„Nema čuda za one koji u njih ne vjeruju.“

(francuska poslovica)

Različita su područja na kojima čekamo čuda. Različite su naše želje i naši snovi koji bi se nekim čudom trebali ostvariti. Koliko ljudi toliko različitih pristupa temi čuda.

Ali jedno je sigurno.

Uvjereni kako smo savršeni, besprijekorni, svemogući tek kada nas surovosti i realnosti života suoče s našom bespomoćnosti mi se molimo za – čudo. Nadamo se kako će se čudo dogoditi i kako će se svi naši problemi riješiti.

I stjerani u „kut od života“ čuda tražimo na svim stranama. Ne ustručavamo se zakoraknuti ni u područja u kojima nikada do sada nismo bili, zakucati na vrata kroz koja nikada prošli nismo, obratiti se nekom za kojeg do sada nismo ni željeli čuti.

Jedni čuda očekuju od sebe samih, drugi pak od znanosti i tehnologije. Drugi se čudima nadaju od politike i političara, a treći čuda išću od gatara, šamana, vračeva, astrologa i žreca, dok neki vjeruju i u puki slučaj kada je čudo u pitanju.

Za vjernike kršćane Bog je taj koji čini čuda i kršćani se nadaju, u trenutcima ljute potrebe, kako će im neko čudo s Božje strane promijeniti život. Naravno na bolje.

Mi u Hrvatskoj, već neko duže vrijeme, očajnički trebamo čudo.

Možda i više njih. Ali sigurno nam je najpotrebnije čudo koje bi nas izbavilo od brojnih „čudotvoraca“ koji „apsolutno sve znaju“, koji se „u sve razumiju“ i koji nam iz godine u godinu, neprestano obećavaju sve veća i veća čuda.

Čudno je koliko samo kod nas čudaka misle da su čudotvorci. Čudo jedno.

Došli smo, barem se tako čini, do samog kraja.

Sve su nam uzeli, a ono što još nisu namjeravaju uskoro.

I sada, razvlašteni i osiromašeni, vapimo za čudom.

„O Bože, smiluj nam se i učini čudo!“

Ali Bog ima neki svoj raspored, neke svoje prioritete, neke svoje ideje kada je u pitanju čudo. Zato, Bogu hvala, neki među nama se mole, ne za čudo, nego za snagu i pokušavaju spasiti što se spasiti može. Vjeruju da je Bog već učinio čudo ( … zar nije Božje čudo hrvatska država? Hrvatski obrambeni rat? …) i da nam je dao mogućnost boriti se za očuvanje toga čuda. Zar bi Bog i plakate trebao stavljati ili skidati po našim gradovima?

U današnjem Evanđelju čitamo o Isusovom prvom čudu.

O čudu na svadbi u Kani galilejskoj. Isus pretvara vodu u vino.

U tom trenutku Isus još uvijek nije napravio ni jedno čudo. Ušao je u tridesetu godinu života i tek što je oko sebe okupio svoje učenike. Isus zna da će ako napravi prvo čudo sat povijesti početi otkucavati i ne će se zaustaviti sve dok ga ne razapnu na Golgoti.

Čim napravi svoje prvo javno čudo ljudi će se masovno početi okupljati oko njega, slijediti ga, a vlastima će postati sumnjiv i početi će ga istraživati i pratiti. Isus donosi odluku i povlači svoj prvi veliki javni potez i daje svijetu prvi javni znak da je on drugačiji.

Isus ovim činom ulazi u javni život židovskog naroda, naroda koji je tu (u to vrijeme) otprilike 2000 godina. Naroda koji je prošao egipatsko i babilonsko ropstvo i koji je sada pod čizmom Rimskog carstva. Sustav vrijednosti daleko je od onoga kojeg im je Bog poslao po Mojsiju. Na djelu je helenizacija društva. Narod stenje jer je opet bez slobode.

U takav svijet ulazi Isus.

To je i svijet njegovih učenika.

Koristeći se vinom kao metaforom možemo reći da je „vino ovog naroda isteklo“. Čini se da je Bog napustio svoj izabrani narod.

Učenici kao i sav narod izgubili su nadu.

Što činiti kada narodu „ponestane vina“?

Zar se i nama to ne događa?

Kao narodu i kao pojedincima?

Međusobno smo jedni drugima postali stranci, posvađani među sobom, politička kasta služi stranim interesima, sustav vrijednosti, koji nas je održao kao narod stoljećima, sve više se zamjenjuje sustavom koji ponižava i čovjeka i narod i koji ide i protiv samoga Boga.

I nama je „ponestalo vina“.

I nama treba čudo da „od vode nastane vino“.

Tužno je, ali je istinito, da se mi Bogu obraćamo tek onda kada „naše bačve presuše“, tek kada dođemo na sam rub opstojnosti. Mi Bogu dolazimo tek kada „presušimo“, kada se potpuno iscrpimo.

Učenici nisu povjerovali Isusu isključivo zbog čuda kojeg je napravio u Kani. Povjerovali su mu jer su konačno bili spremni, i kao pojedinci i kao narod, povjerovati. Povjerovali su mu jer im je „vino naroda isteklo“.

Tek kada mi dođemo do kraja svojih zaliha tada ćemo biti spremni primiti ono što Isus daje.

U svojem članku „Sadašnja moć budućeg posjedovanja“ John Piper kaže: „Cijena hrane u Kraljevstvu Božjem jest glad za kruhom nebeskim, umjesto za bijelim kruhom ovoga svijeta. Želite li ga? Jeste li ga gladni? Ili ste zadovoljni sami sobom i svojim televizorom, svojim računalom, svojim poslom i svojom obitelji?“

Ja bih dodao „ …ili ste zadovoljni onim što čine nama i našoj domovini?“.

Cijena novog vina, kojeg Isus nudi, jest – žeđ.

Jesmo li žedni?

Ako jesmo onda dođimo k Isusu, jer kada dođemo k Isusu mi smo došli na pravo mjesto, jer je on Bog obilja i života. On daje neumjereno.

Ali ako mi želimo ovo Isusovo vino, mi Isusu moramo doći – žedni.

A žedni jesmo, jer je „vino našeg naroda došlo kraju“.

I dok stojimo tu, na početku nove godine, dok stojimo tu sa svojim tugama i nevoljama, sa svojim strahovima i zebnjama, dok stojimo tu sa svojim praznim životima, slijedimo riječi Isusove majke Marije, koja kaže: „Učinite što god vam kaže!“.

Ako tako postupimo onda nam se jedino tako može i dogoditi – čudo.

Čudo koje tako trebamo.

„Ne smijemo sjediti i tražiti i čekati čuda.

Ustanimo i radimo i Bog će biti uz nas.

Molitva i bol, kroz vjeru u Isusa Krista, sve će ostvariti.“

(Sir John Eloit Gardiner)