UVIJEK NEDJELJOM 20. srpanj 2014.

Drugu im prispodobu iznese: »Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek posije dobro sjeme na svojoj njivi.  Dok su njegovi ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posije posred žita kukolj i ode.  Kad usjev uzraste i isklasa, tada se pokaza i kukolj.  Sluge pristupe domaćinu pa mu reknu: ‘Gospodaru, nisi li ti dobro sjeme posijao na svojoj njivi? Odakle onda kukolj?’  On im odgovori: ‘Neprijatelj čovjek to učini.’ Nato mu sluge kažu: ‘Hoćeš li, dakle, da odemo pa da ga pokupimo?’  A on reče: ‘Ne! Da ne biste sabirući kukolj iščupali zajedno s njim i pšenicu.  Pustite nek oboje raste do žetve. U vrijeme žetve reći ću žeteocima: Pokupite najprije kukolj i svežite ga u snopove da se spali, a žito skupite u moju žitnicu.«

Tada otpusti mnoštvo i uđe u kuću. Pristupe mu učenici govoreći: »Razjasni nam prispodobu o kukolju na njivi.« On odgovori: »Sijač dobroga sjemena jest Sin Čovječji. Njiva je svijet. Dobro sjeme sinovi su Kraljevstva, a kukolj sinovi Zloga. Neprijatelj koji ga posija jest đavao. Žetva je svršetak svijeta, a žeteoci anđeli. Kao što se kukolj sabire i ognjem sažiže, tako će biti na svršetku svijeta. Sin će Čovječji poslati svoje anđele da pokupe iz njegova kraljevstva sve zavodnike i bezakonike i bace ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi. Tada će pravednici zasjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega.«

»Tko ima uši, neka čuje!«

 

(Matej 13, 24-30 36-43)

 

 

Nema dana da ne naletim na nekog poznanika koji se doslovno pjeni od muke kada je u pitanju zlo oko nas. Ili je vidio ili je čuo ili je osobno doživio nešto zločesto, pa je uvjeren kako je došlo vrijeme za „nešto učiniti“. I onda obično kaže: „Daj napiši nešto, reci nešto! Ovo je postalo neizdrživo!“

Ali kako je nama kršćanima reagirati na zlo oko nas? Ipak smo mi ponajprije kršćani, djeca Božja, pa smo onda osobe s određenim zanimanjima. Što nam je činiti kada zlo postane dominantna pojava?

Kada zlo, poput kukolja u polju, preplavi svijet i kada vidiš, na prvi pogled, da je svoje korijenje pustilo na sve strane, što napraviti?

Držim da ne treba nikome dokazivati da mi živimo baš u takvom svijetu. Čitate novine, gledate televiziju, slušate radio, koristite Internet, pa se vjerojatno i vi pjenite od muke, jer vidite da sve ovo oko nas ide – k’ vragu.

Ponekad vam toliko prekipi da ne slegnete (kao obično) rezignirano ramenima („A što ja tu mogu?!“), nego postanete odvažni i spremni, poput onih iz današnjeg čitanja, koji bi krenuli čupati – zlo u korijenu.

Ali onda čujete glas: „Ne!“

Kako to – NE?

Zašto – NE?

Jeste li vidjeli kakve su Isusove parabole? Sve je mirno, tiho, jasno, razumljivo, logično ali onda, odjednom, naletiš na trenutak potpunog iznenađenja. Očekuješ da će gospodar reći: „Da! Čupajte kukolj što prije! Vadite to zlo iz mojega polja!“. Ali ne, on kaže: „Pustite neka oboje raste do žetve.“

Zašto?

Ako već nismo spriječili neprijatelja (a to nam je bio prioritet) da nam kriomice posije sjeme zla u naš život, sada je teško razlikovati dobro od zla i mogli bismo čupajući kukolj iščupati i žito. Drugim riječima, učiniti ćemo više štete nego koristi. 

Jeste li primijetili da je neprijatelj, posijavši sjeme zla, otišao i nije se navraćao kontrolirati uspješnost svojeg zlodjela? Po svemu sudeći bio je miran i uvjeren u svoj uspjeh. A kako i ne bi bio kada ćemo mi sve svoje snage trošiti na razgovor o zlu, o tome kako danas ništa i nitko ne valja, kako je nekada bilo bolje, kako se ne isplati biti dobar i pošten…

Zato se neprijatelju i nije potreba zadržavati na „mjestu zločina“, on može mirno spavati, jer ćemo mi više voditi računa o njegovom zlu nego o svojem dobru. Ako nešto i poduzmemo biti će to reda radi, kako bi barem malo umirili nečistu savjest, kako bi mogli reći da smo pokušali, ali…

Ipak ima netko tko o tom zlu vodi računa. Gospodar žetve ima svoj plan. Drugačiji od našeg. Bog ima plan rješavanja pitanja zla u svijetu, u našoj domovini, u našem gradu, u našoj obitelji, u nama samima i taj je plan – konačan. To je plan koji rješava pitanje zla jednom zauvijek.

I u „ovo vrijeme“ i u „ono vrijeme“ zlo je dominiralo svijetom.

„Sav svijet leži u vlasti Zloga.“ (1 Ivan 5,19)

I učenici su sigurno govorili Isusu: „Pa pogledaj Isuse ovaj svijet oko sebe. Kukolj zla se je raširio na sve strane. Trebalo bi nešto poduzeti.“

I bili su upravu.

Ali način na koji su oni htjeli rješavati pitanje zla i dobra bio je drugačiji od Božjeg načina. Oni su mislili ako potjeraju Rimljane, ako ponovno uspostave Izrael kao političko kraljevstvo, ako izaberu pravog vladara, da će onda sve biti baš onako kako i treba biti. Oni su bili uvjereni da svoje ciljeve mogu ostvariti oružanom borbom, pravnim sredstvima i političkim sustavom. I u toj jednadžbi nije bilo mjesta za Boga.

I bili su u krivu.

I mi svoje probleme, koji su rezultat raširenog zla u svijetu, pokušavamo rješavati i oružjem i zakonima i politikom. I mi smo mislili kako ćemo ostvarivši slobodu, dobivši državu i instaliravši parlamentarnu demokraciju riješiti sve svoje probleme.

I bili smo u krivu.

Jer sve je to nedovoljno. Neučinkovito. Kao da teško unesrećenom, koji krvari, dajete tabletu protiv glavobolje i govorite mu neka se ne nervira. A on umire. I mi smo u našoj jednadžbi izostavili Boga. Ili ako je i bio u njoj, sada činimo sve kako bi ga iz nje izbacili.

Ako pozorno čitate Evanđelje biti ćete zaprepašteni koliko malo vjere Isus pridaje političkim procesima. Isus je zaokupljen spašavanjem ljudi, ali i to čini na svoj poseban, Božji, način.

I dok Isus visi na križu lako je posumnjati i povjerovati da je Božji plan propao, da je zlo trijumfiralo i da je čitav svijet prekrio korov zla. Međutim to se nije dogodilo. U Isusovoj žrtvi na križu zlo biva u konačnici pobijeđeno. Ono može pokazati svoju nemalu snagu još neko vrijeme, ali najduže do onoga dana konačne žetve kada će biti bačeno u oganj vječni i kada će pravednici zasjati poput sunca.

U međuvremenu mi moramo prihvatiti činjenicu da živimo u svijetu prepunom kukolja i da ne moramo čupati svaku biljku koja nam se učini sumnjivom. Jer istina je da nitko od nas nije u cijelosti bez zla u sebi. Ima više zla u najboljima među nama i više dobra u najgorima među nama, nego što će bilo tko od nas, u svom životu, ikada spoznati.

To je još jedan razlog više da prepustimo konačan sud tko je dobar, a tko je zao – Bogu, a nama neka bude primarna zadaća suditi ljudskim djelima, a ne ljudima. I trebamo učiniti sve što je u našim mogućnostima da nas neprijatelj ne zavara i da nam pod okriljem noći ne unese sjeme zla u naš život.

I pokušajmo, umjesto da čupamo kukolj, biti žito u ovome svijetu, jer to će u vrijeme konačne žetve biti od presudne važnosti. Neka nas povijest pamti da smo se borili protiv zla, ponajprije u svom srcu, ali da smo prije svega činili dobro. Jer ako budemo isključivo progonili zlo, a zaboravili činiti dobro, naša će polja biti bez kukolja, ali će biti i bez žita.

U ovom svijetu, kojeg je preplavio kukolj svekolikog zla, možda je najbolja strategija čekanja konačne žetve, strategija apostola Pavla: „Ne daj da te zlo nadvlada, nego nadvladaj zlo dobrim.“ (Rimljanima 12,21)

 

Share the Post