje Bog ne će prepoznati. Ne će nas prepoznati, jer mi nismo prepoznali Isusa. Mi Isusa ne poznajemo.

Odnosi i veze imaju svoju cijenu. Oni stoje. Oni nas stoje vremena, truda i znaju biti jako bolni.

Ali Bog je mislio da smo mi vrijedni svega toga.

Ali Bog je mislio da smo mi vrijedni njegovog vremena, njegovog truda.

Ali Bog je mislio da smo mi vrijedni i njegovog života.

Vrijedni života njegovog jedinoga sina.

Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.“ (Ivan 3,16)

Vrata su uska ali ona su za nas još uvijek otvorena.

Možemo sada proći kroz njih dok ne bude prekasno.

Ako sada prođemo ostati ćemo u čudu i pitati ćemo se – zašto smo toliko dugo čekali.

Ako ne uđemo strah me je i promisliti na ono što nas tada čeka.