Mt 22, 15-21

Podajte caru carevo, a Bogu Božje.

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Odoše farizeji i održaše vijeće kako da Isusa uhvate u riječi. Pošalju k njemu svoje učenike s herodovcima da ga upitaju: »Učitelju! Znamo da si istinit te po istini putu Božjem učiš i ne mariš tko je tko jer nisi pristran. Reci nam, dakle, što ti se čini: je li dopušteno dati porez caru ili nije?«

Znajući njihovu opakost, reče Isus: »Zašto me iskušavate, licemjeri? Pokažite mi porezni novac!« Pružiše mu denar. On ih upita: »Čija je ovo slika i natpis?« Odgovore: »Carev.« Kaže im: »Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.«

Riječ Gospodnja.

 

 

Netko je jednom rekao: „Ja se osjećam počašćen što plaćam porez mojoj državi ali vjerojatno bih se osjećao jednako počašćen kada bi porez bio upola manji.“

Većina ljudi ne voli plaćati porez. Ljudi su takvi.

Ali porez se mora plaćati, pa se je tako plaćao i u Isusovo vrijeme.

Da stvar bude gora, plaćao se je okupatoru, Rimu.

Najveći dio novca se je slijevao u Cezarov džep, a to Židove sigurno nije ni malo činilo počašćenima.

„Reci nam, dakle, što ti se čini: je li dopušteno dati porez caru ili nije?“

Na ovoj činjenici farizeji su odlučili postaviti zamku za Isusa.

Kako god odgovorio pogriješno je, mislili su.

Ako se suglasi s plaćanjem poreza narod će se okrenuti protiv njega.

Ako bude protiv plaćanja poreza na sebe će navući bijes Rima. 

Isus traži od njih neka mu pokažu novac i pita ih: “Čija je ovo slika i natpis?”.

Kada mu kažu da je to slika i natpis Cezarov on im onda govori neka Cezaru daju ono što je i onako njegovo ali dodaje neka Bogu daju ono što je Božje.

Odgovor je savršen i ostavlja one koji su postavili pitanje „bez teksta“.

Naravno da je ovo ključno pitanje svih vremena, pa tako i ovih naših.

Koje su stvari Cezarove, a koje su Božje?

Najveći broj ljudi su uredne porezne platiše.

Možda malo grintamo ali u biti nemamo nekih većih problema kada je plaćanje našim „cezarima“ u pitanju. Ono što vlast želi to vlast i dobije. I ponavljam, najveći broj nas nema problema s tim.

Ali kada treba dati Bogu Božje, e to je već daleko veći problem.

“Dati Bogu” na začelju je naših ljudskih prioriteta.

Dva su razloga za to.

Prvi je taj što smo kao društvo, odnosno kao kultura, sve više okrenuti materijalizmu, pa je novac mjera svega u našem životu. Potrebno je plaćati na sve strane i onda mi nekako davanja za Crkvu gurnemo na kraj. Ako dotekne.

Nalik smo onom malom dječaku kojemu je mama, kada je odlazio na misu, dala dvije kovanice od 5 kuna. Jednu za milodar, a drugu za kolač. Dok je hodao dječaku iz ruke ispadne jedna kovanica i otkotrlja se u slivnik. Dječa podigne pogled prema nebu i sa žaljenjem na licu reče: „Eto, Bože, ode tvojih 5 kuna.“

Druga stvar je ta da ima nešto zavodljivog u novcu.

Što ga više imamo to nam ga je teže nekome dati.

Novac je poput droge. Zarobi čovjeka.

Zato je Isus toliko često i govorio o opasnosti koju donosi veliko bogatstvo, kao malo koja druga stvar. Isus nije govorio da je loše posjedovati stvari nego je upozoravao da stvari ne zavladaju s nama. Danas je možda najraširenija religija ona u kojoj toliki obožavaju novac.

Za mnoge ljude obožavanje novca veliki je duhovni problem.

Što više posjedujemo to više ti isti naši posjedi vladaju s nama.

Ali nije samo novac ono što nas je zarobilo.

Toliko toga nas formalno – „povlači za rukav“.

Naša djeca, unučad, kolege na poslu, susjedi, prijatelji, poznanici, znanci i stranci. Nema onoga koji ne će pokušati zakačiti se za nekoga i pokušati posjedovati nekoga, pa makar to bilo i iz najplemenitijih namjera.

A koliko tek njih polaže „pravo“ na novac u našim džepovima?

„Daj mi ovo … kupi mi ono … trebamo novac za to i to … dužan si mi toliko i toliko … daj … daj …“ a i mi sami radimo presing na sebe same: „Treba mi bolja garderoba … moram na janjetinu u Grlo … neophodan mi je novi auto … veći stan … nove skije … duže ljetovanje …“

Ide to i kraja mu nema.

Tko dobiva moje vrijeme?

Tko dobiva moju pozornost?

Tko ima moju odanost? Tko ima mene?

U konačnici – tko vlada sa mnom?

Nas su zarobili toliki pritisci da mi jednostavno idemo linijom manjeg otpora i „prepuštamo se matici“ neka nas nosi.

Što god nam zapne mi podmažemo i idemo dalje.

Ma koja god glazba svirala mi nastavljamo plesati. Što svi jedu jedemo i mi.

Jedan od razloga tolikih novih, poglavito duševnih, bolesti, tolikih depresija, nervoza, napetosti sigurno leži u činjenici da nikada do kraja nismo razriješili kome, u biti, mi pripadamo. I taj konflikt i dalje u nama ključa. Borimo se i mučimo s odgovorom.

Priznajemo da je naš prvi gospodar „cezar“, tek onda Bog.

Zato što smo toga svjesni mi se i borimo, mučimo, jer duboko u svojoj duši znamo da je to krivo. Borimo se s osjećajem krivnje.

Neprestano čujemo pitanje: „Kako odlučiti tko dobiva što od mene? Što je „cezarovo“, a što je Božje?“

Odgovor na ovo ključno pitanje leži u onom poreznom novcu, u – denaru.

Isus pita neka kažu čija je slika na njemu.

Odgovaraju mu da je Cezarova.

Stvari su jasne, ako je na novcu slika Cezara onda je to njegovo.

Po istoj logici, mi koji smo stvoreni „na sliku i priliku Božju“, ako je (a jest) na nama (u našoj duši) slika Božja onda smo mi Božji.

Mi pripadamo Bogu.

Bog nam je dao parvo izbora, možemo birati kome ćemo pripadati.

Kome ćemo dati sebe.

Svoju dušu.

I mi to činimo.

 

„Uzmi, o uzmi me takvog kakav sam, i pozovi me biti ono što trebam biti;

Stavi pečat svoj na srce moje i živi u meni da bi Bogu bila sva slava. Amen.“

 

(John Bell)