Današnje čitanje iz Evanđelja po Luki govori o milosrdnom ili o dobrom Samarijancu. Možda bi bilo bolje reći o „Samarijancu koji je bio voljan pomoći“, jer ustvari mi ne znamo je li on dobra osoba.

Čak ako čovjek nije upoznat s poviješću neprijateljstava između Židova i Samarijanaca, odmah shvati da ovaj čovjek čini nešto dobro, a pretpostavka je da bi trebao biti loš i onda dolazimo do zaključka da dobri ljudi nisu loši – oni samo ne čine dobre stvari.

Priču jako dobro znamo.

Čovjek putuje opasnom Jerihonskom cestom, koja je duga nešto manje od 30 kilometara i koja povezuje Jerihon i Jeruzalem. Zvali su je „cesta krvi“, jer je bila okupljalište brojnih pljačkaša, koji su koristili njezinu strminu, vijugavosti i grubost terena za svoje zasjede.

Na toj cesti čovjek je opljačkan, pretučen i bačen pokraj puta.

Neki dobri Židovi su tuda prolazili: svećenik, pa levit.

Obojica su brižni sljedbenici i poštovatelji židovskih zakona.

Ali oni su opljačkanog i na smrt pretučenog čovjeka zaobišli.

Jednostavno su s jedne prešli na drugu stranu ceste.

Samarijanac je treća osoba koja tu prolazi.

Samarijanci su u dugotrajnom i neprestanom sukobu sa Židovima.

Zato je Isusova priča za njegovu publiku u to vrijeme trebala biti šokantna.

Ta priča je potresla u temeljima njihove kategorije tko jesu, a tko nisu Božji ljudi.

Onaj svećenik i onaj levit nisu loši ljudi.

Iako njihovo ponašanje nije za pohvalu ono nije lišeno nekakve logike.

Tijelo pokraj puta moglo je biti mamac kojeg su namjestili pljačkaši kako bi ljudi zastali i kako bi ih onda lakše orobili.

I kontakt s mrtvim tijelom, prema običajima i zakonu, oskvrnuo bi svećenika i levita, pa ne bi mogli obavljati službu u hramu.

Njihov odabir je bio između dužnosti i – dužnosti.

I zato su oni baš onakvi ljudi kakvi smo i mi danas.

Mi nismo loši ljudi i mi nikada ne bismo naudili drugim ljudima niti bismo zanemarili ljude u nevoljama. Ali ipak, naša dužnost nas zna i može udaljiti od važnije, više dužnosti.

Međutim mi nismo ljudi koji se volimo naći u životnim krajnostima.

Mi smo srednja klasa, srednje imućni, srednje obrazovani, mi smo ljudi koji volimo ići – sredinom ceste.

Jim Hightower, američki radijski voditelj, teksašanin, voli s ironijom govoriti o nama koji pokušavamo neprestano biti negdje „na sredini puta“ bilo da je riječ o politici, bilo o vjeri, o moralu … o bilo čemu bitnom.

„Jedina stvar koju ćete naći na sredini ceste“, kaže Jim Hightower, „jesu žuta crta i mrtvi armadillo (oklopnjak)“.

Imamo dva dobra, dva prava pitanja.

Imamo dva prava odgovora i imamo dvojicu koji se međusobno u svemu slažu. Isusa i zakonoznanca.

Površno gledajući susret između Isusa i zakonoznanca i nije baš nešto.

Ali nije baš sve u tom površnom dojmu.

Ako postavite pitanje jednostavno zato što želite dobiti tj. postići nekakvu prednost pred drugom osobom, onda nama u biti nije ni bitna tema razgovora.

Isto tako ukoliko postavljate pitanje, a nemate namjeru prihvatiti odgovor i primijeniti ga, vi ste – licemjer.

Ako imate prave odgovore to ipak ne znači da poznajete Boga.

Stručnjaci za pitanja Biblije mogu znati svaku rečenicu koja je u njoj zapisana ali isto tako mogu promašiti cijeli smisao Svetoga Pisma.

Ako se odlučite za „sredinu ceste“ kada je u pitanju činjenje dobra, kada je vrijeme da vaša vjera bude živa i svjedočka, onda tu „na srid puta“ sve što ćete naći, kako kaže Jim Hightower, jesu „žuta crta i mrtvi armadillo“ ili kako bi mi to, po domaću rekli, „bila štrika i prigažena maška“ – ništa vrijedno – ništa bitno.

Isus nije ovome zakonoznancu rekao: „Bravo! Ti si prijatelju znalac i svaka ti čast!“.

Ne Isus mu je rekao: “Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš.”

Barbara Johnson je napisala malu parabolu koja može biti savršeni komentar na ovu temu naše vjere u svjetlu parabole o Milosrdnom Samarijancu.

„Čovjek upadne u rupu i nije se mogao iz nje izvući.

Subjektivna osoba prođe i reče: „Ja suosjećam s tobom.“

Objektivna osoba prođe i reče: „A i logično je bilo za očekivati da će netko upasti u ovu rupu.“

Farizej prođe i reče: „Samo loši ljudi upadaju u ovu rupu.“

Matematičar prođe i ne reče ništa.

Zastade i izračuna kako je čovjek upao u rupu.

Novinar prođe i zatraži ekskluzivni intervju.

Fundamentalist prođe i reče: „Ti si zaslužio upasti u rupu.“

Poreznik prođe i priupita čovjeka plaća li on porez na tu rupu.

Čovjek koji je sam sebe sažaljevao reče:

„Nije to ništa lipi moj čovik. Tribaš ti vidit moju rupu. E, to ti je rupa.“

Karizmatik reče: „Samo priznaj da nisi u rupi.“

Optimist prođe i reče: „Moglo je biti i gore.“

Pesimist prođe i reče: „Bit će ti i gore.“

Isus, vidjevši čovjeka, uhvati ga za ruku i izvuče ga iz rupe.“

Kakva nizaljka stereotipnih ljudskih reakcija.

Ali, jeste li primjetili da Isus u današnjem čitanja Evanđelja po Luki ne govori: „Ne brini prijatelju. Ja ću čovjeka izvaditi iz rupe.“

Isus kaže: „“Ti idi. Ti učini. Od Boga si pozvan živjeti svoj život ljubeći bližnjeg kao samoga sebe.”

Krenimo. Vrijeme nam je.

Ili ostanimo po sredini ceste.

Nedorečeni. Neodlučni. Bljutavi.

I pregaženi.