»Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. I tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan. Tko ne uzme na se svoj križ i ne pođe za mnom, nije mene dostojan. Tko gleda da dobije svoj život, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život zbog mene, dobit će ga.«

»Tko vas prima, mene prima. Tko prima mene, prima onoga koji me je poslao. Tko prima proroka jer je prorok, primit će proročku plaću. Tko prima pravednika jer je pravednik, primit će pravedničku plaću. Tko jednome od ovih malenih pruži samo čašu hladne vode da se napije, jer je moj učenik, zaista kažem vam, on ne će izgubiti svoju plaću.«

(Matej 10, 37-42)

Srijeda. Osamnaesti lipnja. Javno parkiralište. U Splitu.

Parkiram automobil. Prilazi 30-godišnjak. Bez pitanja počinje prati prednje vjetrobransko staklo mog automobila. Na sebi ima dres Hrvatske nogometne vrste.

Perući, onako kao usput, upita: „Gospodine, imate li nešto sitnoga?“

Prizor kojeg malo tko od nas ne doživi, skoro svakodnevno, na nekom od parkirališta. Stara priča. Svi smo mi bili u sličnoj situaciji. I ne samo na parkiralištima. Susrećemo ih na svakom koraku. Sve ih je više i više. Žicaju. Mole. Traže. Prose.

Prosjaci. Neke nama nepoznati ljudi traže od nas novac. Pomoć.

Pred vama je osoba, koja je po svemu sudeći, na društvenoj margini, ako ne i na samom društvenom dnu. Ali vi pojma nemate zašto on to radi, vi pojma nemate koji je odistinski, bilo društveni, bilo materijalni, bilo zdravstveni, status te osobe.

Ta osoba je za vas stranac. Da, on vama nalikuje beskućniku, čovjeku sa stotinu problema, ali on je za vas ipak čista nepoznanica, u svakom pogledu. Vi možete o njemu samo nagađati neke stvari.

„Gospodine, imate li nešto sitnoga?“

Rutinsko pitanje ništa vam o njemu ne govori, ali dres „vatrenih” (dok je navijačka euforija još bila na vrhuncu) otkriva da je taj čovjek dobar psiholog i da ima talenta za marketing. Ako naleti na nekoga tko je osjetljiv na nacionalne boje, moglo bi, ono „sitno“, barem malo okrupnjeti.

Možda mu treba novac za autobusnu kartu (dobro nisam baš toliko naivan), možda je gladan i skuplja za burek, a možda je alkoholičar ili ovisnik i hvata ga kriza? Možda ima više od vas? I novca i zdravlja?

Ali vi to ne znate.

Pitanje je jednostavno i glasi: „Dati mu nešto novaca ili mu ne dati?“

„Gospodine, imate li nešto sitnoga?“

Vi pojma nemate na što će taj čovjek potrošiti primljeni novac. Vjerojatno na alkohol. Možda na drogu. I pitate se: „Pa, pomažem li ja njemu ako mu to osiguram?“

„Tko jednome od ovih malenih pruži samo čašu hladne vode da se napije, jer je moj učenik, zaista kažem vam, on ne će izgubiti svoju plaću.“

Može li se jednostavnije reći?

Mislim da ne može.

Je li to stvarno tako jednostavno?

Mislim da jest.

Etika Kraljevstva Božjeg je koncizna, elegantna, čista i praktična.

Dotiče nas tu gdje jesmo. Na ulici. Na parkiralištu. Ali tu ne staje. Ide dalje. Daje nam odgovor na vječno pitanje: „Kako mi je dakle živjeti?“ Pa kaže: „Budi dobar. Budi osjećajan. Neka ti je stalo.“

Ali ako mi prihvatimo ovu jednostavnu, malenu instrukciju, onda nas ona dislocira. Ona nas deložira iz naših „kula bjelokosnih“. Izmješta nas, iz nama tako dragog i milog, intelektualnog filozofiranja i postavlja nas izravno – na parkiralište.

Na parkiralište s nama nepoznatom osobom. Sa strancem.

Sa nepoznatim čije ti pitanje ne da mira. 

„Gospodine, imate li nešto sitnoga?“

Ne kreće etika Kraljevstva Božjeg od vrha. Nije pompozna i silovita. Nije komplicirana i dvosmislena. Ne ona ti samo jednostavno kaže – podaj čašu hladne vode.

Ponudi strancu najosnovniju brigu.

Utaži njegovu žeđ.

Daj mu čašu vode.

Čašu hladne vode.

Isus, u današnjem čitanju, ne govori o situaciji u kojoj netko umire od žeđi. Ne.

Sve je tako neformalno. Neusiljeno. Tako obično. Svakodnevno.

Isus nam govori da se ponašamo prema strancu na način na koji bi se ponašali prema nekome tko je gost u našem domu. „Dobro mi došao, hoćeš li nešto popiti?“

To je način gledanja na svijet. Način gledanja na ljude. Na sve ljude.

To je način gledanja na stranca kao na nekog svog. Tu je riječ o temeljnoj ljudskoj dobroti.

Etika Kraljevstva Božjeg sigurno ima dramatične implikacije i na globalno zatopljenje, na globalno siromaštvo, i na globalno nasilje koje je posvuda oko nas, ali ta etika na prvo mjesto stavlja naš međuljudski odnos. Traži od nas da budemo dobri jedni prema drugima.

Najprije gutljaj, dva vode, pa onda riječ, dvije. Najprije mu poviješ rane, pa mu onda mjeriš tlak i šećer u krvi. Najprije ga pitaš za zdravlje, za obitelj, ispričaš mu nešto o sebi, pomoliš se s njime, a onda kreneš u priču o zagađenju, o GMO hrani…

Ova kratka rečenica, iz današnjeg čitanja, nevjerojatna je u svojoj izravnosti.

Gađa nas pravo u glavu. Pruži čovjeku samo čašu hladne vode da se napije.

„Daj čovjeku nešto sitnoga!“

„Ali, što… ako on… ovaj… s tim… novcem…“ (pokušavamo mi).

Ma zaboravimo to!

Ako ja tako postupim, ako počnem racionalizirati, pretpostavljati, špekulirati, nagađati, mudrovati kako će taj „perač šofer-šajbi“ u dresu „vatrenih“, potrošiti (više ne moje, nego njegove)  kune, ako ja počnem vagati i pametovati, hoće li on biti u stanju ispravno (?!) postupiti s mojim (?!) novcem, ako ja počnem suditi što je za njega najbolje… e pa onda to mene stavlja baš tamo gdje je sotona i rekla da bih trebao biti.

Umjesto Boga ja bih trebao razlučivati što je dobro, a što je zlo.

Ali ta čaša hladne vode, na svu moju sreću, skida me s mog prijestolja.

Ruši me s mojih umišljenih visina i vraća me natrag.

Vraća me tu dolje. Na ulicu.

Na parkiralište.

„A, nešto sitnoga? Evo, prijatelju, uzmi. I idi u miru Božjem.“