U treću nedjelju Uskrsa nailazimo na put koji nam je neugodno poznat. Svatko od nas, bez obzira na identitet ili okolnosti, poznaje taj put. Hodali smo njime. Izgubili smo se na tom putu. Ostavili smo ga za sobom i onda smo se opet na njega vratili. Put je to do Emausa, a prepoznajemo ga po riječima koje smo izgovorili kada su nam noge još jednom stale na njegove neravnine i zavoje: “Ali nadali smo se…”
Ali nadali smo se… da tumor nije zloćudan. Nadali smo se… da će nam brak biti lakši. Nadali smo se… da će se naš sin vratiti kući. Nadali smo se… da će se depresija povući. Nadali smo se… da ćemo zadržati svoj posao. Nadali smo se… da će pandemija poštedjeti našu obitelj. Nadali smo se… mirnoj smrti. Nadali smo se… da ćemo osjetiti Božju prisutnost dok se molimo. Nadali smo se… da će naša vjera preživjeti sve kušnje.
Riječi koje izgovaramo na putu za Emaus riječi su boli, razočaranja, zbunjenosti i čežnje. To su riječi koje izgovaramo kada dođemo do kraja naših nadanja – kada su naša očekivanja srušena, naši snovi mrtvi i ne preostaje nam ništa drugo nego odustati, poraženi i dotučeni.
„Ali nadali smo se…“
U ovonedjeljnom čitanju, Kleopas i njegov neimenovani pratitelj izriču te iste riječi strancu koji se pojavljuje uz njih dok hodaju na putu za Emaus, na uskrsnu večer: “Ali nadali smo se da će on biti onaj koji će otkupiti Izrael.”
Isus je – koliko oni znaju – mrtav. Gospodin na koga su uložili čak i svoje živote, Mesija za kojeg su mislili da će promijeniti svijet, umro je u najvećem poniženju i najbrutalnijom smrću, a njegova obećanja o novom kraljevstvu nisu ispunjena. Još gore, Isusov je grob prazan, tijelo mu je nestalo, a čini se da su žene koje su ga voljele i slijedile sišle s uma, da su poludjele… dovoljno je bilo čuti njihove bizarne izvještaje o anđelima, vrtlarima i duhovima koji govore. Kako se je sve u trenu potpuno raspalo?!
“Ali toliko smo se nadali…”
Priča o putu za Emaus u biti je uskršnja priča. Prema Lukinu evanđelju, to se događa u nedjelju uskrsnuća. Na isti dan kada dotjerujemo svoje crkve, cvijećem kitimo svoje križeve i pjevamo svoje „Aleluje“, put do Emausa proteže se pred nama, nudeći poraz, razočaranje i pogrešno prepoznavanje. U biti, ponekad uskrsnuće traje duže od tri dana. Ponekad novi život dođe, uklopi se i započne ali ponekad je teško vidjeti i prepoznati uskrslog Krista.
Ove godine, dok kriza Covida-19 i dalje pustoši svijet, zahvalan sam Bogu na ovom čitanju o uskrsnuću. Zahvalan sam što se putovanje nastavlja u uskrsnu večer, kada je nada moguća, ali još nije ostvarena. Zahvalan sam što je i put do Emausa – cesta slomljenosti, put neuspjeha – sveta cesta.
Put je to kojim Isus hoda. Cesta koja razumije i naše duboko razočaranje i koja u sebi sadrži i patnju i sumnju ali i nadu i otkrivenje.
Ova priča dramatično nam otkriva Isusovo srce i karakter. Još jednom nas podsjeća da Isus nije ono što mi mislimo da jest, a pogotovo ne ono što mi želimo da on bude. Tko je taj mogući stranac na putu naše slomljenosti? Kako on reagira kad se čini da je sve izgubljeno? Što on čini za umorne i poražene?
Jeste li obratili pozornost na činjenicu koliko je uskrsnuće tiho?
Čovjek bi mogao pomisliti da će se Bog koji je podnio mučnu i posve nepravednu smrt vratiti kao osvetnik, odlučan, i vičući u svojem trijumfu s krovova, dokazujući da su njegovi tužitelji i ubojice bili u krivu. Ali Isus to ne čini. Koliko znamo, on ne ulazi u Hram i ne pravi scenu. Ne pojavljuje se u Sanhedrinu, niti se pojavljuje u Pilatovoj kući, niti baca oganj s neba. Apsolutno se ne trudi obraniti se ili osvetiti se za svoju okrutnu smrt.
Umjesto toga, u večeri svoje najveće pobjede, uskrsli Krist kreće u šetnju. Laganom šetnjom kreće pustom cestom koja se nalazi izvan glavnih prometnih pravaca. Kad primijeti dva svoja sljedbenika kako hodaju ispred njega, prilazi im tako nježno, tako skromno i tako svakodnevno, da ga oni uopće ne prepoznaju.
Priznajmo, nije to ono što mi baš želimo od uskrslog Krista. “Ali nadali smo se…” – da će biti dramatičniji. Uvjerljiviji. Više nepogrešivo božanski. Nadali smo se da će nam olakšati vjerovati poslije Uskrsa. Dio razočaranja s kojim se susrećemo na putu za Emaus baš je to razočaranje tihog uskrsnuća. Razočaranje Božjom neshvatljivom suptilnošću i samozatajnošću. Razočaranje Isusom koji preferira miran, skriven susret, bez teatralnosti koju mi očekujemo i za kojom žudimo.
Čim Isus stane ukorak s učenicima na putu, poziva ih da oni ispričaju svoju priču: „Što to putem pretresate među sobom?“ Iznenađeni pitanjem, Kleopas i njegov suputnik govore Isusu sve. Dijele s njim priču o njihovoj vjeri – njenom usponu i padu. Govore Isusu kako su njihova očekivanja, u sada raspetog vođu, bila visoka, “prorok moćan u djelu i riječi pred Bogom i svim ljudima”. Oni opisuju kako ih je uništila njegova smrt. On vidi njihovu zbunjenost, osjećaj gubitka, neizvjesnost koja ih muči. Oni govore Isusu cijelu priču.
A Isus sluša. Sluša ih… i onda… kad završiše, on im priča svoju priču i dok to čini, priča se mijenja. Po njegovom prepričavanju ona postaje ono što je stvarno i bila – nešto daleko veće, dublje, starije, mudrije i bogatije nego što su to razumjeli putnici na putu za Emaus. “Evo što vi izostavljate”, kao da im govori Isus. “Evo što vama i vašoj priči nedostaje.”
Kad Isus priča priču, on priči vraća kontekst i njezinu slavu. On utemeljuje priču u sjećanju, tradiciji, povijesti, u Svetom pismu. Pomaže putnicima da shvate svoje mjesto u naraciji koja im dugo prethodi, naraciji koja je dovoljno velika da sadrži razočaranje, a da pritom nije poražena. Kad Isus ispriča priču, smrt Mesije pronalazi svoje mjesto u blistavom, kozmičkom luku otkupljenja, nade i božanske ljubavi, koja se proteže kroz tolika stoljeća. Kad Isus priča priču, srca njegovih slušatelja gore.
Za mene iskustvo puta za Emaus uvijek uključuje sužavanje moje priče. Moje vidno polje postaje vrlo maleno, vrlo suženo. Izgubim osjećaj za veliku sliku. Izgubim svaku sposobnost da svoj život postavim u širi i ekspanzivniji kontekst Božje sveobuhvatne priče. Kao Kleopas i njegov suputnik, i meni treba Isus da me sretne na putu i ispreplete moja sjećanja, isplete kontekst, obrazac, svrhu i povijest. U tapiseriju satkanu od mojih sitnih pripovijesti kojih se ja držim. Potrebna mi je Riječ – vječna i sveobuhvatna – da bi moje riječi oblikovala, izbrusila, pročistila i oživjela.
“Ali nadali smo se da je priča veća. Nadali smo se da će imati bolji kraj.”
Pa jest. Veća je. I ima bolji kraj.
Kada putnici stignu do Emausa, Isus im daje mogućnost da nastave dalje bez njega. U stvari, on sve čini kao da odlazi, stavljajući ih u položaj u kojem moraju biti posve odlučni i konačni u pogledu želje što učiniti u svezi s njim. Žele li oni da on ostane? Jesu li spremni riskirati da u svom domu ugoste neznanca? Žele li produbiti odnos s tim čovjekom koji čini da im srca gore ili su zadovoljni ako ga ostave i vrate se svom uobičajenom životu, ne naučivši ništa više?
Uvijek se malo trznem kad dođem do ovog dijela priče. Što bi se dogodilo da su se Kleopas i njegov suputnik na putu za Emaus oprostili od Isusa? Kako bi se završila njihova priča da je Isus otišao? Obojica bi toliko toga propustila. Mesija za kojeg su mislili da ga znaju i vole ostao bi im nepoznanica. Ne bi iskusili intimno upoznavanje pri lomljenju kruha i ispijanju zajedničkog kaleža. Radost uskrsnuća ne bi postala njihova.
Uvijek sam iznenađen i, priznati ću, frustriran Isusovom nepokolebljivim opredjeljenjem za moju slobodu. Ne želi se nametnuti. Ne želi dominirati. Ne želi prisiljavati. Učinit će to kao da ide dalje, dajući nam prostora, vremena i slobodu da odlučimo što zapravo želimo. Želimo li ići dublje? Jesmo li spremni skrenuti s puta svojih neuspjeha i poraza? Jesmo li spremni dopustiti da gost postane moj domaćin? Želim li ja zaista znati tko je taj stranac?
“Ostani s nama.” To je ono što Kleopas i njegov pratilac kažu Isusu. Ostani s nama. Pozivnica. Dobrodošlica. Riječi koje strpljivi Isus čeka čuti.
Jednom kad Isus i njegovi učenici sjede za stolom, Isus uzima kruh. Uzima, blagoslivlja, lomi i daje. Tako mala stvar. Tako mala stvar koja sve mijenja.
Tijekom ovih teških dana karantena, slušanja strašnih priča o smrti i patnji, strahujući za našu budućnost kao pojedinaca, obitelji, zajednice i nacija, teško je vjerovati da male stvari mogu nešto bitno promijeniti. Malo kruha. Gutljaj vina. Zajednički stol. Zajednički obrok.
Ali priča o putu za Emaus govori o toj moći, govori o snazi malenog i uobičajenog u otkrivanju božanskog. Bog se pojavljuje za vrijeme mirne večernje šetnje nekom sporednom cestom. Boga spoznajemo za našim stolom, blagujući. Bog otkriva sebe kad uzmemo, blagoslovimo, razdijelimo i dajemo. Bog je prisutan u ritmovima i ritualima naših naoko običnih dana.
Što ovo znači u našoj trenutačnoj situaciji?
To znači da je Bog u poruci koju ste “textali” usamljenom susjedu, prijatelju ili članu obitelji kojeg ne možete posjetiti tijekom karantene. To znači da se Bog pojavljuje na skupu preko Skypea ili Zooma, u „streemanoj“ Misi uživo, telefonskom pozivu, pa čak i u onim generičkim čestitkama koje smo slali za Uskrs. Isus je stranac kojeg vidite preko puta kuće dok šetate psa i oboje se smiješite ispod zaštitnih maski.
Svetost je u razgovoru kojeg vodite sa svojim od izolacije izluđenim djetetom, u tehnologiji koju pokušavate savladati kako biste mogli razgovarati s prijateljima na daljinu, u voljenoj osobi koja vas izaziva da ovih dana preoblikujete vašu zajedničku životnu priču u svjetlu Božje neobjašnjive ljubavi. Ako nam priča o putu za Emaus govori bilo što, govori nam da uskrsli Krist ni na koji način nije ograničen naizgled malenkošću i običnošću našeg života. Gdje god i kad god napravimo mjesta, Isus dolazi.
“Ali nadali smo se…”
Da, svakako. Naravno da smo se nadali. Mnogo je stvari sada drugačije nego što smo se mi nadali. Pa ipak, neznanac, koji je u biti naš Spasitelj, još nas uvijek, i dan danas, susreće na pustom putu za Emaus. Gost koji postaje naš domaćin i dalje nas hrani Prisutnošću, Riječju i Kruhom.
Zato nastavimo hodati. Nastavimo pričati priču. Neka nam srca i dalje gore. Krist je uskrsnuo. Ništa manje nije uskrsnuo na putu za Emaus nego bilo gdje drugdje. Zato ga potražimo. Poslušajmo ga. I kad zastane na našim vratima, poštujući našu slobodu, ali žudeći da nas nahrani, recite mu ono što On želi čuti: „Ostani s nama!“