Posljednji sud

»Kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje. I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi zdesna, a jarce slijeva.«

»Tada će kralj reći onima sebi zdesna: ‘Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.’«

»Tada će mu pravednici odgovoriti: ‘Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?’ A kralj će im odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!’«

»Zatim će reći i onima slijeva: ‘Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim! Jer ogladnjeh i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i ne dadoste mi piti; stranac bijah i ne primiste me; gol i ne zaogrnuste me; bolestan i u tamnici i ne pohodiste me!’«

»Tada će mu i oni odgovoriti: ‘Gospodine, a kada te to vidjesmo gladna, ili žedna, ili stranca, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici, i ne poslužismo te?’ Tada će im on odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.’«

»I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni.«

 

(Matej 25, 31-46)

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

„Sve dok se sunce ne ohladi,

i zvijezde ne ostare,

i dok se stranice knjige

Sudnjeg dana

ne rastvore.“

(Bayard Taylor)

 

John Ronald Reuel Tolkien u svojoj trilogiji „Gospodar prstenova“ priča fascinantnu priču u kojoj „prstenova družina“, koju predvodi hobit Frodo Baggins, nosi Jedinstveni Prsten, u zemlju sjenki Mordor, kako bi ga uništila u Kletoj gori, gdje je i iskovan.

Paralelno s ovom pričom teče i jedna druga priča. To je priča o Aragornu nasljedniku prijestolja Gondora i Arnora. I uspjeh kojeg postiže Frodo, uništivši prsten, nije kraj priče. Kraj priče nastupa tek kada Aragorn bude okrunjen za kralja.

Biblija priča priču o Isusu, o njegovoj otkupiteljskoj misiji, o muci, križu i uskrsnuću. Isusovom pobjedom i uništenjem moći, koju posjeduje smrt, priča ne završava. Priča ne završava uskrsnućem nego Drugim adventom. Povratkom Isusa Krista.

Povratkom Kralja. Krista Kralja. I Posljednjim Sveopćim Sudom.

Kada Isus govori o Posljednjem Sveopćem Sudu on spominje kriterije po kojima će se obaviti razdvajanje naroda. Ti kriteriji za mnoge od nas su neshvatljivi. Krist ne pita nikoga o njihovim uvjerenjima, o njihovom društvenom statusu, bogatstvu, moći i slavi koje su stekli na zemlji, nego pita:

„Što ste učinili za sirotinju, za gladne, za žedne? Jeste li ugostili stranca, odjenuli nagoga? Jeste li ikada otišli nekoga posjetiti u zatvoru? U bolnici? U staračkom domu?“

Gladni, žedni, beskućnici, goli, bosi, invalidi, potlačeni, prezreni, odbačeni, siromašni, bolesni… što smo to mi učinili za njih?

Ili točnije rečeno: „Što to NISMO učinili za njih, a MOGLI smo?“

Jesmo li ikada odvojili nešto od sebe, od onoga što je naše, i jesmo li to bezuvjetno udijelili potrebnima koji nam ničim nisu bili u stanju uzvratiti?

Jesmo li susreli Isusa u zadnje vrijeme? I jesmo li ga prepoznali?

Jesmo li ga prepoznali u sirotinji, u nezaposlenima, u gladnima, u deložiranima, u dragovoljcima, u invalidima, u napuštenima, u bolesnima?

Nedjelja je Krista Kralja. Čuli smo čitavu priču. Mi posjedujemo sve relevantne informacije.

Dakle, kako ćemo prepoznati Isusa kao Kralja?

U Evanđelju po Luki, u priči o razapinjanju, čini se da nitko od prisutnih ne prepoznaje Isusa kao Kralja. Evanđelist Luka kao da opisuje nas, današnje ljude. Svijet tamo stoji. Ništa ne čini.

Osim što stoji. I gleda.

„Narod je tamo stajao i gledao.“(Luka 23, 35)

To smo mi, zar ne?!

Moralna izopačenost iz dana u dan proždire naše duše, a mi samo „stojimo i gledamo“. Po mogućnosti sa distance. Gledamo kako se ovaj svijet valja u glibu zla i nemorala. Gledamo kako se bezboštvo uspostavlja kao norma. Gledamo kako su razlike između bogatih i siromašnih sve veće i veće.

Ali mi i dalje samo „stojimo i gledamo“.

Znamo mi jako dobro koliko je bitna naša duša, ali predebele su naslage ravnodušnosti kojima je ovaj svijet obložio naše srce. Znamo mi koliko je bitno svakog dana čitati Riječ Božju, ali naši su rasporedi užasno pretrpani. Bismo mi, nema sumnje, ali nemamo kada.

Zato samo „stojimo i gledamo“.

Pokušavajući učiniti sve, mi ne činimo ništa, barem ne ništa od onoga što bi bilo za spas naše duše. I kada Krist Kralj prođe kroz naš život, kada prođe kao siromah, kao prosjak, kao borac koji ima PTSP, kao terminalni bolesnik, kao deložirana obitelj, kao ovisnik, zar ćemo i dalje samo „stajati i gledati“?

U svojoj knjizi „Milosrđe: Mjesto siromašnih u biblijskoj tradiciji“ Gary Anderson piše da kršćanin brine o siromašnima (i ostalim potrebnima) ne samo zato što je to čin socijalne pravde, ne samo iz nesebičnog altruizma, pa niti čak iz vjerskih motiva, nego da je briga za siromašnoga (i svakoga potrebnoga) „privilegija služenja Bogu“.

Mi brinemo o drugome, jer kada to činimo onda mi oponašamo Božji karakter, i na taj način najbolje vodimo računa o svojoj duši.

Samo u Raju, kaže Majka Terezija, mi ćemo shvatiti koliko dugujemo siromašnima zato što su nam pomogli ljubiti Boga baš onako kako bi to i trebali činiti.

Ali ako govorimo o povratku Krista Kralja i o Posljednjem Sveopćem Sudu, onda je potrebno zapitati se, a što je s paklom kojeg evanđelist Matej toliko puta spominje?

U posljednjoj rečenici poglavlja „Pakao“ u svojoj knjizi „Problem boli“, CS Lewis kaže ovako: „Ovo poglavlje nije o vašoj supruzi ili sinu, niti je o Neronu ili Judi Iškariotu, ono je o tebi i meni.“

Pitao čovjek poznatog evangelistu Billy Sundaya: „Što moram učiniti da bih otišao u pakao?“.

Ovaj mu kratko i jasno odgovori: „Ništa!“

To je ujedno i poruka današnjeg čitanja.

Ako želimo imati pakao u našoj domovini, ako želimo imati pakao na zemlji, ako želimo provesti vječnost u paklu, onda jednostavno okrenimo glavu na drugu stranu. Gledajmo i ne činimo ništa.

Jarci u Isusovoj paraboli su ljudi koji su vidjeli nečiju potrebu ali ništa nisu učinili kako bi pomogli.

Mogli su, ali su okrenuli glavu. Stajali su, gledali i ništa nisu činili.

 

Bio sam gladan i rekli ste mi neka režem kruh na tanje kriške.

Bio sam bez krova nad glavom i rekli ste mi da će zima biti blaga.

Bio sam poplavljen i rekli ste mi da je i vama jednom pukla cijev u stanu.

Bio sam osamljen i rekli ste mi da kupim walkman.

Bio sam pretučen i rekli ste mi da se ne šetam noću.

Bio sam gol i rekli ste mi da u Caritasu dijele iznošenu odjeću.

Bio sam bolestan i rekli ste mi neka uplatim dopunsko osiguranje.

Bio sam depresivan i dali ste mi tabletu za spavanje.

Bio sam nepismen i rekli ste mi neka gledam televiziju.

Bio sam u zatvoru i rekli ste mi da je to “nova pravednost”.

Bio sam siromašan i rekli ste mi da Bog ljubi sirotinju.

Bio sam na samrti, a vi ste mi rekli da postoji život vječni.

 

Učinimo za svoje bližnje nešto danas.

Sada. Ovog trena. Dok ima vremena.

Ne će biti ni malo ugodno slušati ovakve optužbe u onaj dan kada se stranice knjige Sudnjeg dana otvore.

U onaj dan povratka Kralja.

Krista Kralja.

“Na nama je odlučiti

što ćemo učiniti s vremenom

koje nam je dano.”

(Gandalf, „Gospodar prstenova: Prstenova družina“)