Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme:

Jedanaestorica pođoše u Galileju na goru kamo im je naredio Isus. Kad ga ugledaše, padoše ničice preda nj. A neki posumnjaše. Isus im pristupi i prozbori:

»Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!

I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.«

Riječ Gospodnja.

(Mt 28, 16-20)

PRESVETO TROJSTVO

Kad se povede riječ o Bogu, poglavito o Presvetom Trojstvu, onda mi uvijek dolazimo u rizik reći više od onoga što stvarno znamo ili čak više i od onoga što bismo ikada mogli znati.

To je napast koju doživljava svatko tko se usudi, tko se drzne, govoriti kao da nešto konačno zna, o Presvetom Trojstvu. Sve te naše silne analogije, pomoću kojih pokušavamo kao objasniti Presveto Trojstvo, obično nas odvuku u krivovjerje, jer mi u konačnici pojam „3 u 1“ postavljamo kao matematički problem, kao mozgalicu, kao zagonetku.

Meni ni na trenutak ne pada na pamet pretvarati se da sam shvatio bit Presvetog Trojstva. Ja mislim da ga nisu shvatili ni oni koji se hvale kako ga jesu shvatili. Pa čak je i Sveti Augustin rekao da je to izvan njegovog dosega.

Sveti je Augustin htio napisati knjigu o Presvetomu Trojstvu, ali mu nikako nije polazilo za rukom. Tada je usnuo san: vidio je sebe kako šeće obalom mora i vidi dijete na plaži. Dijete je školjkom presipalo morsku vodu u rupu u pijesku. Augustin ga je upitao: “Što radiš?” – Dijete je odgovorilo: “Želim presuti more u ovu rupicu.” – Tu su se velikom filo­zofu otvorile oči: “Upravo tako nemoguću stvar pokušavam i ja jer že­lim svojim ograničenim razumom shvatiti tajnu Presvetoga Trojstva.”

Ali ja jednu stvar znam, a to je, da kada govorimo o Bogu onda uvijek moramo govoriti o odnosu. O vezi. Ako je Bog prepun ljubavi, ako je Bog sama Ljubav, a jest, onda mora postojati neki način kako nam je govoriti o toj ljubavi koja se dijeli kroz duboke odnose. Odnose između Boga i čovjeka i odnose među ljudima.

U današnjem čitanju Isus ne objašnjava, niti definira Trojstvo. Umjesto toga on govori o odnosu. O sudjelovanju.

Reče netko da je Bog, na prvom mjestu, stvorio svemir i čovječanstvo kako bi imao više onih koje bi ljubio. S kojima bi dijelio svoju ljubav.

Ali Presveto Trojstvo tu ne staje, nego nas tjera promišljati i zaključiti da se od samog početka vremena ta silina Božje ljubavi nalazi u srcu Božjeg identiteta i Božjeg karaktera. Nju se barem na trenutak može dodirnuti, i to razmišljajući isključivo o ljubavi koja je međusobna – zajednička. U biti nemoguće je govoriti o ljubavi ako nije baš takva, jer onda ona ljubav i nije.

Dakle, slobodni smo ustvrditi da je sama bit Božje naravi uvijek bilo davati, primati i dijeliti ljubav kako bi se ona razlila čitavim svemirom. Najprije kroz Stvaranje i kroz niz Božjih zakona, zatim u slanju svog Sina na ovaj svijet, a sve kako bi se očitovao riječju i djelom koliko nas ljubi, i konačno sada Duh Sveti svjedoči tu istu neprekidnu Božju ljubav za nas i za čitavu kreaciju.

Kada govorimo o presvetom Trojstvu, kao Bogu koji je „3 u 1“, mi ne shvaćamo bit ukoliko ne prepoznamo da Bog toj „formuli“ uvijek želi dodati – još jedan. Plus 1. A to smo mi. Svi mi. Jedan beskonačni „+1“ kroz kojeg se Božja ljubav kompletira u odnosu sa svom njegovom djecom. Ta duboka Božja ljubav uvlači nas u odnos, u vezu sa samim Bogom, s Ocem, u međusobnu vezu nas djece njegove, i u vezu sa čitavom njegovom kreacijom.

Što to za nas znači živjeti znajući da smo Božja ljubljena djeca? Što to znači znati da si bezuvjetno voljen? Da si u Božjim očima neprocjenjiva vrijednost? Da bez obzira na sve u tvojem životu, da postoji tvoj Otac koji te neprestano ljubi i o tebi računa vodi?

Pa sam je „3 u 1“ Bog pozvao svih nas i svakoga od nas osobno da budemo onaj „+1“ na nebeskoj fešti.

Naši životi, brakovi, obitelji, škole, radna mjesta, naše župe trebaju postati slike Trojstva.

Božjeg trojstva.

Pozvani smo pridružiti se kao „+1“ ovom plesu uzajamnosti i ljubavi. Kad god mi gledamo na svijet tuđim očima, očima onog drugog, kad god radosti i tuge onog drugog postanu naše, kad god se mi u cjelosti predamo onom drugom, ništa ne ustežući, ništa ne zadržavajući, kad god se mi otvaramo kako bismo primili bezuvjetno život onog drugog, kad god mi i gubimo i pronalazimo svoj život u životu svog bližnjeg, onda smo mi sve više „+1“. Sve smo bliže Bogu.

Ovakav način života jest život praktičnog služenja i aktivnog suosjećanja. U Trojstvu ne postoji potčinjenost. Trojstvo jednoga Boga se očituje u našim naporima u borbi protiv nepravde, ugnjetavanja i izrabljivanja. To je temelj za život u žrtvovanju i za život za bližnjega.

Slika Boga u čovječanstvu je u Trojstvu. Ona se nalazi u svakome od nas. U vama. U meni. Božanska slika nudi život s Bogom i s drugima, a takav je život jedino moguć u odnosima. To je sudionički život. Život u zajedništvu. Život u ljubavi.

Kao potvrda za ove riječi najbolji su primjer događanja na Trgu Sv. Marka u Zagrebu. S jedne strane nepravda, represija, bešćutnost i bahatost trenutačne vlasti, koja ne razumije i odbacuje princip „3 u 1+1“, i s druge strane „živi zid“ svećenika koji su stali svojim tijelima u zaštitu, i tako postali moguća žrtva, za prava bližnjega.

To je život za kojeg smo svi mi stvoreni. To je najistinskiji uzorak onoga tko smo mi i kako nam je živjeti. Okrenuti se od bližnjega, odmaknuti svoj život i svoje osjećaje od drugoga, isključiti drugoga izjavljujući da nam on ne treba, jesu najneprirodnije stvari koje čovjek može učiniti.

Naša ljubav za jedne prema drugima i za našu vjeru u Presveto Trojstvo, u međusobnom su, neraskidivom odnosu. Ne možeš imati jedno bez drugog. Istinsko ispovijedanje vjere u Trojedinoga Boga može biti samo kod onih koji pokazuju međusobnu ljubav jedni prema drugima. Naša ljubav, međusobna ljubav, preduvjet je vjere Presvetog Trojstva, a ta vjera je ono što kompletira naše biće i što daje smisao našoj ljubavi prema drugome.

Ali zašto onda nismo svi takvi?

Zašto onda toliko nepravdi? Zašto ponižavanja onih koji su za bližnjega dali sve? Zašto bešćutnost? Zašto represija? Zašto oholost?

Zato što to nije lako.

Opasno je živjeti po vjeri Presvetog Trojstva. Jer ta vjera znači ljubav, ranjivost, otvorenost prema drugima, poniznost, sebedarje, sudjelovanje u tuđim životima kao bismo postali jedno.

Baš onako kako je Krist živio i umro.

Tako je i nama živjeti. I biti.

Ova naša kultura niti prepoznaje, niti nagrađuje takav tip života. Ona ga prezire, jer je on za nju znak slabosti.  U Božjem svijetu to je, pak, nalik svetosti. Čovječanstvo je najautentičnije kada sudjeluje u božanskoj ljubavi i kada tu ljubav dijeli, očituje prema drugome.

Kada je spremno biti „plus jedan“ uz „3 u jedan“.

Svaki put kada mi molimo Vjerovanje, mi priznajemo svoju vjeru u Boga koji je Trojedini.

Mi priznajemo jedinstvo Boga kao i jedinstvenost svake božanske osobe.

I to je ono u što mi vjerujemo.

Ali živimo li mi po tome?