UVIJEK NEDJELJOM (Ivan 6, 1-15) 29. srpanj 2018.

Hrana i razdioba hrane snažna je priča na mnogo načina. Riječ je o hranjenju naših tijela, ali također, simbolički, i o hranjenju našeg duha. Nije li ponuda i dijeljenje hrane, ma o kakvoj se hrani radilo, u samom srcu gostoprimstva, baš kao i ponuda krova nad glavom? I zar se mi ne osjećamo sitima na više načina ako jedemo svoju hranu u društvu drugih ljudi?  

Čini se da su to bitne teme ovonedjeljnog čitanja (Ivan 6, 1-15) koje opisuje događaj, a kojeg možemo naći u sva četiri Evanđelja. To je jedino Isusovo čudo koje se spominje u sva četiri Evanđelja.

Isus rješava naše najosnovnije ljudske potrebe, našu najveću glad.

Hraniti gladne (gladni svijet) u samom je srcu Evanđelja.

Isus nam poručuje da će pitanje „Što ste učinili u odnosu prema svjetskoj gladi?“ biti na posljednjem sudu.

U ovoj priči Isus nam daje primjer.

U ono vrijeme kroz apostole, a danas kroz nas njegove sljedbenike.

Prvo, mi postavljamo scenu.

Stvari se ne odvijaju na najbolji mogući način, pa Isus mora poučavati kroz parabole. Tako će njegovi sljedbenici, koji imaju uši da bi čuli, znati što govori, a moćni “outsideri” ne će.

Ipak ljudi iz njegova grada bivaju sablažnjeni, a Isus čuje užasne vijesti da je Ivan Krstitelj ubijen od Heroda.

I određena napetost se javlja između dva obroka: s jedne strane, Herod slavi, a fešta završava s Ivanovom glavom posluženom na pladnju, a s druge strane, kada se Isus povlači na samotno mjesto, tu se događa sasvim drugi obrok. Tu se taži sasvim drugačija glad.

I Herod i Isus izdaju zapovijedi, ali jedne imaju veze sa smrću a druge sa životom.  

Što privlači ljude u blizinu čovjeka kao što je Herod, a što ih privlači u Isusovu blizinu?

Herod sjedi u palači, okružen stražom, a zatvor je u podnožju palače.

Isus stoji na napuštenom brdu daleko od bilo kakvog sjedišta moći ali u srcu

daleko veće moći.

Herod se osjeća ugroženim. Ugrožava ga po njegovom sudu Isus i ugrožavaju ga sile kojima Isus djeluje. Strah je najopsanija stvar i Herod je motiviran strahom baš kao što je Isus motiviran suosjećanjem.

Isusove su osobne potrebe najvjerojatnije bile potpuno različite od onih koje su mučile mnoštvo. Upoznat sa činjenicom da je Ivan ubijen Isus možda misli kako bi bilo mudro izmaknuti se na neko udaljenije mjesto. Možda. Nitko to zasigurno ne zna. Ali možemo biti sigurni da je Isusovo srce slomljeno. Isus je izgubio svog rođaka i proroka, a i mnoštvo je zasigurno doznalo za tu vijest.

Kada čovjek dozna za neku tešku i bolnu vijest onda uistinu nije važno što jede sve dok je s nekim u društvu kada se jede. Možda, na tom napuštenom mjestu, koje je sada prepuno svijeta, svi crpe dodatnu snagu i utjehu zato što su zajedno i gledaju na Isusa s nadom i čežnjom, a usput zajedno jedu.

Isus koji zanemaruje svoje osobne potrebe (kao obično) radi, radi prepun suosjećanja kada vidi sve te bolesne ljude koji su se okupili oko njega.

I čovjek se u jednom trenutku zamišljajući taj prizor mora zapitati – što nas to vuče u osamu, što je to ono što bismo najradije vidjeli, osjetili, dodirnuli.

Za čim najviše gladujemo?

Što je to što nas izvlači iz naših sigurnosnih zona, iz naših zona ugode?

Koje su naše najdublje potrebe, ne naše želje – nego naše potrebe? 

A kada se čovjek malo bolje promisli – pa zar Crkva nije uvijek u pustinji gdje je uvijek sve nekako prepušteno na milost i nemilost svijetu i gdje je jedini spas u Božjoj milosti?

Mi se često pitamo kako dalje?

Kako bez novca, bez sredstava, kako bez ičega, jer smo u pustinji?

Ali zar nam Bog nije dovoljan? Zar tamo gdje je Bog nije i sve ostalo?

Čuda se ne će dogoditi ukoliko i mi u njima ne sudjelujemo. Bog nam poručuje:

Ne ja nego vi.

Ne moj kruh nego vaš.

Ne nekada i negdje nego ovdje i sada.

Prestanite čekati na hranu da vam padne s neba i dijelite ono što imate. Prestanite čekati da se čudo dogodi i sudjelujte u čudu.

Kruh, tako jednostavna, a tako nužna stvar – kako fizički tako i duhovno – uistinu je moćna stvar, a dijeljenje kruha u samom je središtu našeg života i naše Crkve.

Jesmo li kao pojedinci i kao Crkva pripravni sudjelovati izravno u čudu hraneći gladne ovoga svijeta?

Bilo fizički bilo duhovno gladne?

Ako jesmo što onda čekamo?

Prizor iz ovonedjeljnog čitanja iz Evanđelja po Ivanu podsjeća me na scenu iz filma „Forest Gump“. Sjećate li se prizora kada Forest počinje trčati i trčati i trčati, a ljudi počinju slijediti Foresta?

Možda su ljudi mislili da Forest zna kamo idu.

Ali Forest je trčao… i Forest je trčao… i ljudi su ga slijedili.

Ali, Forest je ubrzo prestao trčati  i rekao je da je vrijeme – „za poć’ doma“.

U to jedan od onih koji je trčao za Forestom reče:

A što ćemo mi? Što je nama činiti?“

Razlika između teksta iz ovonedjeljnog Evanđelja po Ivanu i prizora iz filma „Forest Gump“ je u tome da je mnoštvo slijedilo Isusa jer su vidjeli znakove koje je Isus činio.

Oni koji su trčali za Forest Gumpom to su činili, jer je Forest trčao.

Razlika je u tome što Isus nikada nije prestao trčati.

Isus nikada nije prestao iscjeljivati. I mnoštvo ga je slijedilo.

Ljudi su slijedili Isusa, jer su svojim očima vidjeli sve ono što je on činio.

Oni ga još uvijek nisu vidjeli kao Spasitelja, ali su ga vidjeli kako liječi bolesne.

Oni još uvijek nisu znali njegov cilj nego su samo znali za ozdravljenja.

Ali bilo je i onih (ljudi iz Nazareta) koji su svi znali njegovo ime.

Odakle njemu sve to što čini?

Kako takva čuda mogu dolaziti od njega?

Ali Bog je tako ljubio ovaj svijet da je poslao svog sina jedinorođenca, Isusa Krista, da ga drugi mogu slijediti i gdje god je Isus išao, posljedica su bili nada, iscjeljenje i promijenjeni životi.

Isus je došao ljubiti, on je došao iscjeljivati, on je došao opraštati.

Zato i jest veliko mnoštvo slijedilo Krista.

Isus je daleko više toga učinio za mnoštvo nego što je mnoštvo moglo učiniti za Krista.

Prije Krista mnoštvo je bilo bez smisla i pravca.

Prije Krista mnoštvo je bilo lak plijen raznim manipulatorima.

Ali Krist je učinio nešto što je privuklo pozornost mnoštva.

Krist ih nije ostavio kao što je Forest Gump ostavio one koji su tračali za njim, nego ih je Krist naveo da traže život.

Život u kojem je Krist bio više nego dovoljan.

I ja vjerujem da je mnoštvo bilo potaknuto jer je vidjelo Krista da nešto čini.

A kada su ga vidjeli da nešto čini – ukazala im se je nada.

Oni su ga nastavili slijediti. Dolazili su i gledali.

Zbog Isusa mnoštvo je vidjelo nadu.

A kada se potrebe ispunjavaju onda ljudi slijede.

Međutim ponekad mi moramo slijediti ne zato što vidimo nego zato što vjerujemo. Ne po osjećaju vida nego po osjećaju vjere.

Mnoštvo je slijedilo Isusa jer je bilo i gladno.

Glad je uvijek glad. Siromah je uvijek siromah. Bol boli i muka muči.

Mnoštvo gladuje Krista.

Zašto?

Zato što je Krist više nego dovoljan za mnoštvo.

U zemlji obilja mnogi odlaze u postelju gladni.

I dobro je što Božje ljubavi nikada ne nedostaje.

Isus mnoštvu pokazuje da nikada nije „krivo vrijeme“ za činiti dobro.

Proročka istina trese naše živote i naše ustaljene norme.

Proroci nas uznemiruju. Oni izazivaju naša uvjerenja.

Stavljaju na kušnju naša pravila ponašanja.

Sukobljavaju se s našim ritualima i mijenjaju naša uvjerenja.

Jer nama su draži poroci nego proroci.

Proroci ustrajavaju na Evanđelju.

Proroci nam pokazuju da je Krist više nego dovoljan.

Zašto?

Zato jer je Isusu stalo.

Jer je Isus više nego dovoljan.

I za nas, koji danas živimo, Isus je više nego dovoljan za sve naše brige i nevolje. Zasve naše probleme.

Jesmo li i mi bili malodušni i jesmo li i mi promislili da su naši problemi veći nego što je Isus u stanju riješiti?

Je li nam uopće palo na pamet da je Isus više nego dovoljan za sve naše probleme?

Isus je u stanju nahraniti veliko mnoštvo.

Isus je u stanju više učiniti za mnoštvo nego što je mnoštvo u stanju učiniti za Isusa.

Da, oni su pokušali učiniti ga kraljem, ali on bi bio kralj po njihovim pravilima, pa je zato on otišao na goru potpuno sam. A kada ih je nahranio još je hrane preostalo. Dvanaest punih košarica. To je daleko više nego kad netko kontrolira mnoštvo. To je kada je nekoga briga za mnoštvo. Što god je Isus činio slava je pripadala Bogu. Kasnije će Isus reći: „Ja sam istinski trs, a Otac moj – vinogradar.“

Je li to poruka svima nama danas, da svi naši rituali, svi naši načini kako se mi ponašamo kao kršćani nisu sami sebi svrha, nego da Bog nama govori čak i kada zaklopimo Bibliju?

Isus je više nego dovoljan.

Isus je jasan kada je riječ o izvoru njegove moći – sva ona dolazi od Boga.

On poznaje svoju moć, on zna svoj cilj, on zna svoje mjesto. Umjesto da ga kolebljivo mnoštvo zavede ili razljuti Isus suosjeća s njima.

Isus na isti način suosjeća i s nama danas.

I pita: “Gdje da kupimo kruha da ovi blaguju?”

Samo kako bi nas kušao, jer on već znašto će učiniti po nama.

Reče Isus: “Neka ljudi posjedaju!”

Mi moramo sjesti kako bismo bili sigurni da smo u poziciji primiti ono što je jedino Bog u stanju s nama učiniti kroz Isusa Krista.

Tko je taj Isus Krist? Kruh kada smo gladni.

Tko je taj Isus Krist? Voda kada smo žedni.

Tko je taj Isus Krist? Više nego dovoljan.

Isus iscjeljuje.

Isus govori.

Isus hrani.

Isus je više nego dovoljan.

 

Share the Post