(Ivan 1, 1-18)

Danas je druga nedjelja nakon Božića.

Ona je dio Božićnog vremena, dio dvaneast božićnih dana.

Božić je još uvijek.

Božićno vrijeme traje do uključivo nedjelje nakon Bogojavljenja, na koju se slavi Blagdan krštenja Gospodinova nakon kojeg započinje liturgijsko Vrijeme kroz godinu.

Ali mi smo uglavnom Božić već zaboravili.

Najprije Nova godina, pa onda odmah – rasprodaje.

Masovna hodočašća u šoping centre. Tu nas ni jedan virus, ma koje god slovo grčkog alfabeta uzeo, ne može zaustaviti. Ako smo odlučili braniti neke životne “vrijednosti” onda je parvo na šoping zadnja utvrda vrijedna naše borbe.

Za nas u biti božićno vrijeme počinje krajem listopada, u studenom, poticanjem potrošačke groznice i čim mine 25. prosinca, na Božić se zaboravlja, odnosno mediji stvaraju ozračje u kojem za Božić više mjesta nema, a mi to bez rezerve prihvaćamo. Pa Valentinovo je pred vratima, zar ne!?

Kako bilo da bilo ovo božićno vrijeme jest malo mirnije i sada kada su dani žurbe i šopinga iza nas prava je prigoda podsjetiti se što je u samom srcu onoga što mi u biti slavimo.

„U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.“

Tu počinje Evanđelje po Ivanu – u samom početku.

To je Ivanova priča o rođenju.

U njoj nema pastira i anđela.

U njoj nema djeteta zamotanog u pelene, koje leži u jaslicama.

U ovoj priči o rođenju, u ovoj božićnoj priči, Ivan nas vodi na sami početak.

Ivan kao jeka ponavlja riječi iz knjige Postanka.

„U početku stvori Bog nebo i zemlju. Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom i Duh Božji lebdio je nad vodama. I reče Bog: “Neka bude svjetlost!” I bi svjetlost.“

(Postanak 1, 1-3)

U Evanđelju po Ivanu, od samog početka bijaše Riječ.

Bog, čiji je Duh lebdio nad pustoši i nad prazninom, nad tamom i bezdanom, koji je rekao „Neka bude svjetlost!“, taj isti Bog postaje tijelo i krv i prebiva među nama.

Ivan kaže:

„Svemu što postade u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.“

Bog koji uzima naš ljudski oblik ne ignorira tamu.

Naš Bog svijetli usred te tame.

Današnji Božić nije Božić moje mladosti i to nikada i ne će biti.

Ja sam danas odrastao čovjek i sve je drugačije. Naprosto je to tako.

U ovom gospodarski iznimno teškim vremenima, mnogi su izgubili svoja radna mjesta, pa su iselili u druge krajeve svijeta ili su njihova ulaganja preko noći propala zahvaljujući “pandemiji” i mnogi žive nesiguran život pojma nemajući što sutrašnji dan donosi.

Mnogi nisu ovoga Božića bili s onima koje vole.

Među nama su bolesni, pa oni koji tuguju za svojima koji su umrli, a tuga se samo pojačava u ovo blagdansko vrijeme, jer se podsjećamo uspomena kada smo s njima zajedno slavili Božić.

Mnogi su razočarani, jer im Božić nije onakav kakvog su željeli ili očekivali. Postoje među nama i oni koji su jedva dočekali da Božić dođe i prođe.

Priča svećenik koji je otišao u posjetu, u bolnicu u svome gradu.

Zaustavio se je na porti kako bi upitao za broj sobe u kojoj je ležao pacjent kojeg je trebao posjetiti. Žena iza info pulta razgovarala je s jednom medicinskom sestrom. Zastale su u razgovoru kao bi svećeniku dale broj sobe.

Vidjevši da je riječ o svećeniku, jedna od njih ga upita: „Oče, možete li zamisliti?“ i pokaže rukom na postavljen betlehemski prizor na pultu.

Svećeniku je trebalo neko vrijeme kako bi shvatio o čemu ona govori.

„Netko je ukrao Isusa. Možete li zamisliti?“

I u biti, figurica Isusa je nedostajala.

Bili su tu Marija i Josip, bili su tu pastiri, ovčice, vol i magarac ali Isusa nije bilo.

„Netko je ukrao Isusa i to baš ovdje na pultu. Možete li zamisliti?“

Svećenik nije znao što bi im rekao i kako bi ih umirio, pa pokuša:

“Pa, čini se da je netko uzeo Isusa iz Božića.“

One su samo zurile nijemo u njega. 

Zato on pokuša drugačije:

„Pa, možda je Isus i dalje u bolnici. Možda obavlja vizitu. Možda će se vratiti kada završi i kada obiđe sve odjele. Možda osoba koja ga je uzela uistinu treba Isusa.“

Nije bio siguran koliko im se je svidio njegov smisao za humor, pa svećenik nadoda: „Pa, nadajmo se da će ga vratiti uskoro.“ Zatim ode.

Tijekom ovog Božića i svih ovih blagdanskih dana, uprkos svim stvarima koje nas odvlače od onog bitnog, mi smo pozvani vratiti se tamo gdje je smješteno samo naše središte, tamo gdje naša srca pripadaju, tamo gdje nam je slaviti misterij u kojem je Bog postao čovjek, gdje je Riječ tijelom postala, Riječ koja nam svima daje život i koja nam udahnjuje nadu.

Božić je priča o svemogućem, svemoćnom, transcedentnom Bogu koji je došao u našu blizinu i tu se nastanio.

Ponekad mi pričamo o transcedentnom Bogu, tajnovitom i nepoznatom, Bogu koji je iznad našeg poimanja – i to je sve točno – ali ovdje usred Božića, Bog Stvoritelj uzima naše tijelo, postaje jedan od nas i ostaje živjeti među nama. Usred naše tame, usred našeg kaosa, usred naših života, Isus dolazi i naviješća život, a ne smrt.

Kasnije, u Evanđelju po Ivanu, stoji:

„Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.“ (Ivan 10, 10)

Isusov put je Stvoriteljev put, put života.

On je ta Riječ izgovorena usred našeg kaosa i naše tame i ta Riječ stvara život i to kada se to čini naprosto nemogućim.

I po Isusu i kroz Isusa nama je pokazano kako nam je biti, puni života, puni nade, puni radosti. Jer Bog je na nas poslao novo svjetlo, svjetlo Božje utjelovljene Riječi i na nama je dopustiti da to svjetlo neprestano svijetli u našim životima.

Danas smo pozvani dopustiti da svjetlo utjelovljene Riječi svjetli u našim životima.

U svojoj knjizi „Originalni blagoslovi“ Matthew Fox piše: „Mi ulazimo u slomljeni, razderani i griješni svijet – i to je sigurno. Ali mi u njega ne ulazimo kao egzistencijalni čirevi nego ulazimo na scenu kao „originalni blagoslovi“.

Kako je samo lijepo čuti takve riječi. Nama trebaju takve riječi.

Utjelovljenje, Bog koji postaje čovjek, pokazuje nam drugi način promatranja svijeta i življenja u svijetu.

Pokazuje nam da smo mi „originalni blagoslovi“. I kao „originalni blagoslovi“ pozvani smo živjeti u ljubavi i pravdi sa svim što je Bog stvorio. Pozvani smo biti u cjelosti ljudi, u cjelosti živi, a ne samo djelomice i marginalno živi ljudi.

Matthew Fox nastavlja: „Biti živ nije isto kao odlaziti u šoping ili savijati gnijezdo u kojem ćemo se skriti kako bi izbjegli patnje ljudi oko sebe. Život ima veze sa ljubavi prema životu i ljubavi prema životima drugih i pravima drugih prema životu i dostojanstvu“.

Glavni problem naših današnjih Božića nije u tome hoće li se kititi božićna drvca u javnim prostorima, hoćemo li imati jaslice na gradskim trgovima i hoćemo li potrošiti na božićne poklone više nego što imamo.

Pravi problem leži u pitanju hoćemo li dopustiti Isusu, „Riječi koja je tijelom postala“, da se odistinski utjelovi u nama, utjelovi u našim srcima i umovima, utjelovi u našim međusobnim vezama, utjelovi u našoj brizi za nepoznatoga, za nezaposlenoga, za beskućnika, za sve one koji su u bilo kojoj potrebi ili nevolji.

Da se utjelovi u našoj borbi za pravdu i mir među svim ljudima.

Bog Stvoritelj, koji je stvorio nebo i zemlju i koji je vidio da je dobro, nastavlja stvarati. Stvaranje se nastavlja i Stvoritelj je i dalje aktivan, uvijek tražeći najbolje za sve ljude, željan da mi odistinski živimo.

I danas mi nastavljamo slaviti dan kada je živa Riječ uzela naš oblik i postala čovjekom. Danas mi nadasve slavimo dar Riječi koja je tijelom postala i koja je došla među nas kako bi nam donijela spas, iscjeljenje, kako bi nam donijela radost.

Kako bi nas zalutale vratila Bogu.

A Bog u Isusu Kristu čeka nas raširenih ruku. Čeka nas da raskajani padnemo u njegov zagrljaj. Ne okrećimo Kristu leđa. Ne srljajmo u tamu. Pohrlimo mu u susret. U svjetlo njegovo. Jer on nama nikada nije okrenuo leđa.

Za kraj ću citirati vrhunsku misao Damira Pešorde (“Hrvatski list”).

“Sve češće čujem neke dobre ljude kako se žale da nam je i Bog okrenuo leđa. Znam da griješe. Glavu gore, Bog nema leđa.”