A rođenje Isusa Krista zbilo se ovako. Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše nađe se trudna po Duhu Svetom. A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti. Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: »Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.« Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po proroku: Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel – što znači: S nama Bog! Kad se Josip probudi oda sna, uč-ini kako mu naredi anđeo Gospodnji: uze k sebi svoju ženu.

(Matej 1,18-24)

U Adventu su uvijek u modi ankete tipa „Koji biste san željeli da vam se ostvari ovoga Božića?“.

I svi rado nabrajaju. Kako oni koji još uvijek tvrdoglavo vjeruju da Mali Isus darove nosi, tako i oni kojima je draže da darove kroz dimnjak spušta debeljko sa Sjevernog pola. Nekako se sve manje spominje kao darivatelj djetešce iz Betlehemske štalice, a sve više nas salijeće taj polupijani ideološki konvertit, koji jedino ne mijenja svojeg modnog stilistu.

Svi ljudi sanjaju. Ne samo u Adventu.

Znanost tvrdi da svatko od nas sanja prosječno jedan sat i trideset minuta svake noći. Na repertoaru se vrti otprilike 6 ili 7 snova. Sjeća li se mi njih ili ne, snovi su za nas istina, jer oni otkrivaju svijet naše podsvjesti, svijet naših uspomena, osjećaja, želja, a taj svijet mi najčešće nikome ne otkrivamo, jer je to ono naše pravo lice.

Naši snovi, vizije, slutnje jesu načini pomoću kojih nastojimo kompenzirati sve ono čega smo se u životu, na ovaj ili na onaj način, odrekli ili su nam to drugi oteli, ukrali, zabranili. Naši snovi u biti su duhovni prozori naše duše i mi se međusobno razlikujemo samo po tome koliko su ti prozori čisti, odnosno zaprljani.

Josip kao svaki čovjek ima svoje snove, ali kao pravedni Židov ima svoj san veći i od samog života. A to je dolazak Mesije. Međutim Josipa u ovom trenutku brine nešto drugo. Njegovi snovi o obiteljskom životu s Marijom su se raspršili pred surovom činjenicom da je Marija trudna, a on s tim nema nikakve veze.

Sveto pismo za Josipa kaže da je bio pravedan. Ako je riječ o pravdi temeljenoj na zakonu Josip je Mariju trebao dati kamenovati do smrti, ali Tora uz pravednost spominje i milosrđe, za kojeg se opredjeljuje Josip. Umjesto smrti on će Mariju potajice otpustiti. To mu je bila namjera.

Josip nije bio u stanju zamisliti kako Bog može biti uopće prisutan u jednoj tako neugodnoj i opasnoj situaciji kao što je ova. I zato Josipu treba pomoć. U dubini sna Bog po anđelu dolazi Josipu i govori mu u snu. Bog Josipu donosi istinu i na način nepojmljiv ljudskom umu Bog mijenja Josipa.

Josipu san ne donosi racionalna ojašnjenja, nema u njemu znanstvenih činjenica, a ni detaljnih instrukcija. Umjesto svega toga Josipu je njegov san nadahnuće.

Josip otkriva da dijete koje Marija nosi nije sramota, da nije nevolja, da nije problem, nego da je nova nada za čitav svijet. Josip živi ostvarenje svojega životnoga sna, jer zna za riječi proroka Izaije: „Zato, sâm će vam Gospodin dati znak: Evo, začet će djevica i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel, S nama Bog!“ (Izaija 7,14)

Josipa njegov san poziva postati Božjim partnerom u misteriji utjelovljenja.

Ne shvaćajući, ali vjerujući, Josip se budi. I u vjeri Josip odgovara.

Josip asistira pri rođenju Boga, Boga djeteta, za ovaj naš već tako star i iskvaren svijet.

I u tome i jest moć snova.

Suprotno svim očekivanjima Josip stavlja sa strane sve argumente ovoga svijeta i slijedi svoj san. Josip ne djeluje ni malo oprezno, a kamo li racionalno. Suočen s izborom između „razumnog“ (svjetovnog) i „nerazumnog“ (Božjeg) Josip neočekivano bira, ono što bi većina nas danas proglasila, ludošću.

„Jer ludo Božje mudrije je od ljudi i slabo Božje jače je od ljudi.“ (1. Korinćanima 1,25)

Božji anđeo govori i svima nama: „Ne bojte se vjerovati. Ne bojte se kročiti drugim putem. Ne bojte se slijediti svoje snove. Jer Bog je s vama! Emanuel!“

Nažalost, najveći broj nas, nema tu Josipovu vjeru. Nemamo hrabrosti slijediti ono što nam Bog govori. Odbacujemo svoje snove. Mi dolazimo u napast, kada je naša vjera u pitanju, živjeti oprezno, kalkulantski. Poštivamo maksimalno 6 od 10 Božjih zapovijedi, idemo u crkvu 3 od 4 nedjelje, dajemo novac čiji nedostatak ne ćemo ni osjetiti, poklanjamo vrijeme s kojim i onako pojma nemamo što bi, činimo dobre stvari, ali naravno i one loše, udijelimo mi nešto milosti, ali i upiremo prst optužbe na drugoga, vjerujemo u neke dijelove Svetog Pisma, ali za neke ne želimo ni čuti.

A Bog nas poziva da prestanemo kalkulirati.

Poziva nas da slijedimo, baš kao i Josip, svoj san.

Poziva nas da iskoračimo izvan kontroliranog racija ovoga svijeta, kako bi se sam Bog mogao roditi u nama. Kako bi se mogao roditi „kroz nas“ u ovom našem spasenja tako potrebitom svijetu.

Božićnu priču o anđelima i pastirima, o zvijezdi repatici i mudracima s istoka, o Mariji i Josipu, priču o Bogu koji je pronašao dom u ovom našem svijetu, mi smo profanirali i iskomercijalizirali do krajnjih granica dobrog ukusa.

Ali Bog i dalje ustrajava. Bez obzira na sve.

Božić nije stvar činjenica i nije stvar mašte. Božić je stvar utjelovljenja.

Božić je Božji san koji je tijelom postao.

„Ako je Božićna priča istinita, onda je ona glavna od svih istina. Ono što drži ludu nadu Božića živom, u ovom svijetu poznatom po uništavanju svih nadanja, jest nezaboravan san da se Dijete Isus može ponovno roditi – u nama. U našim potrebama, u našoj čežnji za njim.“ (Frederic Buechner)

Ovih dana, kada budete postavljali betlehemski prizor u svojem domu, malo više nego obično zbijte figurice oko Isusa, jer je tu jedini centar dobra u ovom našem ludom svijetu. I nikako ne zaboravite Josipa. Stavite ga ove godine još bliže Isusu.

Jer Josipu to mjesto i više nego pripada. Josip, onaj pa skoro zaboravljeni lik, koji je eto, za neke, nekako reda radi tu, ima tolko toga čime bi nas mogao poučiti. O Božiću. O vjeri.

O nepokolebljivoj vjeri.

I naravno o snovima. Snovima koji su veći od života.

Zato sanjajmo ovog Adventa i ovog Božića i ne prestanimo sanjati.

Sanjajmo, baš kao i Josip, san veći od života.

Sanjajmo ovog Božića – Boga s nama.

Sanjajmo Emanuela!