UVIJEK NEDJELJOM 22. rujan 2013.

Govoraše i svojim učenicima: “Bijaše neki bogat čovjek koji je imao upravitelja. Ovaj je bio optužen pred njim kao da mu rasipa imanje. On ga pozva pa mu reče: ‘Što to čujem o tebi? Položi račun o svom upravljanju jer više ne možeš biti upravitelj!’ Nato upravitelj reče u sebi: ‘Što da učinim kad mi gospodar moj oduzima upravu? Kopati? Nemam snage. Prositi? Stidim se. Znam što ću da me prime u svoje kuće kad budem maknut s uprave.'” “I pozva dužnike svoga gospodara, jednog po jednog. Upita prvoga: ‘Koliko duguješ gospodaru mojemu?’ On reče: ‘Sto bata ulja.’ A on će mu: ‘Uzmi svoju zadužnicu, sjedni brzo, napiši pedeset.’ Zatim reče drugomu: ‘A ti, koliko ti duguješ?’ On odgovori: ‘Sto kora pšenice.’ Kaže mu: ‘Uzmi svoju zadužnicu i napiši osamdeset.'” “I pohvali gospodar nepoštenog upravitelja što snalažljivo postupi jer sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti.” “I ja vama kažem: napravite sebi prijatelje od nepoštena bogatstva pa kad ga nestane da vas prime u vječne šatore.” “Tko je vjeran u najmanjem, i u najvećem je vjeran; a tko je u najmanjem nepošten, i u najvećem je nepošten. Ako dakle ne bijaste vjerni u nepoštenom bogatstvu, tko li će vam istinsko povjeriti? I ako u tuđem ne bijaste vjerni, tko li će vam vaše dati?” “Nijedan sluga ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.”

(Luka 16, 1-13)

SNAĐI SE …

„Mudar čovjek zna sve, snalažljivi svakoga.“

(stara kineska poslovica)

 

Oduvijek se je na ovim prostorima nevjerojatno cijenila snalažljivost. Kao rijetko koja osobina snalažljivost je i dan danas na visokoj cijeni. Parole tipa “Snađi se druže.“ velikom broju ljudi su više od zakona. Kako nekada tako i sada.

„Ništa se ništa promijenilo nije.“ pjevao je 1977. godine Boris Dvornik. Boris je pjevao o ljubavi koja zna biti vječna. Baš kao i snalažljivost, jer neki se uvijek „znaju snaći“. Koliko ste samo puta čuli: „On ti je nevjerojatno snalažljiv tip. Čudo jedno.“ Ako vam danas prilijepe ovakvu etiketu onda vam je to u biti – kompliment.

Ali ako nemate dara za „snaći se“ onda vas salijeću sa svih strana, od znanaca, preko poslodavaca, pa sve do obitelji, koji vam unisono tvrde „kako je šteta što niste snalažljivi kao neki koji se uvijek znaju naći u pravo vrijeme na pravom mjestu“.

U toj i takvoj atmosferi, gdje se slave i štuju oni snalažljivi, običan čovjek, onaj koji nije snalažljiv, pokušava osigurati svojoj obitelji nekakav normalan život, život bez snalaženja, što iz dana u dan sve više sliči nemogućoj misiji.

Naravno da snalažljivost može biti jako pozitivna odlika. Ako je recimo čovjek snalažljiv u teškim situacijama to je dobro. Uvijek i prije svega potrebno je voditi računa koje su i kakve su posljedice nečijeg snalaženja.

Međutim mi jako dobro znamo kakvu vrstu snalaženja preferira i zagovara ovaj naš svijet. Naša kultura (ah kultura, kako to lijepo zvuči) gura u prvi plan, promovira i postavlja nam kao uzore one lukave, poduzetne, prepredene, dakle snalažljive. Bilo i  ostalo „snađi se …“ samo što je to nekada glasilo „… druže“, a sada bi kao trebalo biti „… gospodine“. No čini se da se kod nas ni to nije promijenilo.

Ništa čudno. Ništa novo, kažete vi. I u pravu ste. Razumljiva je svima nama ta logika „sinova svijeta“, ali kada čovjek pročita današnje čitanje iz Evanđelja po Luki, kada se suoči s parabolom o „nepoštenom upravitelju“ (ili kako u novijim prijevodima Biblije stoji o „mudrom upravitelju“) nađe se na stotinu muka.

Šokirani smo. Zbunjeni. Pa i pomalo zgroženi.

Čini se kao da ni Isus nema ništa protiv toga da se i mi malo snalazimo. Eto nama upravitelja (pa bio on čak i „mudar“) kao uzor, kao primjer. I to nam ga preporuča sam Isus.

Čovjek se mora upitati, pa dobro, zar i ti Isuse?!

Možete vi današnje Evanđelje pročitati jedanput, dva puta, pa i više puta, ali čisto sumnjam da će vam ama baš sve biti odjednom jasno. Bit problema leži u jasnoj činjenici da je naš današnji „junak“, za kojega Isus misli da nas nečemu može podučiti, u biti lopov, varalica, muljator. I to samo takav.

I pita se čovjek, pa dobro što je Isusu sve ovo trebalo?

Mi smo navikli na jasna čitanja iz Svetoga Pisma, na čitanja u kojima se s lakoćom razlikuju dobri od loših junaka. A sada, sada nam je jasno da nam u biti ništa nije jasno.

A trebalo bi nam biti jasno, jer ova parabola je tako bliska različitim scenarijima u našem poslovnom (a i onom drugom) svijetu kojima svjedočimo dnevno. Ovakve stvari su danas prije pravilo nego iznimka. Ono što nas u biti muči jest ono što Isus o ovome govori. 

Mi smo očekivali, pročitavši prvih osam stihova, da će se Isus obrušiti na dotičnoga i da će mu prognozirati vječni boravak u dubinama pakla. Ali Isus uopće ne spominje ni plač ni škrgut zubi. Umjesto toga Isus donosi zaključak kako su tipovi poput ovog upravitelja („sinovi svijeta“) snalažljiviji od njegovih učenika („sinovi svjetla“).

Naravno da Isus ne odobrava ni krađu, ni varanje, ni muljanje. Isus ne govori o nepoštenju kao o nečem prihvatljivom, kao o nečem dobrom. Ali u svemu ovome čini se da je nešto ipak preporučljivo. Što to?

Isus se, po svojem dobrom običaju, druži i jede s ljudima o kojima farizeji i pismoznanci nemaju ni malo dobro mišljenje. Ali Isus na njihovo mrmljanje odgovara s tri parabole o izgubljenom i nađenom i na taj način svima nama poručuje da nam je prva zadaća donositi Radosnu vijest baš tim „izgubljenim“ ljudima, koje je društvo bacilo na marginu.

Za Isusa su oni pravo „izgubljeno bogatstvo“ koje mi moramo uvijek i iznova tražiti, pronalaziti i radovati se kada ga pronađemo. I to moramo činiti SADA, jer sutra kada nas Bog pozove na polaganje računa, biti će kasno.

Snalažljivi upravitelj razmišlja o svojoj budućnosti i djeluje u sadašnjosti. On zna da ako sada ne misli o onome što će biti sutra da će sutra za to biti kasno. I mi bismo trebali gledati u budućnost, u Kraljevstvo Božje, jer ta budućnost će sadržavati neopisivu radost koja će potresti čitav svemir. Zato mi moramo učiniti sve moguće kako bi bili sudionici te radosti, a to znači moramo djelovati već danas.

Zato ako imamo sredstva i načine kojima možemo pomoći potrebnima, onda poput ovog upravnika trebamo učiniti sve moguće kako bi im umanjili njihove muke. A kako se malo toga na ovome svijetu može učiniti bez novca – „onda ga iskoristite“ – govori Isus.

Naravno za pomoć bližnjemu i na slavu Božju.

U tome je bit. 

Naravno da sve ovo nije ni malo lako poslanje. Kada ste Kristov sljedbenik i kada to javno svjedočite svojim životom ovo društvo će vas izopćiti. Zato, imam dojam, kao da čujem Isusa kako govori svojim učenicima, a i nama danas: „Vidite, ljudi, ja znam da ste svi vi fini i dobri. I to je sve divno i krasno, ali ja očekujem da vi budete puno više od toga. Ja vas trebam tamo, vani, u svijetu i očekujem da vi tamo u tom svijetu činite presudnu razliku. Svijet će vas nazivati problematičnima, radikalnima, zatucanima, fanaticima i razno raznim drugim imenima. Progoniti će vas jer ste moji i jer širite Radosnu vijest. I to je u redu, jer vi ćete ovaj svijet okretati naglavce, a ovaj svijet to ne želi. Ovaj svijet želi služiti malo Bogu malo Novcu, a to je nemoguće.“

Mi se konačno moramo odlučiti kome nam je služiti. Znamo da je nemoguće služiti dvojici gospodara, Bogu i Novcu. Ali možemo služiti Bogu koristeći Novac.

Nepotrebno je naglašavati da je ovaj izazov kojeg Isus stavlja pred nas ljude velik i težak, jer mi smo kroz povijest pokazali da se dragovoljno klanjamo „zlatnom teletu“ i da nam je najveće božanstvo baš Novac. Kada bismo ustrajali na putu slobode od materijalne ovisnosti, koji je težak, ali koji je jedini ispravan, mi bismo uistinu bili „sinovi svjetla“ koji mijenjaju ovaj svijet na bolje.

Na kraju pita se čovjek, je li Isus sve ovo mogao reći pomoću neke malo manje problematične parabole? Pa zar nam je baš pod nos trebao gurnuti ovog pokvarenjaka kako bismo razumjeli neke stvari?

Isus je sigurno sve ovo mogao reći na puno jednostavniji i na manje zbunjujući način, ali možda je Isus imao nešto drugo na umu govoreći nam o ovom „junaku“ kao glavnom liku parabole.

Možda nas stvarno treba dovesti u stanje totalne zbunjenosti kako bismo neke stvari prestali uzimati „zdravo za gotovo“, kao nešto što „nama pripada“, kao nešto što smo „mi zaslužili“.

Možda je došlo vrijeme kada ćemo konačno shvatiti da mi i nismo baš tako savršeni kršćani kakvim se volimo predstavljati i da bismo trebali, ako je potrebno, i pomoću snalažljivosti, pojačati gas i izvući se iz gliba u kojem smo zapeli.

Share the Post