(Ivan 6, 24-35)

U ovonedjeljnom čitanju iz Evanđelja po Ivanu veliko mnoštvo traži Isusa.

Nije ni čudo – dan prije primili su čudesni obrok iz Isusovih ruku.

Hoće li Isus i dalje nastaviti sa svojim čudesima?

Ljudi su željeli još toga, pa su zato i tražili Isusa.

Mogli bismo očekivati da će Isusu to goditi, to što ga ljudi traže, ali Isus objašnjava ljudima da oni u biti ne traže njega – nego da oni traže ono što im je on već dao.

Nakon što se je mnoštvo, dan ranije, nasitilo ono je pokušalo Isusa učiniti svojim kraljem – i to silom. Isus im je pobjegao, otišao je u brda, a onda je tijekom noći, hodajući po vodi, došao do svojih učenika u lađi.

Ljudi su ga pronašli i sada zahtjevaju znati – kada i kako je Isus tako tajanstveno došao na drugu obalu Galilejskog mora.

Ali umjesto da im objasni svoj način transportiranja Isus „tuče pravo u glavu“ i upire izravno u samo središte njihovog problema.

Svako čudo, koje je Isus učinio, bilo je znak. Ono je ljudima ukazivalo na nešto.

Stvaranje hrane za onoliko mnoštvo bilo je znak koji je ukazivao ljudima da vide tko je Isus – da je on Svemogući Sin Božji – koji je sišao s nebesa.

Bio je to znak da obrate pozornost na Isusa i na njegove riječi – da slušaju dobre vijesti spasenja koje on donosi. Ali Isus tim ljudima govori da oni u biti nisu zainteresirani za sve to.

Sve što njih uistinu zanima jest – najesti se.

Ljudi se odnose prema Isusu s toliko duhovnog zanimanja koliko se mi danas s duhovnim zanimanjem odnosimo na natpis „ćevapi u somunu“.

Jedino zašto sam vam zanimljiv jest to što vi želite nešto dobiti od mene – besplatno se najesti, napuniti svoje želuce, a pri tom se ne umoriti i ne oznojiti se.

Vi želite „kralja pekara“, vi želite „kralja kruha“ i ako je to sve što želite onda ja nisam onaj kojeg vi tražite.

Te Isusove riječi upućene su i nama danas.

Činimo li i mi istu pogrešku kao mnoštvo na obalama Galilejskoga mora?

Pa zar i mi ne tražimo Isusa, ne kako bi čuli što nam to ima reći, nego samo kako bismo dobili ono što želimo? Ne okrećemo li se Isusu u molitvi samo kada nešto trebamo, a onda ga ignoriramo čim kriza mine? Činimo li mi dobra djela ne kako bismo slavili Boga nego kako bismo dobili što više Božjih blagoslova i bolju poziciju od drugih ljudi?

Dolazimo li i mi slaviti Boga nedjeljom i moliti se, a onda udjelimo nekoliko kuna i mislimo u sebi: „Eto, ja sam ispunio svoju dužnost … sada bi bio red na Bogu … red da me blagoslovi … da me malo bolje nagradi nakon svega što sam ja učinio za njega.“

Jesmo li mi u biti – sebični?

Odgovor je tužan, ali je istinit.

Da!

Mi smo sebični.

Bog sigurno jest izvor svakog blagoslova u našem životu ali Isus nam poručuje da ga ne tražimo samo kako bismo napunili svoje želuce ili svoje novčanike, jer on ima nešto puno bolje za ponuditi nama.

Isusov najveći dar za nas nije „kruh naš svagdašnji“ kojeg nam tako velikodušno daje. Najveći dar je vjera u njega koju je stavio u naše srce – vjera koja nas vodi u vječni život.

Hrana i odjeća, nekretnine i pokretnine i svekoliki materijalni posjedi, koji su također dar Božji, privremeni su. Pokvarljivi su. I kvare nas.

Ne odbacujmo svoj život, kako duhovni tako i tjelesni, loveći onu „propadljivu hranu“.

Stanovnici New Orleansa, tog prelijepog grada, otkrili su tu istinu u onoj katastrofalnoj poplavi prije nekoliko godina. Kroz samo nekoliko sati blatnjava voda je opustošila grad koji je tjednima bio bez stanovnika. Ali i nakon godinu dana neke kuće su stajale netaknute, prazne, prepune uništenih stvari koje je prekrilo smrdljivo blato i mulj.

To je ta „propadljiva hrana“.

Ali blagoslovi koje Isus donosi – oprost i život vječni – njih niti jedna oluja ni poplava ne može uništiti. Međutim ako mi jedino težimo Božjim tjelesnim blagoslovima onda mi radimo isključivo za „hranu propadljivu“ umjesto „za hranu koja ostaje za život vječni“.

Isusove riječi konačno dopiru do onih koji ga slušaju na obali Galilejskog mora. Oni su, čini se, konačno bili uvjereni u svojim srcima da su – sebični i prazni. Shvatili su da su potrebni Božjeg blagoslova više nego ovozemaljskih blagoslova.

I zato ga pitaju: „Što nam je činiti da bismo radili djela Božja?“

Čini se kako su oni konačno na pravome putu.

Međutim oni sada čine drugu grešku.

Oni sada na Isusa gledaju kao na duhovnog savjetnika.

„OK, Isuse reci mi koja mi je pravila slijediti i kojim mi je putem ići. Trudit ću se. Ne brini. Zaslužiti ću ja ulaznicu na tom tvom nebeskom banketu o kojem ti govoriš. Samo mi pokaži put kojim Bog želi da ja idem.“

Ali Isus nije duhovni savjetnik. On nije nikakvi guru. Psihijatar. On nije došao na ovaj svijet kako bi nam dao nove zakone pomoću kojih ćemo biti u stanju pravim putem stići do vječnosti i do spasenja.

Isus je došao biti – Spasitelj!

„Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojega je on poslao.“

Isus nije došao pokazati nam kako da mi uvjerimo Boga da naši grijesi nisu baš bitni. On nam nije došao pokazati kako da mi izbrišemo svoj problem grijeha i krivnje. On je došao pokazati nam, kroz svoju Riječ, da mi sami nismo u stanju ništa od svega toga učiniti.

Umjesto toga Isus nam prikazuje sebe samoga. On nam govori da je došao, ne prodati nam vječni život, nego da je došao ostvariti ga svojom žrtvom i onda nam ga dati – besplatno.

Isus je došao učiniti ono što mi nismo u stanju učiniti. Došao je ispuniti Božji zahtjev da njegova Riječ bude štovana i da se njegovo ime drži svetim. Došao je pokazati ljubav poput dobrog Samarijanca, a to znači Bog je prvi, moj bližnji je drugi, a ja sam treći.

Poniznost je priznati da si izgubljen grešnik.

Poniznost je doći pred Boga praznih ruku i shvatiti da sve u svezi tvojeg spasenja ovisi o njegovoj milosti prema tebi.

Mnogi onog dana, koji su slušali Isusa, odbili su u to vjerovati. Oni nisu tražili ono za što je Isus došao dati im.

Ali Isus, kako onda tako i danas, dolazi k nama s istim obećanjima. On ne tvrdi da za nas ima osiguran uspjeh po mjeri ovog našeg svijeta. On nam nudi nebesku gozbu.

On ustrajava u tvrdnji da je on jedini put i da se njegovi blagoslovi mogu jedino primiti kao dar, a ne zaslužiti.

Za mnoge ljude Isus nije onaj Spasitelj kojeg oni traže.

Ali za nas, koji vjerujemo, on je daleko bolji nego što smo mi u stanju i zamisliti.

Kada tražimo nebeske blagoslove onda ćemo u Isusu naći točno ono što nam treba – kruh života.

Ali ne ćemo ga naći ako ne dignemo svoj pogled.

Isus je kruh života. Ali malo nas diže svoj pogled prema njemu. Mi smo prezaposleni promatranjem problema i nevolja svoje svakodnevice. Neprestano ih promatramo. Neprestano obaramo svoj pogled. Promatramo hoćemo li pravilno zakoraknuti stazama ovoga svijeta i hoće li nam ovaj svijet odati priznanje što smo učinili taj i takav korak.

Baš kao ljudi na slici Normana Rockwella mi smo oni koji gledaju prema dolje.

Čak su i naši duhovni pogledi okrenuti prema dolje.

Jeste li ikada čuli za tzv „prosperitetno učenje“?

To je jedna od bezbroj lažnih doktrina koja, kao i manje više sve lažne doktrine, počinje s točnim opažanjem. To opažanje je da Bog želi ono što je najbolje za svoju djecu. Bog nas želi blagosloviti i podariti nas lijepim darovima. Baš kao što to želi svaki dobri otac. Bog želi da se mi razvijamo i rastemo. U svakom pogledu. I to je točno. Ali tu nije kraj, jer ta izvrnuta logika se nastavlja pa se tvrdi da ako Bog želi obdariti nas „dobrim stvarima“ onda bismo mi se trebali moliti baš za te „dobre stvari“. Trebali bismo se za njih Bogu moliti i od njega ih očekivati. I kako Bog za nas želi „samo najbolje“ onda se mi moramo moliti baš i samo za „ono najbolje“. A to obično bude i ono najskuplje. I ne bismo se smjeli zadovoljiti s ničim manjim ili lošijim od onog „najboljeg“.

Kako je to samo „in“.

Kako je to samo aktualno.

Kako je to izokretanje Božje Riječi.

Naravno da ako mi nešto želimo da nas Bog time želi blagosloviti. Ako trebamo prijevoz Bog želi da ga imamo. Ako želimo kuću u kojoj ćemo živjeti ili hranu koju ćemo jesti ili pomoć u napukloj vezi, pa Bog želi sve to za nas. I mi bismo se trebali moliti za te stvari i to ne oklijevajući, jer Bog želi da mi svoje potrebe podijelimo s njim. Ako je ono što mi tražimo ono što mi ne trebamo Bog će nam na to ukazati, baš kao što brižan roditelj ukazuje svome djetetu. Kao rezultat te njegove brige mi ćemo se naučiti kako gledati prema gore. Kako gledati dalje našeg praznog želuca. Kako gledati u prazninu naše duše.

Isus je kruh života.

Dignimo svoj pogled prema njemu.

On je sišao s neba kako bi nam podario vječni život.

Ovozemaljski kruh hrani naše tijelo i održava nas na životu.

Ali Isus hrani našu dušu i vodi nas u život vječni.