U Ono vrijeme: Reče Isus mnoštvu: »Kraljevstvo je nebesko kao kad je blago skriveno na njivi: čovjek ga pronađe, sakrije, sav radostan ode, proda sve što ima i kupi tu njivu.«

»Nadalje, kraljevstvo je nebesko kao kad trgovac traga za lijepim biserjem: pronađe jedan dragocjeni biser, ode, rasproda sve što ima i kupi ga.«

»Nadalje, kraljevstvo je nebesko kao kad mreža bačena u more zahvati svakovrsne ribe. Kad se napuni, izvuku je na obalu, sjednu i skupe dobre u posude, a loše izbace. Tako će biti na svršetku svijeta. Izići će anđeli, odijeliti zle od pravednih i baciti ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi.«

»Jeste li sve ovo razumjeli?« Odgovore mu: »Jesmo.« A on će im: »Stoga svaki pismoznanac upućen u kraljevstvo nebesko sličan je čovjeku domaćinu koji iz svoje riznice iznosi novo i staro.«

(Matej 13,44-52)

U svojoj knjizi „Suosjećajni Krist“ Dale Oldham uspoređuje stav, kakav mnogi kršćani imaju u svezi Kraljevstva Božjeg, sa postupcima psa koji živi u njegovom susjedstvu.

Taj je pas uvijek ganjao jednu mačku koja je živjela u kući do njihove. Svaki put kada bi ugledao mačku pas bi je počeo naganjati kao da mu je to jedini smisao postojanja u životu. I sve dok bi mačka trčala, sve je bilo divno i krasno. Ali povremeno bi mačka odjednom stala i suočila bi se sa psom. A tada bi pas prikočio i pravio bi se kao da je sve to bila samo šala. Očito mačku je trebalo ganjati, ali ne i uhvatiti, i ako bi mačka odlučila da je dosta trčanja, psu bi najednom postalo neugodno.

I mi smo, kaže Dale Oldham, prečesto tragali za Kraljevstvom Božjim i to u tom istom duhu. Vikali smo puni entuzijazma, zazivali ga, tražili ga, sve dok je potraga trajala. Ali većini nas bilo je užasno neugodno kada smo se uistinu suočili s Kraljevstvom Božjim.

Nema dana kada mi, moleći „Oče naš“, ne zazivamo dolazak Kraljevstva Božjeg.

Molimo, zazivamo, vapimo, tražimo i ne vodimo računa, a što kada se to dogodi.

Jesmo li mi uopće svjesni što sve taj dolazak u sebi uključuje?

Mnogi kršćani poistovjećuju Kraljevstvo Božje sa svojim odlaskom na nebo, u  raj, jer svi mi idemo u raj, zar ne?! I misle – to tek ima doći. A za čovjeka je raj nešto kao što su „de lux“ resorti na Maldivima, Sejšelima, Balearima, Kanarima… ne radiš ništa, uživaš, samo ti ugađaju… pa kažemo: „Tamo ti je kao u raju.“

Ali, u Evanđelju po Mateju, Isus Kraljevstvo Božje ne opisuje kao mjesto. Isus u svojim parabolama govori o Kraljevstvu Božjem kao o aktivnosti. Kraljevstvo Božje nije odredište, barem ne u ovom trenutku, nego je putovanje.

Za Isusa Kraljevstvo Božje ima veze sa sijanjem sjemenja, s otkrivanjem blaga, s prodajom svega što imaš i ima veze kada si ulovljen u velikoj mreži. Drugim riječima Kraljevstvo Božje nije mjesto gdje završimo nego je proces u kojem sudjelujemo.

Zašto nama biva neugodno kada se suočimo s Kraljevstvom Božjim?

Zato što mi, naviknuti na ova naša „kraljevstva“, očekujemo demonstraciju sile, moći, glamura. Očekujemo monumentalnost, bahatost, dominaciju. A kad tamo, gle, za razliku od sve te svjetovne razmetljivosti, oholosti i nedodirljivosti, Kraljevstvo je Božje maleno, neupadljivo, skromno, ponizno. U stanju je čak i nestati, kao gorušičino zrno ili kvasac.

Ali je Kraljevstvo Božje zato u stanju mijenjati srca.

Ali je Kraljevstvo Božje zato u stanju mijenjati svijet.

I Kraljevstvo Božje jest promijenilo svijet.

I dalje ga mijenja.

U biti, oni koji otkriju Kraljevstvo Božje o njega se obično spotaknu. I to sasvim slučajno. Kraljevstvo Božje uistinu jest neprocjenjivo blago, ali ga ne nalazimo izlistanog na nekoj od svjetskih burzi. Ne, prije ćete o njega slučajno zapeti na nekom sporednom putu ili na nekoj zapuštenoj ledini.

Ta skromnost, ta skrovitost, ta samozatajnost upućuje nas na još jednu stvar, a to je objava Kraljevstva Božjeg. Ta objava je tihi čin, pun obzira i ljubavi, strpljenja i milosti, a nikako nije senzacionalizam naslovnica, agresivnost udarnih vijesti, razmetljivost marketinških poruka.

Mi svijetu ne možemo ponuditi Radosnu vijest Evanđelja koristeći stil ove kulture koji je temeljen na strahu i pohlepi, na sebičnost i prestižu i koji gađa najniže ljudske nagone kako bi promovirao svoje interese.

Kraljevstvo Božje jest najsnažnija sila koju je svijet ikada upoznao, ali mi moramo dopustiti da Kraljevstvo Božje raste, zrije, kisa na svoj tih i ponizan način ukoliko želimo da se ljudska srca uistinu promijene.

Mi trebamo svjedočiti svijetu Kraljevstvo Božje po onome kako mi živimo i kako se mi ponašamo. A za to učiniti potrebno je živjeti kako je Isus živio. Slaviti Boga i služiti bližnjemu.

Da, mi zazivamo dolazak Kraljevstva Božjeg, molimo za to svakog dana. I po nekoliko puta. Ali kada konačno naletimo na njega biva li nam neugodno i pravimo li „fintu“ da smo se mi, eto malo, pa šalili? Ne bi mi još u to kraljevstvo. Ima dana. Sada nam je dobro i ovo zemaljsko. 

Pravimo se „englezi“, ali govorimo španjolski: „Mañana…“

Jesu li nama Bog i Evanđelje na prvom mjestu?

Ili baš o tome ne vodimo previše računa sve dok nam u životu ne zagusti i dogori do nokata?

Obitelj, posao, posjed i društvena reputacija, sve su to darovi Božji. Oni imaju odgovarajuće mjesto i odgovarajuću ulogu u životu svakog kršćanina. Ali oni nisu ono odistinsko blago. Molimo se da ne dođemo u situaciju kada će nam krizni događaji ukazivati na naše prioritete.

Kada se susretnemo s Kraljevstvom Božjim prigrlimo ga. Objeručke. 

Jer to je kraljevstvo u kojem ne vladaju korumpirane političke kaste nego u njemu vlada Krist Kralj.