Markova verzija Isusove kušnje od strane Sotone također je svojevrsna „zagnetka zamotana u misterij unutar jedne enigme.“
O kojem je ovdje izazovu riječ?
Riječ je o izazovu, baš kao što je bilo i s ruskom vanjskom politikom onog vremena, pronalaženja ključa.
Ono što dijelom čini Markovo kazivanje tajnovitim jest njegova poslovična kratkoća.
Matej i Luka pričaju priču u kojoj je poduži dialog između Isusa i Sotone i obojica nam daju poprilično pojedinosti kada je riječ o vremenu i lokaciji, a poglavito kada je riječ o tri napasti, tri kušnje kojima je izložen Isus.
Ono što je zajedničko kod Mateja (11) i Luke (13), kod Marka sve staje u dva stiha:
„I odmah ga Duh nagna u pustinju. I bijaše u pustinji četrdeset dana, gdje ga je iskušavao Sotona; bijaše sa zvijerima, a anđeli mu služahu.“
(Marko 1:12-13)
Kratkoća Markova Evanđelja tjera nas obratiti pozornost na ono što Marko govori, ali i na ono što Marko ne govori.
Jedna stvar koju Marko spominje jesta da je Duh „nagnao“ Isusa u pustinju.
Ovo je uistinu čudno.
Matej i Luka kažu da je Duh „odveo“ Isusa u pustinju.
Marko kaže da ga je Duh „nagnao“ u pustinju.
Duh ne vodi, Duh ne poziva.
Duh „tjera“ Isusa u pustinju. Istog trena.
Nije Duh neka slatka i pitoma golubica.
Isus je već u divljini. U pustinji.
Tamo je otišao kako bi odgovorio na propovijedanje Ivana Krstitelja.
U pustinji Isus čuje Ivana i odgovara Ivanu. U pustinji biva kršten.
Duh želi da Isus bude u pustinji i tamo ga i odvodi.
Tako divljina, pustinja, postaje Markov motiv.
Ali koji je smisao divljine?
Pustinje? Što to znači biti tamo za Isusa?
Jedna je stvar pomisao na Izraelski narod. Nakon što su se oslobodili Egipatskog ropstva, nakon što su prešli Crveno more, Izraelci su lutali pustinjom 40 godina prije nego što su stigli u obećanu zemlju. Pustinja je postala za Izraelce mjesto kušnje, mjesto gdje je Bog stavio njihovu vjeru na kušnju. U tom smislu pustinja je za Isusa mjesto gdje je, nakon što je proglašen Božjim ljubljenim Sinom, stavljen na kušnju prije nego što će objaviti dobre vijesti o dolasku Kraljevstva Božjeg.
Međutim postoji drugi aspekt pustinje kojeg treba razmatrati. Pustinja je samotno mjesto gdje nema ljudi. To je također mjesto gdje vrebaju mnoge opsanosti kako za tijelo tako i za dušu. U Starom Zavjetu pustinja je zlo, prokleto mjesto, mjesto gdje žive divlje zvijeri. To je mjesto u kojem nema ni sjemenja ni roda, ni vode ni rasta, a to je i mjesto gdje ljudi živjeti ne mogu. Samo strašne životinje prebivaju tamo.
Uprkos ovim asocijacijama, mi znamo da je Isus često odlazio u pustinju tražiti osamu i predah. Za Isusa je pustinja mjesto gdje ga ništa ne odvaja od Boga i on u njoj ponajprije traži mirnoću molitve. Duh odvodi Isusa u pustinju kako bi imao vremena samo za Boga te kako bi se pripremio za svoje javno djelovanje, ali to vrijeme prekida Sotona.
Marko nam govori da je Isus bio u pustinji 40 dana, kušan, napastovan od Sotone. To razdoblje od 40 dana podsjeća nas na Mojsijev post od 40 dana na vrhu Sinaja gdje je primio Božje zapovijedi. Također nas podsjeća na Ilijino putovanje kroz pustinju prema planini Horeb koje je trajalo 40 dana bez hrane i vode.
Tijekom tih dana ispunjenih teškoćama, tijekom tih pustinjskih dana, na površinu izbija bit njihovih poslanja i ona postaju javno poznata.
Na sličan način Isusova misija, njegovo poslanje, postaje poznato baš u pustinji, jer se prigodom njegovog krštenja objavljuje i otkriva da je on Božji ljubljeni Sin, poslan navijestiti dobre vijesti da je blizu Kraljevstvo Božje.
Za razliku od Mateja i Luke, Marko nam ne govori u kakvim je kušnjama i napastima izvrgnut Isus. Ne dovodi se u pitanje Isusov autoritet, nema natjecanja u citiranju Svetog pisma, nema kušnji i nagovora da se obavljaju čudesna djela.
Marko samo kaže da je Isus bio kušan ili stavljen na kušnju od Sotone.
Izraz „kušan“ često u Novom zavjetu znači „ pokušavati pronaći slabosti kod neke osobe ili tu osobu navesti na grijeh“.
Ovdje, za razliku od Mateja i Luke, Sotona ne pokušava navesti Isusa da načini bilo koji grijeh. Umjesto toga naglasak je na neprijateljstvu između dva oponenta. Isus je došao kako bi ispunio Božju volju za ovaj svijet. Sotonina nakana jest omesti Božji naum.
Narav napasti jest da Isus izgubi vjeru, da se posveti sam sebi, da vodi brigu isključivo o svojim interesima. Zato Isusova težnja biti vjeran Bogu neminovno vodi u sukob s Božjim protivnikom. Isus je došao na ovaj svijet kako bi ga otkupio za Boga, ali se Sotona ne želi odreći ovoga svijeta bez borbe.
Zanimljivo da Marko završava priču o napastima bez ikakovog spominjanja bilo kakvog ishoda.
Je li Isus pobijedio?
Je li Isus uspješno prošao test i otklonio od sebe sve napasti?
Marko o tome nikad ništa ne govori.
Kušnje u pustinji bile su samo uvodna čarka u Isusovoj nastupaćujoj borbi sa Sotonom. Svako iscjeljenje, svako istjerivanje zlih duhova, svaka savladana prepreka Isusova je pobjeda u ovoj epskoj borbi. Marko ne spominje izrijekom napasti kojima je Isus bio izložen, ali incidenti tijekom Isusove službe ukazuju način na koji je Isus bio napastovan ne bi li se okrenuo od Boga i od svojeg poslanja.
Ali ipak zašto Marko ne donosi nikakav zaključak?
Možda na taj način Marko želi sve vratiti nama i podsjetiti nas da priča o napastima za nas nikada nije završila?
Svatko od nas živi s kušnjama.
Svatko je od nas izvrgnut napastima, koje testiraju našu vjeru.
Možda smo u napasti ne platiti porez? Ili prevariti bračnog partnera?
Možda dolazimo u napast okrenuti glavu ili zatvoriti oči pred nepravdom koja se događa? Možda smo u napasti odreći se Boga?
Kušnje i napasti uvijek su nam na dohvat ruke. Uvijek su nam blizu.
Mi nismo napastovani učiniti ono što ne možemo učiniti nego dolazimo u napast učiniti ono što smo u stanju učiniti.
Dakle koji je to ključ (ako se vratimo W. C. S početka teksta) koji otključava misterij Isusovih kušnji?
Ključ je leži u tome da da je Isus – kršten, javno priznat od Oca i osnažen Duhom Svetim – otklonio i odbacio sve napasti i da je ostao vjeran Bogu.
Isus pobjeđuje Sotonu i sve njegove pokušaje da ga odvuče od njegovog božanskog poslanja.
„Ta nemamo takva Velikog svećenika koji ne bi mogao biti supatnik u našim slabostima, nego poput nas iskušavana svime, osim grijehom.“
(Hebrejima 4,15)
Dakle, pobjeda pripada Isusu.
Pobjeda nad Sotonom i nad grijehom.
Ali ima još jedna dobra vijest.
Po Kristu ta pobjeda pripada također i nama.