Vrata su bila zaključana.

Apostole nalazimo zaključane.

U strahu. Iza zatvorenih i zaključanih vrata.

Stanje zaključanosti i straha ostalo je tipično stanje čovječanstva sve do dan danas. Bojimo se svega i svačega. Bojimo se svega i svakoga.

Tjeskoba, povezana sa strahom, tjera nas zatvarati vrata srca svoga.

Postali smo stručnjaci za brave, zasune, lokote, blindirana vrata, za krakune, ojačanja u pod, u plafon, za lance i za mačje oči.

Svaku večer zaključajemo dodatne sigurnosne brave, a kada napuštamo stan ili kuću uključujemo najmodernije alarme.

A psi čuvari?

Vučjaci, doge, dobermani…

Želimo se zaštititi.

Želimo ovaj nasilni i opasni svijet, koji nas okružuje i straši, zadržati što dalje od sebe.

Ali, ponekad jedino što učinimo jest da sami sebe – zatvorimo.

I onda u životu dođemo do točke u kojoj otkrijemo da smo se toliko „pozatvarali“ i to ponajviše u svome srcu, pa nas tek onda – uhvati – pravi strah.

Strah od PRAZNINE i SAMOĆE koja nas je okružila i zarobila.

Mi se u biti bojimo praznine u sebi.

Bojimo se sami sebe.

Apostoli se nisu isključivo zaključali zato što su umirali od straha od Židova.

Ne, oni se jesu dijelom bojali Židova, ali oni su se ponajprije stidjeli  sami sebe i svojih postupaka.

Onoga što su učinili. Ili što nisu učinili.

Svojega kukavičluka.

Ali onda Isus čini ono što on uvijek čini u odnosu prema svakom onom koji živi zaključan u svoj svojoj ispraznosti i u svome stidu – Isus dolazi i Isus ulazi.

On ulazi u sobu, on ulazi u srca i on provaljuje usred njihovog i našeg stida i straha.

Strah Isus rastjeruje iz prve.

Govori im „Mir vama!“. On kaže „Mir – Shalom!“

On izgovara riječ koja je u apsolutnoj suprotnosti strahu i koja tjera savki stid.

Isus ne dolazi poravnati neke stare račune, nego dolazi stvoriti – novo.

I kako je Bog Adamu udahnuo svoj Duh isto tako Isus „dahne u njih“ i podaje im Duha Svetoga, koji sve čini novim.

Isus niti jednom riječju ne spominje ono što je bilo.

Ne spominje njihova izdajstva i njihova odricanja.

On čak niti ne kaže „Ma, zaboravite.“

Ili „Opraštam vam.“

Umjesto toga on im daje Duha Svetoga i na jedan drugi način im govori da im je sve oprošteno. Šalje ih u svijet s misijom opraštanja. Govori im šaljući ih neka otključaju svoja vrata i iziđu.

U Ivanovom Otkrivenju Isus govori: „Evo, na vratima stojim i kucam.“

Obično kada netko kuca na zaključana vrata u vašoj kući vi znate da je isključivo do vas hoćete li ustati, otključati vrata i otvoriti ih.

Dobra vijest Uskrsa jest da čak ako ste i previše ustrašeni da biste otvorili vrata svojega srca, ako ste i previše postiđeni ili su vam se naprosto oduzele ruke i noge od straha, zaključana vrata ne će zaustaviti Krista.

On će ući i pored zaključanih vrata vašeg srca i prije nego što vi uspijete bilo što reći on će se vama obratiti riječima – „Mir vama!“.

Na vama je tada odluka.

U nedjelji po Uskrsu, kada su sirnice pojedene, jaja istučena, sada kada je i onaj tradicionalni ali i onaj duboko vjerski vrhunac za nama, upitajmo se što je danas s nama?

Što je s nama vjernicima i što je s uskrsnućem?

Je li nas Uskrs promijenio?

Ili smo i mi, također, u strahu od Uskrslog?

Jesmo li i mi također prepadnuti?

Bojimo li se i mi da ako se prepustimo Uskrslome Kristu da će to u cijelosti promijeniti sve u našem životu?

Ovo se nedjeljno čitanje najčešće „vrti“ oko Tome.

Meni je danas bilo nekako veći prioritet razmišljati o našim strahovima koji nas zatvaraju u odnosu prema Bogu i prema bližnjemu.

Pitanje praznine i ispraznosti naših duša tema je i moje ovonedjeljne emisije UVIJEK NEDJELJOM.

Romano Guardini, svećenik i akademik, jedna od najsnažnijih figura katoličanstva 20. stoljeća, kaže za Tomu da mu se čini pravim – realistom.

Rezerviran, rekli bi danas „cool“, pa čak i tvrdoglav.

Toma želi dokaze, želi vidjeti i dodirnuti.

Kao da u sebi nosi nekakav bunt, nekakvu oholu inteligenciju koja se ne želi predati, nekakvu lijenost i hladnoću u svom srcu.

Kako bilo da bilo, Toma je dobio ono što je tražio … i to u stanju nevjerice koja sebe odvaja od svega i koja ustrajava na ljudskim dokazima ne bi li se uvjerila.

Ali ništa što dolazi od Boga ne može se dokazati na način na koji smo mi to navikli dokazivati da je 2X2=4.

Ono Božje se ne dokazuje.

Ono nas dodiruje.

Ono se jedino vidi i grli kada je naše srce otvoreno i kada je naš duh očišćen od od onog našeg famoznog „ja“.

Samo se tada u nama budi vjera.