Blog

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija. Anđeo uđe k njoj i reče: »Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!« Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. No anđeo joj reče: »Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.« Nato će Marija anđelu: »Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?« Anđeo joj odgovori: »Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji. A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. Ta Bogu ništa nije nemoguće!« Nato Marija reče: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!« I anđeo otiđe od nje.

Riječ Gospodnja.

(Lk 1, 26-38)

 


 

„Stojim ovdje, na pragu, iza mene život je moj.

Zurim u prazno. U tamu noći.“

Evelyn Fried („Prag noći“)

 

Koliko se možemo prepoznati u gornjim stihovima?

Pragovi u našem životu. Tu, na njima, sve se mijenja. Nepovratno. Drhtavim rukama ili hrabro i odlučno otvaramo vrata na tom pragu, vrata koja vode u nepoznato. U novo.

I ovog Adventa mi smo na jednom od takvih pragova. Na pragu Božića. Oko nas, usprkos silnoj umjetnoj iluminaciji, vlada tama. Tama noći. Hladno nam je. Ponajviše oko srca. Zebe. Stišće mraz. Hoćemo li ostati na pragu, zarobljenici tame ovoga svijeta ili ćemo zakoraknuti još bliže jaslicama i tu čekati svjetlost?

Čekati svjetlost.

Zvuči apsurdno, zar ne?!

Danas, kada smo danju i noću okruženi i okupani tolikom količinom luxa, „čekanje svjetlosti“ ni malo ne zvuči uvjerljivo. Naša civilizacija je osvijetlila skoro svaki svoj kutak. Toliko je svjetla oko nas da više nismo u stanju, bacivši pogled prema nebu, vidjeti sjaj zvijezda.

Svjetlost smo ugušili svjetlošću.

Apsurdno ali istinito.

Čovjek, taj moderni Prometej, sve je učinio kako bi okrenuo svoj pogled od neba. Stvorio je bezbroj izvora svjetlosti kojima želi nadomjestiti ono jedino pravo svjetlo.

Okrećemo glavu od nebeskih visina i poput moljaca srljamo na sve što svijetli. Srljamo sve dok ne spržimo krila, sve dok ne bude kasno. Stvorili smo hramove svjetla, gradove na prilazima naših gradova, hramove u kojima se svjetla nikada ne gase. Stvorili smo hramove svjetla i trgovine, u njima boravimo i danju i noću, a da pojma nemamo je li vani dan ili noć.

Tu trošimo ono što imamo – vrijeme i novac. Žrtvujemo svoju božansku dušu bogovima zabave i potrošnje. I božićno svjetlo smo prilagodili svojim novim standardima. Ugasili smo male voštanice i zamijenili smo ih treperavim umjetnim zmijama i krijesnicama. Zamijenili smo toplinu žive vatre sa hladnoćom LED svjetla.

To svjetlo ovoga svijeta obavija se oko naših borova, ograda, prozora, zgrada i svojim treperenjem u 1000 boja odvraća naše poglede od neba i vezuje ih uz idole ovoga svijeta. I tako mi, zaslijepljeni lažnim svjetlom, propuštamo, stojeći na pragu Božića, dolazak istinskog svjetla. Propuštamo, jer nemamo snage oduprijeti se, izaći van i baciti pogled prema nebu, prema zvijezdi repatici, koja bi nam mogla pokazati put do betlehemske štalice gdje dolazi pravo svjetlo.

Je li u nama preostalo još snage, volje, želje za oduprijeti se ovom sustavnom pranju mozga, ovim lažima, tolikim prevrtljivcima, golom interesu i padu morala? Jesmo li se predali? Odustali? Jesu li nam već okove stavili ili smo ih stavili sami sebi? Zar još uvijek sanjamo egipatske lonce? Zar smo zbog lažne sigurnosti spremni i slobodu žrtvovati hrleći u babilonsko sužanjstvo?

Hoćemo li, stojeći i ovoga Božića na još jednom sudbonosnom pragu, nastaviti životariti u ovoj zoni sumraka, radosni kad nam gospodari daruju “pjat bakalara i dvi fritule” ili ćemo hrabro zakoračiti prema Božjoj svjetlosti, prema slobodi i dostojanstvu?

I kao da čujem unisone glasove koji uzvikuju: „Pa to je nemoguće. Takva su vremena. Šta mi tu možemo?“

Božićna priča je priča brojnih nemogućnosti. Promislimo samo s kojim se je sve nemogućnostima suočila Marija u ovoj priči.

Ona je djevica i trudna je! Nemoguće! Nema šanse!

Josip je ne ostavlja, nego ostaje uz nju. Nemoguće! Nema šanse!

Kada se vijest proširi ona mora izbjeći kamenovanje. Nemoguće! Nema šanse!

Promislimo samo s kojim se je sve nemogućnostima suočila njezina rodica Elizabeta. Odavno je nadišla životnu dob kada žena obično rađa, a ipak Bog kaže da će začeti i roditi dijete. Ove nemoguće vijesti ostavljaju ostarjelog Zahariju – bez teksta. Nemoguće! Nema šanse!

Ovo je priča o biblijskim nemogućnostima.

Ali koje su to nemogućnosti u ovom našem svijetu?

Što biste vi označili „nemogućim“ u svome životu?

Mir u svijetu? Nemoguće! Nema šanse!

Slobodni mediji? Nemoguće! Nema šanse!

Povratak morala? Nemoguće! Nema šanse!

Dostojanstvo za branitelje? Nemoguće! Nema šanse!

Pravda svima, a ne samo njima? Nemoguće! Nema šanse!

Hrvatska zemlja nade za svoju djecu? Nemoguće! Nema šanse!

Povratak kršćanskih vrednota u naš narod? Nemoguće! Nema šanse!

I mi smo u istim problemima kao i Marija. Začuđeni stojimo na pragu pred tolikim nemogućnostima.

I mi postavljamo isto pitanje koje je i Marija postavila Gabrielu: »Kako će to biti kad…?“

Čini nam se nemogućim. Nema šanse!

Pitanje koje i nas dan danas muči: „Kako nemoguće učiniti mogućim?“

Stojimo na pragu još jednog Božića, stojimo pred odlukama koje moramo donijeti kao pojedinci i kao narod. I bojimo se. Strah nas je. Koji potez povući stojeći na pragu?

Jedan i jedini.

Ugledajmo se u Mariju.

Marija, u Blagovijesti, svima nama govori da jedino po Božjoj milosti možemo mijenjati sebe i ovaj svijet. Marija, u Blagovijesti, biva primjer svima koje Bog poziva da bude njegovi svjedoci. Marija, u Blagovijesti,  podsjeća svakoga od nas, da Božja stvar nije uvijek draga ovom svijetu i da će nas radi Božje riječi ovaj svijet često izvrgnuti poruzi. I progonu.

Marija, u Blagovijesti, postaje zaštitnica svih onih koji se usude, stojeći na pragu, reći Bogu – „Da!“

U Blagovijesti, gdje božansko takvom silinom dolazi na zemlju, Marija postaje primjer svima nama, da jedino uz pomoć i milost Božju i mi možemo sa ovoga praga zakoraknuti u istinsko svjetlo Božića.

Ako budemo imali hrabrosti.

I vjere.