Jedan obožavatelj upita poznatog američkog skladatelja, pijanista i dirigenta, Leonarda Bernsteina: „Gospodine, koji je instrument najteže svirati?“.

Ne oklijevajući ovaj odgovori: „Ima jako puno „prvih violina“ ali danas je jako teško pronaći nekoga tko će biti „druga violina. I još da taj svira s entuzijazmom. Jer ako nitko ne svira kao drugi, onda nemamo harmoniju.“

Ovaj izraz „druga violina“ definitivno u sebi nosi negativne konotacije. Najveći broj nas jednostavno ne želi biti „druga violina“. Mnogi dopredsjednici sanjaju postati predsjednici, pričuvni golmani maštaju o svojoj prigodi među vratnicama, u biti svi oni koji su nekakva zamjena, pričuva, svi ti koji bi htjeli biti „kalif umjesto kalifa“, za naslov „druge violine“ ne žele ni čuti.

Svi se glazbeni stručnjaci slažu da je najteže, u jednom orkestru, svirati „drugu violinu“. Glazbenik koji svira „prvu violinu“ svira melodiju, a to je ono što mi koji slušamo izvedbu poznajemo od prije ili nam se ta melodija „zakači“ za uho.

Glazbenik koji svira „drugu violinu“ svira harmoniju, koja je za sviranje daleko teža od melodije, jer glazbenik mora znati kako harmonizirati glazbu i za to treba jako puno znanja i vježbe.

Uloga „druge violine“ jest potpora i nadopuna „prvoj violini“, a sve kako bi „prva violina“ zvučala što bolje. Publika ne shvaća da „druga violina“ svira „svim srcem svojim“ samo kako bi „prva violina“ izgledala što bolje, a da za taj svoj trud na koncu ne dobije nikakvu nagradu ni priznanje.

Ovaj naš svijet u biti je svijet „prvih violina“. Nitko ne želi biti „druga violina“.

Sam sustav vrijednosti, koji danas vlada, prezire one „druge“ i glorificira samo one „prve“.

Ono što je još teže od opisanog jest situacija u kojoj si najprije bio „prva violina“, a sada odjednom dolazi netko tko zauzima tvoje mjesto, a ti se seliš u pozadinu i dobivaš poziciju „drugog“. To je veliki problem, jer si degradiran i tebi je neugodno i tko god nije prošao u svojem životu takvu situaciju taj pojma nema koliko to zna biti traumatično.

Najbolji primjer je politička scena. Do jučer si bio/bila „prva violina“, a sada? Sada te više nema ni u orkestru.

Današnji blagdan rođenja Ivana Krstitelja predstavlja nam čovjeka koji je bio najpoznatija „druga violina“ u povijesti, ali koji je tu svoju ulogu prihvatio svim svojim srcem. I to čak nakon što je sam bio „prva violina“.

Ivan Krstitelj je sve ovo iskusio, jer je u jednom vremenu bio najbolji. Mnoštvo je dolazilo u pustinju čuti ga kako propovijeda. Bio je poznat nadaleko. Bio je čuven. Popularan. Imao je jako veliki broj sljedbenika.

I onda je došao – Isus.

I pita se čovjek, pa kako se je Ivan Krstitelj osjećao kada je trebao stati sa strane i kada je trebao čak svoje sljedbenike uputiti Isusu? Kako je uopće bio u stanju učiniti jednu takvu stvar? Nešto teko nesebično?

Trebali bismo se staviti u Ivanovu poziciju. Promatraš svoje učenike, dvojicu svojih najbližih učenika, kako odlaze slijediti nekog drugog. Promatraš mnoštvo koje te napušta i odlazi slušati nekog drugog.

Mislim da smo svi svjesni mogućih napasti s kojima se je Ivan u tim trenutcima suočavao. Mogao je, kao što bi velika većina nas učinila, ignorirati Isusa iz Nazareta i sebično pokušati sačuvati svo ono divljenje mnoštva prema sebi.

Ali nije. Mogao je, ali nije.

Dakle, kako je Ivan Krstitelj stao sa strane i kako je prihvatio ulogu, poziciju „druge violine“ u odnosu prema Isusu?

Svatko tko je u stanju biti „druga violina“ mora biti prije svega siguran u sebe. Sokrat je tvrdio da je ključ mudrosti – „upoznati sebe“.

Ali kolko nas uopće sebe poznaje? Koliko je potrebno vremena kako bismo uistinu spoznali tko smo i gdje je naše mjesto na ovome svijetu?

Neki to shvate jako brzo ali za neke je potreban čitav život.

Ono što je najbitnije jest pronaći ravnotežu.

Ravnotežu između samopoštovanja i samovolje.

Samopoštovanje se mora temeljiti na razumijevanju da nas je Bog stvorio i da je naš najveći problem samovolja koja nas dovodi do grijeha. Zdravo samopoštovanje znači biti svjestan da si od neprocjenjive vrijednosti za Boga i da te Bog beskrajno ljubi.

Kada se mi, u svojoj samovolji, samouzdižemo onda se mi udaljavamo od Boga. Samovoljna osoba počinje sebe držati jedinim i konačnim arbitrom između dobra i zla. I onda takva osoba postaje arogantna i sebična. Najbolji primjer su naši (a i strani) političari.

Ivan Krstitelj je znao – tko je. Čak i sa svojim izuzetnim govorničkim darom, sa svim svojim brojnim sljedbenicima, sa svojim osjećajem za pravednost, Ivan jednostavno kaže: „Ja sam glas koji viče u pustinji: Pripravite put Gospodnji!“ (Iv 1, 23). „Ne ja nisam onaj kojeg vi čekate, ja nisam Mesija kojemu se nadate, ja sam samo glas, instrument Božji.“

Ivan je znao tko je i bio je siguran u svojoj ulozi glasa Božjega. I kada je Isus ušao u njegov život Ivan je znao da je pronašao svrhu svojega življenja. Znao je zašto živi i znao je tko je.

Zato tu sve i počinje. Zato sve tu i mora započeti. Treba započeti tako da mi pitamo Boga koji je njegov plan za naš život. Kako i gdje nam je Bogu služiti?

Ta naša potraga za svrhom našeg života treba početi s Bogom. I onda kada počnemo pronalaziti odgovore u tom svojem traganju, možda otkrijemo da je naša uloga – uloga „druge violine“.

Možda otkrijemo da nismo predodređeni biti predsjednici, general manageri, biskupi, glavni urednici, zvijezde na estradi, nego da smo predodređeni služiti i pomagati druge.

Mi u biti pojma nemamo koliko naša uloga „druge violine“ zna biti potpora i pomoć nekome u potrebi. Snaga i utjeha nekome tko je došao do ruba. Ako naučimo svirati „drugu violinu“ možda postanemo izvrsni u tome. Ali za to moramo biti voljni i spremni prihvatiti svoju odgovornost i obavljati to na najbolji mogući način, znajući da ovaj svijet ne će uopće na to obratiti svoju pozornost.

Ivan Krstitelj je znao da je njegova uloga služiti i podupirati Jaganjca Božjeg.

On će reći: „On mora rasti, a ja umanjivati se.“ (Iv 3,30)

Ivan je shvatio da je on tu kako bi „pripravio put“ i bio je voljan u tome sebe izgubiti. Sebe izgubiti kako bi u konačnici sebe pronašao. Pronašao u Kristu. Ivan je bio voljan prihvatiti ulogu „druge violine“ za Krista.

Preuzimajući ulogu „druge violine“ mi moramo – vjerovati. Vjerovati Bogu. Vjerovati Bogu da nas on vodi kroz oluje našeg života, da nam on pomaže iz vida ne izgubiti cilj kojeg smo pronašli u Kristu. Jer kada shvatimo Božji plan, onda smo u stanju prihvatiti ulogu i „druge violine“ ili možda čak i “posljednje”.

Na današnji dan se sjećamo rođenja Ivana Krstitelja i prikladno bi bilo moliti se Bogu da uveća, da osnaži našu vjeru, da proširi naš vidokrug, da otvori naše oči kako bismo spoznali svoje poslanje na ovome svijetu i da nam podari snage kako bismo bili u stanju reći ovome svijetu da će uskrsli Krist doći kako bi nas konačno uveo u svu puninu svojega kraljevstva.

Ako to želimo svjedočiti prije svega moramo odložiti sa strane svoj ponos, moramo se odreći svoje oholosti i samovolje, i trebamo u ruke uzeti tu „drugu violinu“ – i početi svirati.