Jednom sam pročitao nešto poprilično čudno: „Razlog zašto se alpinisti vezuju zajedno, užetom, jest da spriječe one razumne među sobom da ne odu kući.“

Tko god je to rekao pokušao se je našaliti, jer svi dobro znamo da se alpinisti međusobno vezuju da netko od njih ne padne u provaliju.

Ali postoji još jedan dijelić istine.

 

 

 

Kada zagusti, gore na planini, kada strah zavlada, mnogi alpinisti dođu u napast reći: „Ovo nije normalno. Ovo je ludost. Idem ja doma.“

Naš život u vjeri zna biti nalik ovomu. Sumnja i očaj nas znaju nadvladati i sva naša vjera u Boga zna se u nekom trenutku učiniti apsurdnom.

Isus je znao da će njegovi učenici doživjeti takve dane. Zato im je rekao da smo međusobno povezani kao grane loze (Ivan 15, 1-8).

Ili kao alpinisti užetom.

Povezani smo zajedno Duhom Svetim koji nas vodi na putu vjere, koji nas hrabri kada nam se sve zna učiniti apsurdnim.

„Neću vas ostaviti kao siročad; doći ću k vama.“

Nad današnjim čitanjem potrebno je duboko teološki promišljati.

Duh istine.

Branitelj.

Duh Sveti.

 

Ja nisam teolog i ja ću pokušati opisati kako to ja, teološki neuk, vidim ovaj veliki misterij.

 

Kada te ostave.

Kada si napušten. Kada si sam.

Kada nema nikoga s kim si „užetom“ povezan.

Onda čuješ riječi koje znače sigurnost, koje znače mir. Koje znače spas.

„Neću vas ostaviti kao siročad; doći ću k vama.“

Što je natjeralo Isusa izgovoriti ove riječi?

 

Lako je prići ovom tekstu analitički. Hladno, pa čak i logički.

Ali čini mi se da je atmosfera među učenicima, u sobi, bila daleko od takve.

 

Bila je to večer potpune zbunjenosti, nesnalaženja, dezorjentiranosti za Isusove učenike. Njihov se je svijet naprosto počeo raspadati. Pred njihovim očima.

Sve je započelo kao nešto uobičajeno. Bila je to jedna normalna, uobičajena vazmena večera, ali se je odjednom pretvorila u nešto apsolutno neočekivano.

O čemu to njihov učitelj govori?

Najprije im je oprao noge.

Onda je aludirao da nisu svi čisti, a onda je sav potresen govorio o izdaji jednog među njima. I tada je Juda Iškariotski izašao. U noć.

Zatim je Isus nastavio govoriti o svojem odlasku i o tome kako tamo gdje on ide oni ne mogu doći, a Petru je navijestio da će ga prije nego pijetao zapjeva triput zatajiti.

Govorio je o svom odlasku Ocu. O svojoj smrti.

A oni su slušali i ništa im nije bilo jasno.

Nije im ništa od svega toga ulazilo u glavu.

Bili su smeteni. Tužni. U strahu. Na granici očaja.

I dok Isus govori o Duhu istine, o Branitelju, on vjerojatno gleda njihova lica i vidi uplakane ljude. Vidi suze u njihovim očima. Susprežu plač ali ne i suze.

U sobi se je osjećao strah od neizvjesnosti koja je pred njima.

Taj strah je naprosto bio opipljiv. Skoro da je zavladala panika među učenicima.

I u takvoj atmosferi Isus izgovara ove nevjerojatno važne riječi.

„Neću vas ostaviti kao siročad; doći ću k vama.“

 

I mi danas trebamo te Isusove riječi.

Zar i mi nismo ustrašeni?

Na rubu plača?

Zbunjeni?

Očajni?

Mi ne bismo izdržali sve nevolje da nam nije Duha Istine.

Da nam Isus nije ostavio Branitelja.

Da uz nas nije Duh Sveti.

I kao da ga i sada čujemo kako nam govori.

Ne plačite.

Ne bojte se.

Znam da vam je teško.

Ali vjerujte mi sve će biti OK. Uistinu.

Znam da vam sve ovo sada izgleda jako loše, i uistinu tako će se sve i dogoditi, ali na kraju ja ću biti s vama na način kojeg sada niste u stanju pojmiti. Duh Sveti će vam u tome uistinu pomoći. Kroz njega ćete stvarno sve razumjeti.

Sve će, prijatelji moji, sve će na kraju biti dobro.

Jer vi ne ostajete sami. Ja vas ne napuštam kao siročad. Ja dolazim k vama.

Eto kako ja shvaćam Duha Svetoga.