Apostoli zamole Gospodina: »Umnoži nam vjeru!« Gospodin im odvrati: »Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: ‘Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!’ I on bi vas poslušao.« »Tko će to od vas reći sluzi svomu, oraču ili pastiru, koji se vrati s polja: ‘Dođi brzo i sjedni za stol?’ Neće li mu, naprotiv, reći: ‘Pripravi što ću večerati pa se pripaši i poslužuj mi dok jedem i pijem; potom ćeš ti jesti i piti’? Zar duguje zahvalnost sluzi jer je izvršio što mu je naređeno? Tako i vi: kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: ‘Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!’«

(Luka 17, 5-10)

Pitanje vjere za vjernike je sudbonosno pitanje, ali je pitanje vjere ujedno i zanimljivo, intrigantno kulturološko, sociološko i ponajprije psihološko pitanje.

I naravno – paradoksalno.

Često čujemo tvrdnju da je vjera osobna stvar svakog pojedinca i da se nikako ne bi smjela javno očitovati. Ovakve teze zastupaju i neki vjernici, pa čak i svećenici. To što oni koji vjeruju u horoskop, reiki, tarot, bio-energiju, kristale, maltretiraju „sve živo“ oko sebe, to se drži najnormalnijim. Svake večeri, pa sve do zore, manje više, sve TV postaje prodavaju nesretnim dušama lažnu nadu i kradu im san i novac.

I život. Naravno sve uz blagoslov vlasti.

Teza da se vjera, a tu se (budimo do kraja jasni) misli na kršćanstvo, a to onda znači kod nas ponajprije na rimokatoličanstvo, mora zadržati u „sakristiji“ ili unutar naša „4 zida“ i da se ne bi smjela javno očitovati, isto je toliko apsurdna kao i teza da ne bismo smjeli javno disati ili govoriti, jer i to je jako osobna stvar svakoga od nas.

Na ovu usporedbu neki će skočiti tvrdeći da svi ljudi dišu i govore i da svi ljudi moraju disati i govoriti, ali da svi ljudi ne vjeruju i da svi ljudi nisu vjernici. Ali ta tvrdnja jednostavno – ne stoji. Ne drži vodu.

Na ovome svijetu ne postoje nevjernici.

Nema ljudi koji ne vjeruju barem u nešto ili u nekoga.

Naravno i ateisti, najveći neprijatelji vjere, vjeruju.

Vjeruju da Boga nema.

Svi smo mi uistinu vjernici. Svi.

Jedni vjeruju u Boga, a drugi u ovozemaljske bogove.

Vjerujemo političarima i njihovim obećanjima, pa ih temeljem svoje vjere – biramo.

Vjerujemo medijima i njihovim „istinama“, pa ih temeljem svoje vjere gledamo, slušamo i čitamo.

Vjerujemo reklamnim porukama, pa temeljem svoje vjere kupujemo stvari koje uglavnom ne trebamo.  

Vjerujemo ogovaranjima, manipulacijama i lažima, pa ih širimo na sve strane.

Vjerujemo zlu, pa ga toleriramo.

Vjerujemo „svemu i svačemu“, ali zato najmanje vjerujemo jedni drugima.

I sve manje vjerujemo Bogu.

Ali kako bez vjere u Boga čovjek nije u stanju živjeti onda mi izmišljamo razno razna božanstva, „zlatnu telad“, i onda njih častimo, njima se klanjamo, od njih pomoć očekujemo, u njih polažemo sva svoja nadanja.

Boga Oca, Boga Stvoritelja, Zahtjevnoga Boga zamjenili smo nezahtjevnom gomilom idola. Ili Boga smanjujemo na „tablet“ verziju, koju koristimo po potrebi, kad se sve drugo izjalovi.

U središtu svijeta i svojeg života podigli smo oltare bogovima tržišta, novca, mass-medija, politike, zabave, slave i moći. Kao vrhovnog arbitra između dobra i zla instalirali smo sekularnu relativnost i proglasili smo svačiju istinu jednakovrijednom.

Hladni materijalizam, pogubni kriptokomunizam, bešćutna ravnodušnost, bezbožni sekularizam, agresivni ateizam i sve popularniji agnosticizam, sastavni su djelovi nove svjetske religije koja okuplja svoju pastvu i koja niječući Boga, sve više vjeruje – čovjeku.

Na obzorju trećeg milenija rađa se novi „nadčovjek“ – „čovjek nadasve“, kako mu neki tepaju, koji na temelju neke nove etike i kvazi morala, podiže novu „kulu Babilonsku“ u kojoj vlada kultura smrti, koja niječući svetost života promovira istospolne brakove, eutanaziju, abortus, kloniranje, podjelu svijeta na one koji imaju previše i na one koji nemaju ni najosnovnije.

U toj novoj „vjeri“ nema mjesta za malene, za slabe, za bolesne, za nesretne, nema mjesta za siromašne, nemoćne i anonimne, jer se takvi bacaju na društvenu marginu, i opstaju isključivo kao potrošna roba.

Vjerujete li vi u sve ovo?

Ako vjerujete vi ste vjernik.

Ako ne vjerujete onda vjerujete u „teoriju urote“, pa ste onda, u krajnjem slučaju, opet vjernik. Kakav takav, ali ipak vjernik.

Dakle, ako smo suglasni da smo kao vjernici, kao Kristovi sljedbenici, okruženi svijetom u kojem je sve okrenuto kontra Boga, onda je normalno da osjećamo strah. Bojimo se, jer je kultura u kojoj živimo neprijateljska. U sličnoj situaciji bili su i Isusovi učenici.

Što su oni učinili? Zatražili su od Isusa neka im „umnoži“ vjeru. Logično. Razumljivo. Uvjereni smo da to isto treba i nama danas. Treba nam veća vjera. Umnožena vjera. Problemi su danas tako brojni i tako veliki da se samo s više vjere možemo nositi s njima. Zato nam je i razumljiva želja učenika za „umnažanjem“ vjere.

Ali Isus nema razumijevanja za njihove molbe.  Isus tvrdi da vjera nije mjerljiva stvar, kao kada biste imali ½ kg vjere i željeli biste da vam Isus doda još barem kilogram, dva. Život kojeg živimo nije ni malo lagan, ali zadaće koje moramo na svojem životnom putu obaviti nemaju nikakve veze s našim sposobnostima, niti ovise o tome hoćemo li imati „više“ ili „manje“ vjere.

Sve ovisi o tome – imamo li mi vjere?

Ili je nemamo!

Vjera znači vjerovati u Božje sposobnosti, a ne vjerovati u svoje sposobnosti. Potrebno je sebe i sve svoje predati u Božje ruke i onda će Bog obaviti ono što treba biti obavljeno. A to će obaviti – KROZ NAS. Vjera je povjerenje u Božju snagu, u Božju moć. Ovdje nije riječ o nama. Ovdje je riječ ponajprije i isključivo o Bogu.

Što Isus čini?

Isus, nakon molbe svojih učenika, neka im umnoži vjeru, ne polaže na njih svoje ruke, ne moli nad njima svojega Oca, i ne daje im „više“ vjere kako to oni od njega traže. Isus ne čini čudo i ne odobrava im dvostruku dozu svojega Duha i svoje Vjere. Isus ne čini ništa od svega toga.

Umjesto svega toga Isus učenicima, a i nama danas, govori da mi vjeru već posjedujemo. Primili smo je besplatno na krštenju. Primili smo je kao dar. Čisti dar. Bog nam je dao vjeru kako bismo mu bili bliže, kako bismo ga mogli bolje upoznati i više ga ljubiti.

Jer nije pitanje „koliko mi vjere imamo“, nego je ono pravo pitanje „imamo li mi vjere – uopće“?

Kada odgovorimo na ovo pitanje onda slijedi novo pitanje.

Dobro, imamo vjeru, ali u koga?

U koga mi polažemo svoju vjeru? Kome vjerujemo?

Nažalost previše nas je koji najprije vjerujemo svijetu, pa sebi, a tek onda (ako i tada) Bogu. Ja kažem: „Mogu JA to!“ Ali to je iluzija.

Jedino Bog sve može. Jedino je Bog svemoguć.

I kada smo uz Boga, i kada svoju vjeru polažemo u Isusa Krista, čak i onu najmanju koliko je zrno gorušičino, Božja sila će proteći kroz nas i Bog će djelovati kroz nas i preko nas.

I onda se u biti događaju čuda, ali ne po svijetu i po lažnim prorocima, ili po nama i našim sposobnostima. Događaju se po Bogu. I nije stvar da mi imamo „više vjere“ ili „jaču“ ili „umnoženu“ vjeru, nego je stvar u tome da mi djelujemo s vjerom koju smo po krštenju dobili i koju već posjedujemo, koje možda nismo ni svjesni ili smo je zanemarili.

A to onda znači da je po Bogu i malo – mnogo!