Suđenja imaju za cilj ustanoviti istinu, razdvojiti istinu od laži, i temeljem istine donijeti pravednu presudu.

Posredstvom ovonedjeljnog čitanja, iz Evanđelja po Ivanu, svjedočimo dijelu suđenja koje se je zbivalo prije 2000 godina.

Svjedočimo susretu Isusa Krista i Poncija Pilata.

Sva ta bezbrojna suđenja tijekom ljudske povijesti padaju u zaborav ali ovo suđenje ostaje za na vijeke. Čujemo rečenicu koja je u biti temeljno pitanje u našem ljudskom životu.

Čujemo kako Pilat izgovara rečenicu: „Što je istina?“

Da, što je istina?

Mi bismo trebali dnevno sebi postavljati ovo pitanje, jer o načinu kako tražimo istinu, gdje je tražimo i od koga je tražimo, dakle o rezultatu naše potrage, o odgovoru na ovo pitanje, ovisi sve.

Apsolutno sve. I naša sadašnjost, i naša budućnost, a ponajprije naša vječnost.

Ovaj naš svijet širokogrudno nam nudi more relativnih istina. More u kojem se neko vrijeme ugodno kupamo ali u kojem se na kraju definitivno utapamo. To nas more relativizma jednostavno – proguta.

Danas za istinu vrijedi odrednica: “Istina je nešto što mi želimo da ona bude. Apsolutna istina ne postoji“.

Ovaj svijet ne želi čuti za apsolutnu istinu i tvrdi da je istina relativna stvar i da svatko ima pravo na svoju istinu koja ovisi o situaciji u kojoj se nalazimo i o našem pogledu na život.

Društvo koje svoj moral i etiku temelji na bezbroj relativnih istina postaje konfuzno društvo i nije u stanju osuditi niti najočitije zlo. Vladajuća nomenklatura strogim zakonima štiti svoj institucionalizirani položaj i svoje privilegije ali relativiziranjem istine sve više i više dopušta da zlo postaje, najprije ravnopravno dobru, a kasnije i da nad njim dominira. Što u konačnici rezultira inverzijom, zlo se proglasi za dobro, a dobro za zlo.

Za to ostvariti potrebno je ubiti Istinu.

Što možemo naučiti iz ovonedjeljnog čitanja?

Možemo prepoznati jedan princip koji neprestano, tijekom povijesti, prati čovjeka. Taj nam se princip otkriva danas kao što se je prije 2000 godina otkrio rimskom namjesniku cara Tiberija u provinciji Judeji, Ponciju Pilatu.

Kad god netko izgubi vjeru u činjenicu da postoji apsolutna istina, onda preostaje samo jedan standard po kojemu se nečija djela mogu mjeriti, a to je – „politička korektnost“.

Isus tvrdi da je on izvor jedne i jedine, apsolutne istine.

Pilat sumnja, ne vjeruje, da postoji apsolutna istina i onda njegove postupke vodi princip “političke korektnosti”.

Pilat ne čini ono što je pravedno, nego Pilat čini ono što je oportuno, ono što je u tom trenutku „politički korektno“, iako je apsolutno moralno krivo.

Pilat se vodi idejom probitka, logikom koristi, izručujući Isusa onima koji su željni njegove krvi. Pilat je pragmatičan političar koji prihvaća tvrdnje Isusovih tužitelja, iako zna da je Isus nevin, ali žrtvuje tu Istinu za svoj politički probitak i za svoju karijeru i za svoj komoditet.

I dan danas mi svjedočimo na vlas istim postupcima i događajima. Naši lideri ne postupaju po principima apsolutne istine i Božje pravde, nego se isključivo vode načelima oportunizma i čistog pragmatizma.

Pilatova priča jedna je od najtužnijih priča u čitavoj povijesti.

On ima mogućnost, jer ima i moć i vlast, osloboditi Isusa lažnih optužbi, ali zbog politike on ga nevinog osuđuje na smrt. Za razliku od Ane i Kaife on ga ne želi ubiti ali ne koristi svoj autoritet i položaj da ga spasi. Umjesto toga on javno očituje svoju moralnu nedosljednost izgovarajući rečenicu: „Što je istina?“

I kao da čujemo nastavak koji iz nje proizlazi: „Istina? Ne misliš li mi valjda reći da ti Isuse vjeruješ da uopće postoji takva stvar kao što je Istina? Pa, čovječe, istina je sve ono što ti želiš da ona bude.“

U toj Pilatovoj rečenici skupljena je velika tuga i veliki jad svih onih koji stoje pred Istinom, a ne žele je vidjeti.

Istina stoji pred Pilatom, gleda ga, gleda ga izravno u oči i on tu Istinu osuđuje na smrt.

Sanhedrin, glavni židovski sud koji se bavio vjerskim pitanjima, ubija Istinu zbog svojeg ugroženog autoriteta, a Pilat ubija Istinu zbog svojeg komoditeta.

Pilat se želi riješiti tih dosadnjakovića koji od njega traže glavu tog Nazarećanina i ne želi da ga gnjave i govore kako je „politički nekorektan“.

Zato Pilat i razapinje Istinu. Postavlja na križ natpis INRI (Isus Nazarećanin Kralj Židovski).

Ruga se, i Isusa proglašava kraljem. Ali ironija je da tim svojim gestom, pa ma kako ciničnim, Pilat u biti konstatira činjenicu da je Isus Krist uistinu Krist Kralj.

Tu na križu kralj biva okrunjen, ne zlatnom krunom, ni lovorovim vijencem, nego trnovom krunom.

Ali tu na križu Istina trijumfira. Pobjeđuje. I oslobađa.

I to iznova. Uvijek i oduvijek. I zauvijek.