„Bog ne vodi svoju djecu oko teškoća, nego ih vodi pravo kroz teškoće.

Ali On vodi! I usred teškoća On im je bliže nego ikada prije.“

(Otto Dibelius)

Težak, tvrd, naporan, nepodnošljiv.

Ovim pridjevima čovjek bi danas najradije dodao imenicu – život.

Svi se redom žale kako su ovo „teška vremena“, a kakav onda život može biti nego – težak.

Dovoljno je „prosurfati“ internetskim forumima i portalima, prolistati tiskovine, poslušati radijske vijesti i TV dnevnike i vi ćete definitivno pasti barem u neku vrst blage depresije. Možda vas i očaj zahvati.

Sve glavne vijesti, bile one političke, gospodarske, ekološke, klimatološke, a da ne spominjem nabujalu „crnu kroniku“, u znaku su problema i to onih uglavnom teško rješivih.

Oduvijek su se ljudi žalili da je život težak i da su životne teškoće njihovih dana skoro pa nepodnošljive. Ali danas je ta kuknjava sveprisutna i glasnija no ikada, jer je ovo vrijeme vladavine medija koji sve to dodatno dramatiziraju i preuveličavaju.

Ali imao je Petrica Kerempuh pravo kada je rekao: „Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda nebu da nam nekak nebu.“

Uzalud nama Petrica i njegove „Balade“ kada mi volimo kukati i žaliti se, pa makar i ne imali opravdanog razloga. A nije da ih nemamo. Nakupilo se toga.

Ali problemi se ne mogu riješiti ukoliko se ignoriraju ili ukoliko od njih okrećemo glavu. „Ljutu travu na ljutu ranu“ jedino je što stvarno djeluje.

I kako mi onda rješavamo probleme?

Svi stručnjaci kažu da je nevjerojatno važno za teških trenutaka održati dobar smisao za humor. Jer sve se lakše podnese uz šalu i smijeh.

I taj recept nama je najdraži od svih.

Ako je ovo točno onda će Hrvatska iz recesije izaći sa širokim osmjehom i vjerojatno prije svih ostalih zemalja.

Jer kod nas je sve smiješno. Da čovjek pukne od smijeha.

Ono što politička kasta u Hrvatskoj javno zbori tjera čovjeka na grčevite facijalne tikove koji ponekad sliče i smijehu. To što nam suze usput teku niz lice, možda jest od očaja, ali i dobar vic tjera suzu na oko, zar ne?!

Hrvatska je toliko šaljiva zemlja da čovjeku zastane dah od neprestanih poskočica, pošalica, rugalica, neslanih šala i prostačkih viceva kojima nas časti naša politička elita.

Sreća naša, jer da su nam političari ozbiljni ljudi odavno bismo pomrli od dosade. Ubila bi nas monotonija ozbiljnosti, odgovornosti, reda, rada, pravde i istine.

I zato mi, ne želeći slušati tvrde i teške riječi, uzgajamo i biramo uvijek jednu te istu vrstu političara koja nam uredno govori ono što mi želimo čuti.

Oni prave budale od nas.

A nama to drago.

Mi se raspadamo od smijeha. Od radosti i veselja.

Kod nas je na djelu šaljiva demokracija u kojoj manjina neumorno, po svim pitanjima i na sve moguće načine, maltretira većinu, u kojoj je najnormalnija stvar izrugivanje s mrtvim i živim nacionalnim herojima, u kojoj se najveće svetinje izvrću ruglu od strane svih vodećih medija … dakle nama smijeha ne fali, jer nama i ništa drugo, u ovoj „zemlji smiješka“, i nije ostalo nego – smijati se na vlastiti račun.

Pa smijmo se.

Suze nas i onako ne će mimoići.

Bližimo se kraju 6.og poglavlja Evanđelja po Ivanu.

Isusove riječi sve dublje dopiru do onih koji ih slušaju. Riječi su to koje ne podilaze i koje ne nose u sebi kompromis. I naravno da su za slušatelje to tvrde i teške riječi.

“Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?”

Čas odluke je došao. Isto kao što je došao, a to vidimo u današnjem prvom čitanju, kada je Jošua sabrao sva plemena Izraelova u Šekem kako bi obnovili svoj savez s Bogom.

Jošua im govori: „Međutim, ako vam se ne sviđa služiti Jahvi, onda danas izaberite kome ćete služiti: možda bogovima kojima su služili vaši oci s onu stranu Rijeke ili bogovima Amorejaca u čijoj zemlji sada prebivate. (Jošua 24, 15)

Teške riječi. Izravne. Nedvosmislene.

Isto tako govori i Isus. Upućuje teške riječi. Tvrdu besjedu.

Veliki američki pisac Mark Twain je napisao: „Većinu ljudi muči, smetaju oni djelovi Svetog pisma koje oni nisu u stanju razumjeti; ali za mene vrijedi drugo pravilo, mene najviše brinu oni djelovi Svetog pisma koje ja razumijem.“

Isusove riječi nije teško razumjeti.

Njegove je riječi teško prihvatiti. Teško ih je slušati.

Isus govori istinu, a nas istina muči. Vrijeđa.

Mi ne volimo slušati istinu. Poglavito ne onu o sebi.

Mi želimo slušati riječi koje će goditi našem samopouzdanju, koje će pumpati naš ego, koje će sve riješiti „bez muke“.

U teškim vremenima, u vremenima kada su velike prepreke pred nama, u danima nevolja, potrebno je stvari rješavati adekvatnim, dakle tvrdim, teškim, odlučnim postupcima.

Pred nama je mogućnost odabira. Čak i najveće otkrivenje Isusovo ne dokida misterij ljudske slobode. Božji darovi su nevjerojatni, ali mi ih ljudi možemo odbiti i vratiti se svojem prijašnjem načinu života.

Možemo „u ovo vrijeme“ nastaviti slušati glas svijeta i njegovih glasnogovornika, možemo širom držati otvorene svoje uši za laži i opsjene kojima nad danonoćno obasipaju, možemo … slobodni smo.

Možemo se odreći i bližnjeg i Boga.

Možemo odbaciti Božje blagoslove.

Možemo odbaciti i Križ i život vječni.

Mi možemo tražiti laka rješenja, riječi blage, uhu ugodne, riječi koje nas ni na što ne obvezuju.

Možemo, ali to je onda život bez žrtve, bez odanosti, bez muke, bez boli, bez ljubavi.

Ili možemo poput Petra reći: „Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si svetac Božji.“