“Da mi je netko još u veljači rekao da ćemo devet mjeseci kasnije još uvijek biti usred „pandemije Covida“ – nositi maske, kloniti se svojih najmilijih, “pohađati” crkvu preko Zooma ili YouTubea i užasnuto promatrati globalni broj pozitivnih – ne bih im vjerovala”.

Tako zbori Debie Thomas u svojem eseju „Jer si se skrio“.

Ali tu smo još uvijek. Na rubu još jednog liturgijskog doba i nove crkvene godine, još uvijek smo tu. Zbunjeni, tugujemo, uplašeni i iscrpljeni. Progonjeni (ako smo iskreni), pitanjem kojeg se “dobri kršćani” često boje postaviti: „Gdje je Bog?“

Na našu sreću, biblijski pisci ne dijele našu suzdržanost u vezi s imenovanjem i jadikovanjem oko Božje skrivenosti.

„O da razdreš nebesa i siđeš!“, viče Izaija u Starom zavjetu u ovu prvu nedjelju u crkvenoj godini.

„Bože, obnovi nas, razvedri lice svoje i spasi nas!“ moli psalmist.

Kakav neobičan način da se započne Advent. Kakav bizaran način vikati: “Sretna ti Nova godina, Crkvo!” Je li ovo zapravo gdje bismo trebali početi?

Kao neki od vas, ni ja nisam nisam odrastao puno razbijajući glavu o Adventu. Pa od samostalnosti i uvođenja tako zvane demokracije, ova nas je kultura iz godine u godinu već od blagdana Svih svetih tjerala trčati kroz trgovačke centre ravno do Božića. Ma koji Advent? Došašće? Jedino ako su u pitanju kućice na Rivi, kuhano vino i fritule. To može.

Tek sam posljednjih nekoliko godina shvatio ono što Nora Gallagher naziva “protutežom” liturgijskog vremena. “Jedno vrijeme protiv drugog.” Tek sam nedavno prigrlio oštre, tvrde darove koje Advent pruža. Posebno ove godine, vjerujem da su nam ovi darovi očajnički potrebni.

Prema čitanjima ove nedjelje, u ovu prvu sezonu kršćanske Nove godine ulazimo s jadikovkama. Izbjegavajući sve oblike poricanja, pristojne pobožnosti i jeftinog navijanja, dopuštamo radikalnoj iskrenosti Svetog pisma da i nas učini iskrenima.

„Gospodine, Bože nad vojskama, dokle ćeš plamtjeti, premda se moli narod tvoj?“ pita očajno psalmist. „Jer lice si svoje od nas sakrio i predao nas u ruke zločinima našim.“ vapi Izaija. Tijekom Adventa prestajemo pozirati i pretvarati se. Prestajemo pokušavati učiniti Božju skrivenost nečim normalnim. Postajemo stvarni.

“Naš svijet nije u redu”, to ova adventska čitanja izriču oštro, nepokolebljivo. Prividna Božja odsutnost nije u redu – ona boli. Toliko nas boli da jedva dišemo u svojoj agoniji. Okruženi smo zlom i patnjom, nismo sigurni da naša vjera može izdržati ono što naše oči nerado svjedoče svaki dan, i premda čeznemo za Spasiteljem koji će “razdrti nebesa i sići dolje”, sama žestina te čežnje iscrpljuje naše duše. Nada je postala žrvanj koji nas nemilo melje.

Prvi dar Adventa je dopuštenje govoriti istinu, čak i ako je ta istina prožeta tugom. Pozvani smo opisivati ​​život “na zemlji onakav kakav jest”, a ne kao što pogrešno pretpostavljamo da naša vjera od nas zahtijeva da ga prikazujemo. U okružju kulture poricanja i spinovanja, apatije i hedonizma pozvani smo govoriti cijelu istinu: mi trebamo Boga. Trebamo Boga da se pojavi. Trebamo Boga da opstanemo. Trebamo Boga da nas voli, drži, iskupljuje i obnavlja. Stvoreni smo za bliskost s pravednim, milostivim i duboko suosjećajnim Spasiteljem, a kad ta bliskost nedostaje, mi patimo.

Drugi poklon Adventa manje je “poklon” a više je disciplina. To je disciplina čekanja. Tijekom Adventa živimo s tihim iščekivanjem u ono “još ne”. Prestajemo žuriti i odlučujemo svetim nazvati ono što je još u fazi dolaska i nije oblikovano. Kao što je Pavao rekao u ovotjednom čitanju iz 1. Korinćanima, “čekamo objavu našega Gospodina Isusa Krista”.

To nije nimalo lak zadatak u današnjem svijetu, koji plješće dolascima, ciljnim crtama, prečacima i krajnjim proizvodima, puno više nego što to čini vijugavim stazama ili neobičnim usputnim stanicama. Eugene Peterson kršćanski život naziva “dugom poslušnošću u istom smjeru”. Ako svjetovni svijet ubrzava svoj hod kroz mrak do sigurne svjetlosne sigurnosti, tada nas Advent podsjeća da se nužne stvari – stvari koje vrijedi čekati – događaju u mekom, plodnom mraku. Sjeme sljedećeg proljeća otvara se u tamnom zimskom tlu. Božji Duh lebdi nad tamnim vodama, pripremajući se za stvaranje svjetova. Dijete za kojim čeznemo raste u dubokoj tami maternice.

Pitam se, hoćemo li godinama kasnije, kad se osvrnemo na ove sumorne mjesece pandemije, ove dane čekanja – čekanja cjepiva, čekanja lijeka, čekanja povratka u svoj uobičajeni društveni život – prepoznati kao paradoksalno blago. Učenje čekati Boga slično je učenju novog oblika tjelesnog vježbanja. Čekanje je mišić i na njemu se treba raditi, tonirati ga, oblikovati ga tijekom duljeg vremenskog razdoblja. Sjediti i čekati Boga – ne u gorčini, ne s cinizmom, ne u lažnoj i formalnoj pobožnosti – ozbiljno je duhovno djelo. Ali to je poziv na Advent. Čekati.

Treće, Advent nas priprema za Boga koji dolazi – Boga za kojeg će se pokazati da se jako razlikuje od onoga kojeg mi očekujemo i kojeg se možda čak nadamo pronaći.

Uvijek me pogodi razlika između biblijskih odlomaka koje čitamo tijekom Adventa i onih na koje prelazimo kad Božić napokon stigne. Ovaj tjedan, Izaija čezne za Velikim Bogom koji će činiti Velike stvari. Prisjećajući se povijesti Izlaska, traži od Boga da još jednom učini “strašna djela” – djela zbog kojih će se planine potresti, a narodi zadrhtati. Dođi k nama kao vatra, moli on. Vatra koja plamti i gori, vatra koja svijet dovodi do vrenja. Tko od nas nije molio takve molitve? U posljednjih devet mjeseci moje su molitve bile prevelike kao i prorokove: „Prekini pandemiju. Zaštiti najugroženije. Osnaži zdravstvene radnike. Pomozi nezaposlenima. Poštedi djecu. Spasi nas!“

Ali zašto se tu zaustaviti? Zašto ne ići dalje?

“Iskorijeni sve bolesti. Očisti ovu političku kaljužu. Okončaj glad u svijetu. Istrijebi korupciju. Uništi sistemsko zlo i korporativnu pohlepu. Zaštiti ovaj ranjeni planet prije nego što ga opustošimo, a najviše nas zaštiti, Gospodine, od našeg grešnog, samouništavajućeg sebeljublja.”

„O da razdreš nebesa i siđeš!“

Ne vjerujem da mogu, ili bih trebao, prestati moliti ove molitve. Bog je velik i kad dođem Bogu u molitvi, sanjajući pravedan i potpuno otkupljeni svijet, znam da sanjam sićušnu verziju velikog Božjeg sna. Ali tijekom Adventa od mene se traži da se pripremim za nešto drugo. Za nekog drugog. Nekog tako neočekivanog i tako malenog. U iskušenju sam ili se nasmijati ili zaplakati na pomisao na njega. Svijet se raspada, moje srce je iscrpljeno, ljudi umiru, a Bog je odlučio poslati mi … dijete?

U svojoj propovijedi pod naslovom “Lice na nebu” Frederick Buechner opisuje Utjelovljenje kao svojevrsni skandal – onaj koji od nas zahtijeva razmišljanje o šokantnoj nepredvidivosti Boga:

“Oni koji vjeruju u Boga nikada više ne mogu biti sigurni u njega. Jednom kad su ga vidjeli u štali, nikad više ne mogu biti sigurni gdje će se pojaviti ili koliko će daleko ići ili u koje dubine poniženja će se spustiti, u svojoj potrazi za čovječanstvom. Ako su svetost i užasna snaga i veličanstvo Božje bili prisutni u ovom najmanje povoljnom događaju, ovom rođenju seljačkog djeteta, onda nema mjesta ili vremena tako niskog i privezanog za zemlju, da i tamo ne može biti prisutna svetost “.

Što ćemo s tim? Bog koji je bezgraničan bira granice: jednu maternicu, jedan zabačeni grad, jedno prošlo stoljeće, jedan kratki život, jednu mučnu smrt. Spas za kojim čeznemo nije spas koji on donosi. To nisu jednostavne ili ugodne istine za prihvatiti; to su istine za tešku i dugu borbu. Istine za plakati. Istine koje trebamo primiti s nježnošću i pažnjom.

Dođi Božiću, želim biti spreman primiti Boga kakav je Bog uistinu. Ne onako kako bih možda želio da Bog bude ili insistiram da Bog postane. Advent je moje vrijeme da se pripremim za Spasitelja koji jest.

Evo nas, ovdje smo. Točno tamo gdje trebamo biti. Evo nas, hrvemo se sa slomljenošću svijeta i skrivenošću našega Boga. Evo nas, izražavamo svoje jadikovke i bilježimo svoje čežnje. Evo nas, čekamo. Evo nas, pripremamo se za Boga koji dolazi.

„O da razdreš nebesa i siđeš!“

Ovo je iskrena molitva i ne trebamo je se bojati. U redu je moliti se u tišini, skrivenosti i odsutnosti. U redu je boriti se s Adventom i njegovim kompliciranim darovima.

Zato molite i čekajte. Čekajte i molite. Koliko možete, budite strpljivi. Budite mirni. Nadajte se žestoko. Duboko u zgusnutom mraku stvara se nešto nježno. Nešto lijepo – nešto za spas svijeta – čeka da se rodi.

……………………………….