Kad Isus dođe u krajeve Cezareje Filipove, upita učenike: »Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?« Oni rekoše: »Jedni da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija ili koji od prorokâ.« Kaže im: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Šimun Petar prihvati i reče: »Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.« Nato Isus reče njemu: »Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.« Tada zaprijeti učenicima neka nikomu ne reknu da je on Krist.

 

(Matej 16,13-20)

 

 

 

“Kada vjeruješ, nema pitanja;

kada ne vjeruješ, nema odgovora.”

Yisroel Meir Ha-Cohen

 

Volite li ankete? Ispitivanja javnog mišljenja?

Novinske, televizijske, radijske, internetske, telefonske? One na ulici?

Ja ih ne volim. Dapače, odbojne su mi. Odbijam na njih dati svoj odgovor, jer im ne vjerujem. Bojim se da će manipulirati mojim odgovorima i da će im moji odgovori dobro doći u nekakvom političkom inženjeringu.

Međutim, puno važnija stvar od mojih sumnji i mojih strahova, svakako je činjenica tko te nešto pita?

Kako ja apsolutno nemam povjerenja ni u aktualnu politiku, ni u “mainstream” medije, ni u krupni kapital, a taj trolist na sve moguće načine danas mi postavlja pitanja, želeći ući u moj um i skenirati ga, onda ja „a priori“ odbacujem svaku mogućnost davanja odgovora na nečija pitanja, odnosno, mogu oni pitati, ali od mene odgovor dobiti ne će. 

Ipak postoji netko kome odgovor ne mogu uskratiti iako se užasno bojim.

Ne, ne bojim se pitanja. Već sam ga čuo.

Bojim se odgovora. Mog odgovora.

Kažu da je Isusova najomiljenija metoda podučavanja bila postavljanje pitanja. Preko stotinu je Isusovih pitanja u četiri Evanđelja, ali najvažnije od svih pitanja, svakako je ono, koje je Isus postavio svojim učenicima u Cezareji Filipovoj.

„A vi, što vi kažete, tko sam ja?“

Ovo je najurgentnije, najrelevantnije, najteološkije pitanje s kojim se čovjek susreće u svojem životu. Ma gdje god se mi u životu okrenuli mi se suočavamo s implikacijama ovog pitanja. Bilo je kroz povijest bezbroj, manje ili više uspješnih, pokušaja davanja odgovora na ovo pitanje, ali bit počiva u osobnom odgovoru svakoga od nas.

Na mnoga se je važna pitanja za čovječanstvo došlo do nekog konsenzusa, posložila se je nekakva fraza, definicija, odgovor i kad jedno takvo pitanje iskrsne, svi se laćaju priručnika i lakonski odgovaraju – frazom.

Ovdje taj recept ne prolazi.

Ovdje svatko od nas osobno mora dati svoj osobni odgovor na ovo njemu izravno upućeno pitanje.

„A vi, što vi kažete, tko sam ja?“

Ja se svog odgovora na ovo pitanje bojim.

Ako ovo Isusovo pitanje ne izaziva strah u vama, onda ja ne znam što hoće.

Ovo je pitanje našeg života i smrti. Vječnog života s Kristom ili vječnog života bez Krista.

Mi danas, kao dragovoljni robovi ove bezbožne kulture, neprestano pokušavamo krivim odgovorima riješiti svoje osobne probleme i probleme ovoga svijeta.

I nema danas onoga tko nije uvjeren da je u stanju dati pravi i spasonosni  odgovor na brojna neuralgična pitanja našeg svijeta i svojeg života. Zagađenje okoliša, rasni problemi, terorizam, rat, svjetska glad, neizlječive bolesti, globalno zatopljenje, recesija, nafta, voda. Svatko od nas ima rješenje, svatko ima odgovor.

Ali zato neprestano izbjegavamo se očitovati i odgovoriti na ono glavno, na ono jedino bitno pitanje, koje nam postavlja Isus Krist.

„A vi, što vi kažete, tko sam ja?“

Isus Krist je Gospodar jer je vladar nad svime.

Kada mi kažemo da je Isus Gospodar onda je to potpuno drugačije od pojma „gospodara“ kako to ovaj svijet vidi. To je redefinicija tog izraza, jer mi kao kršćani snažno smo dodirnuti tom činjenicom u svakom segmentu svojega života. Od toga koje i kakve odluke donosimo, kako se odnosimo prema drugim ljudima i naravno kako razmišljamo.

Ako vjerujemo u Isusa Krista onda to nije pitanje moralnih standarda ili velikih ideja, nego je to naša odluka da hodamo rukom za ruku sa svojim Spasiteljem.

Ako poslušamo Petrov odgovor, na Isusovo pitanje, onda sve postaje jasnije. Ali i teže.

„Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.“

Znam da ima ljudi koji se ne će suglasiti sa svim ovim. Oni će nastaviti i dalje živjeti komotno i bezbrižno misleći da je Isus dobar učitelj etike, „dobar čovik“ ili da je možda čak i socijalni radikal, buntovnik bez razloga.

Sve će odgovore ponuditi osim onog jedinog pravog.

Ljudi tako uporno oklijevaju dati odgovor, kojeg je Petar dao, jer se jednostavno – boje.

Boje se istine.

Boje se kleknuti pred Gospodarom neba i zemlje, pred Gospodarom života i smrti, i pokloniti mu se.

„Ali mi smo kršćani grupa spletkaroša i varalica. Pravimo se kako nismo u stanju razumjeti Sveto Pismo, jer jako dobro znamo kako onog trena kada shvatimo Sveto Pismo, onda smo obavezni djelovati sukladno s njim.“

Takvima nas vidi Soren Kierkegaard. I ne griješi. Nažalost.

Da, bojimo se istine. Ako Isus Krist jest Gospodar, ako Isus Krist jest Mesija, ako Isus Krist jest Sin Boga živoga, onda je sve ono što je rekao – istina!

A rekao nam je kako nam je živjeti svoj život, rekao nam je da će uvijek biti s nama, rekao nam je kako će umrijeti za naše grijehe. I sve je to istina.

A istina straši ljude, jer mi ljudi natopljeni silnim lažima ovoga svijeta, više ne znamo kako živjeti s istinom. Bojimo se istine. Radije bismo bili robovi nego da nas Božja istina oslobodi. Radije bismo se vratili egipatskim loncima, nego krenuli kroz pustinju do obećane zemlje.

Ljudi se boje. Boje se odgovora kojim će Isusa priznati za svoga jedinoga Gospodara.

Ljudi se boje, jer ako priznaju da je Isus Krist Bog, onda se u njihovom životu sve mora promijeniti.

Eto zašto se i ja bojim svojeg odgovora. Odgovora na Isusovo pitanje.

„A vi, što vi kažete, tko sam ja?“

I opet me spašava, meni tako dragi Petar. Hvala Bogu na činjenici da Petar i nije baš nešto puno teološki potkovan, nego svoj odgovor daje iz – srca.

„Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.“

Ne, nije tu, kod Petra, bila toliko riječ o znanju tko je Isus, nego je bila riječ o poznavanju Isusa. U tome je ključna razlika. Petrov odgovor ne dolazi iz njegove glave nego dolazi iz njegovog srca.

Od Isusovog pitanja i od Petrovog odgovora prošlo je više od 2000 godina.

Što se je promijenilo? Ništa!

Ono što je Bog tražio od učenika danas to isto traži i od nas.

Mi moramo upoznati Isusa.

Onda ga moramo priznati za Krista, za Mesiju, u svojem životu.

I onda moramo tu radosnu vijest podijeliti sa ovim svijetom.

Da, moguće je znati sve o Isusu. Ali to nije isto kao poznavati Isusa. Možemo provesti čitav svoj život u crkvi i znati sve što se o Isusu može znati, a ipak ga ne upoznati.

A poznavati Isusa smisao je našeg postojanja.