Prolazeći ugleda čovjeka slijepa od rođenja. Zapitaše ga njegovi učenici: »Učitelju, tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji te se slijep rodio?« Odgovori Isus: »Niti sagriješi on niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja.« »Dok je dan, treba da radimo djela onoga koji me posla. Dolazi noć, kad nitko ne može raditi. Dok sam na svijetu, svjetlost sam svijeta.«

To rekavši, pljune na zemlju i od pljuvačke načini kal pa mu kalom premaza oči. I reče mu: »Idi, operi se u kupalištu Siloamu!« – što znači »Poslanik«. Onaj ode, umije se pa se vrati gledajući. Susjedi i oni koji su ga prije viđali kao prosjaka govorili su: »Nije li to onaj koji je sjedio i prosio?« Jedni su govorili: »On je.« Drugi opet: »Nije, nego mu je sličan.« On je sam tvrdio: »Da, ja sam!« Nato ga upitaše: »Kako su ti se otvorile oči?« On odgovori: »Čovjek koji se zove Isus načini kal, premaza mi oči i reče mi: ‘Idi u Siloam i operi se.’ Odoh dakle, oprah se i progledah.« Rekoše mu: »Gdje je on?« Odgovori: »Ne znam.«

Tada odvedoše toga bivšeg slijepca farizejima. A toga dana kad Isus načini kal i otvori njegove oči, bijaše subota. Farizeji ga počeše iznova ispitivati kako je progledao. On im reče: »Stavio mi kal na oči i ja se oprah – i evo vidim.« Nato neki između farizeja rekoše: »Nije taj čovjek od Boga: ne pazi na subotu.« Drugi su pak govorili: »A kako bi jedan grešnik mogao činiti takva znamenja?« I nastade među njima podvojenost. Zatim ponovno upitaju slijepca: »A što ti kažeš o njemu? Otvorio ti je oči!« On odgovori: »Prorok je!« Židovi ipak ne vjerovahu da on bijaše slijep i da je progledao dok ne dozvaše roditelje toga koji je progledao i upitaše ih: »Je li ovo vaš sin za kojega tvrdite da se slijep rodio? Kako sada vidi?« Njegovi roditelji odvrate: »Znamo da je ovo naš sin i da se slijep rodio. A kako sada vidi, to mi ne znamo; i tko mu je otvorio oči, ne znamo. Njega pitajte! Punoljetan je: neka sam o sebi govori!« Rekoše tako njegovi roditelji jer su se bojali Židova. Židovi se doista već bijahu dogovorili da se iz sinagoge ima izopćiti svaki koji njega prizna Kristom. Zbog toga rekoše njegovi roditelji: »Punoljetan je, njega pitajte!«

Pozvaše stoga po drugi put čovjeka koji bijaše slijep i rekoše mu: »Podaj slavu Bogu! Mi znamo da je taj čovjek grešnik!« Nato im on odgovori: »Je li grešnik, ja ne znam. Jedno znam: slijep sam bio, a sada vidim.« Rekoše mu opet: »Što ti učini? Kako ti otvori oči?« Odgovori im: »Već vam rekoh i ne poslušaste me. Što opet hoćete čuti? Da ne kanite i vi postati njegovim učenicima?«

Nato ga oni izgrdiše i rekoše: »Ti si njegov učenik, a mi smo učenici Mojsijevi. Mi znamo da je Mojsiju govorio Bog, a za ovoga ne znamo ni odakle je.« Odgovori im čovjek: »Pa to i jest čudnovato da vi ne znate odakle je, a meni je otvorio oči. Znamo da Bog grešnike ne uslišava; nego je li tko bogobojazan i vrši li njegovu volju, toga uslišava. Odvijeka se nije čulo da bi tko otvorio oči slijepcu od rođenja. Kad ovaj ne bi bio od Boga, ne bi mogao činiti ništa.« Odgovore mu: »Sav si se u grijesima rodio, i ti nas da učiš?« i izbaciše ga.

Dočuo Isus da su onoga izbacili pa ga nađe i reče mu: »Ti vjeruješ u Sina Čovječjega?« On odgovori: »A tko je taj, Gospodine, da vjerujem u njega?« Reče mu Isus: »Vidio si ga! To je onaj koji govori s tobom!« A on reče: »Vjerujem, Gospodine!« I baci se ničice preda nj. Tada Isus reče: »Radi suda dođoh na ovaj svijet: da progledaju koji ne vide, a koji vide, da oslijepe!« Čuli to neki od farizeja koji su bili s njime pa ga upitaju: »Zar smo i mi slijepi?« Isus im odgovori: »Da ste slijepi, ne biste imali grijeha. No vi govorite: ‘Vidimo’ pa grijeh vaš ostaje.«

(Ivan 9, 1-41)

Kada čovjek pročita današnji tekst iz Evanđelja po Ivanu mora priznati da je priča uzbudljiva, intrigantna, slojevita. Jednostavno odlična. Imamo dobre momke i loše momke. Imamo čudotvorno izliječenje slijepca od rođenja i imamo nemilosrdne istražitelje koji u to ne vjeruju. Imamo površne učenike koje ne zanima slijepa osoba nego ih zanima teološka rasprava. Imamo susjede slijepca koji su skeptični i koji na sve gledaju s nepovjerenjem. I konačno tu su roditelji ovoga čovjeka koji se ne žele petljati u sve to iz straha od moćnih istražitelja.

Svi osim slijepca, koji sada vidi, pate od teške dijagnoze „tunelskog vida“. Ta je bolest najbolje opisana kroz frazu: “Kao da gledate svijet kroz slamku”. Oni su svoj pogled fokusirali na neke, samo njima bitne, pojedinosti, uvjereni da su apsolutno u pravu, i jednostavno ih ništa drugo ne zanima.

Na kraju, svi oni, manje više, dobiju ono što su i zaslužili.

Učenici dobiju odgovore na svoja pitanja.

Susjedi dobiju opet susjeda. Roditelji zdravog sina.

Slijepac dobije vid i vjeru, ali Farizeji, kao i obično, ostaju frustrirani i zbunjeni.

Uhvatili su se činjenice da je Isus, i to u Subotu, izmiješao zemlju sa pljuvačkom, napravio kal, kojim je premazao slijepcu oči, i o tome su raspravljali na dugo i na široko, bez kraja i konca.

Slušajući ih dođe čovjeku želja uhvatiti ih za one njihove halje, protresti ih i reći im: „Pa ljudi, zaboravite na kal, zaboravite koji je dan, ovaj čovjek od rođenja ne vidi, a sada vidi nebo, vidi cvijeće, vidi lica svojih roditelja, pa zar to nije ono najbitnije? Pa zar se ne biste zajedno s njime trebali radovati?“

Ali nitko se živ u ovoj priči ne veseli. Nitko ne kliče. Nitko ne daje hvalu i slavu Bogu.

Nitko čovjeka da upita: „Pa kako ti se čini ovaj naš svijet? Je li šaren? Smeta li ti sunce?“

Ponašanje Farizeja za nas je nepojmljivo, odbojno, neprihvatljivo.

Pitate se zašto?

Pa valjda zato što toliko sliče na nas danas. Jer i mi smo više nalik Farizejima nego slijepcu. Mi nismo ljudi s margine kao ovaj slijepac, nismo društveni otpadnici, barem ne većina od nas (ali što ne znači da to već sutra ne možemo biti). Nas još uvijek društvo nije proglasilo nepoželjnima (ali, bez brige, ima vremena). Mi smo insajderi, poslušni građani, lojalni svakoj vlasti, mirni, pokorni, uredne platiše poreza. Mi smo ljudi koji imaju svoje slamčice kroz koje promatramo svijet oko sebe. Mi smo zaokupirani površnim, trivijalnim stvarima, a ono bitno prepuštamo na brigu svojim gospodarima.

I mi smo poput Fraizeja uvjereni u svoju pravednost, u svoje znanje, u svoju nepogrešivost. I mi kao i oni, živimo u svojim zatvorenim, paralelnim svjetovima, u koje nas je smjestio ovaj svijet i njegova kultura.

Svijet Farizeja je bio zatvoreni svijet.

Taj svijet je njih zaključao, a Isusa isključio.

I nas je ovaj naš svijet zaključao i naredio nam da svoga Boga isključimo, da ga držimo zaključanog u sakristiji, uvjerio nas je da Isusu Kristu nije mjesto u javnom životu. Mi smo dragovoljno dali sebe zatvoriti u pozlaćene kaveze u kojima iz dana u dan biva sve veća gužva i sa čijih rešetaka iz dana u dan sve više otpada lažna pozlata. A oko nas je tama sve gušća.

I mi se bojimo. Bojimo se svjetla. Predugo smo slijepi pri zdravim očima. Svikli smo na tamu ovoga svijeta i nas Kristovo svjetlo plaši. Postali smo sebični, sami sebi dovoljni, bešćutni. I sve se više međusobno mrzimo.

Emanuel Swedenborg to ovako opisuje: „Tamo gdje nema sućuti, suosjećanja, prisutna je sebičnost i posebno mržnja prema svakom onom koji se s nama ne slaže. Zato takvi ljudi ne vide ništa u svojim bližnjima osim onog što ne valja, a ako vide nešto dobrog, oni to drže nevažnim ili to tumače na krivi način.“

Današnje nas čitanje podsjeća da je naš temeljni problem, i to problem kojega jedino Isus može riješiti, taj što smo mi – slijepi. Slijepi smo čitavo vrijeme i samo tu i tamo vid nam se razbistri, ali to traje jako kratko. I slijepi smo pri zdravim očima. Pokušavamo mi, nije da ne pokušavamo, razriješiti taj problem naše sljepoće.

I što činimo?

Prepuštamo drugima da nas vode.

Kome?

Pa, slijepcima.

„Pustite ih! Slijepi su, vođe slijepaca! A ako slijepac slijepca vodi, obojica će u jamu pasti.“ (Matej 15, 14)

I onda se čudimo zašto je ovoliko patnje, ovoliko nepravde, ovoliko zla oko nas. Onda se čudom čudimo kada Isus kaže da je došao na ovaj svijet suditi nam.

„Radi suda dođoh na ovaj svijet: da progledaju koji ne vide, a koji vide, da oslijepe!“ (Ivan 9, 39)

Isus dolazi suditi one koji su svojom voljom slijepi i koji vide samo ono što su oni odlučili vidjeti. Isus dolazi suditi i učiniti slijepima one koji u svojem životu, kroz svoju slamčicu, vide samo grijehe drugih, ali naravno svoje grijehe – nikada. Isus dolazi suditi one koji štite svoj privilegirani status, bio on politički, bio on materijalni, na štetu drugih, koji su odbačeni na margine društva.

No, nama je pružena još jedna šansa. Isus nam maže oči kalom kako bi nam pred oči stavio sve zlo i sve opačine kojima ovaj svijet zatrpava naše duše. Stavljajući pred naše oči kal ovoga svijeta Isus pred nas stavlja realnost i uzrok naše sljepoće. Taj kal, to blato, Isus želi odstraniti s naših očiju kako bismo opet progledali. Zato nas i šalje u Siloam neka se operemo.

Hoćemo li ga poslušati ili ćemo nastaviti gledati i ne vidjeti?

Hoćemo li dopustiti da nam kal i blato ovoga svijeta drže naše oči zatvorenima?

Hoćemo li poput Farizeja ustrajavati na tvrdnji kako mi „savršeno vidimo“ i hoćemo li i mi Isusu reći: „Zar smo i mi slijepi?“

Ili ćemo se oprati „vodom živom“ i konačno progledati?