Blog


(Luka 1,26-38)
„Ali vi, braćo, niste u tami
da bi vas onaj Dan kao tat iznenadio.
Svi ste vi sinovi svjetla i sinovi dana;
nismo sinovi noći niti tame.“
 
(1.  Solunjanima 5, 4-5)
 
Četvrta je nedjelja Adventa. Za četiri dana je Božić.
Ostalo nam je još malo vremena za sve dovesti u red, za sve pripremiti, kupiti namirnice, darove, ukrase, jelku … da … možda se i ispovjediti, jer red je.
Ako nam dopuste.
Božić je.  
Ne želimo mi nikakva neugodna iznenađenja, zar ne?!
Najljepše oko Božića jesu iznenađenja. Nema toga drugog doba u godini kada se toliko iznenađenja događa u toliko malo vremena. Bili vi dijete ili odrasla osoba, Božićna iznenađenja, u obliku susreta, darova, atmosfere, jedinstvena su i uvijek lijepa.
Jer jednom je Božić u godini. 
Iznenađenja dolaze u mnogim oblicima i različitim pojavama.
Neka su dobra, neka zadivljujuća, neka su grozna, neka tragična, neka veličanstvena. Ali jedno, za sva iznenađenja, možemo reći – nisu dosadna. Iznenađenja su utkana u samo tkivo naših života i ona čekaju svakoga od nas u brojnim neočekivanim i nepredvidljivim trenutcima.
Svako četiri godine, za vrijeme Adventa, izlazimo na birališta,
ali tu iznenađenja u biti i nema. „Sjaši Kurta da uzjaši Murta.“
Svikli smo mi na tu priču „k’o magare na samar“pa nas u politici
uistinu više ništa ne može iznenaditi.
Nekada nas „nije smjelo“, a danas „ne može“.
Naši političari su pročitana knjiga u kojoj iznenađenja, barem onih pozitivnih,
nema ni u fusnotama.
Iz godine u godinu sve je manje lijepih iznenađenja ispod naših božićnih jelki. Nestaju povišice, bonusi, božićnice, 13-te plaće ali zato broj onih neugodnih iznenađenja iz godine u godinu sve je veći. Poskupljenja, zaduženja, ograničenja, treba samo nastaviti niz.
Ovog Božića priređeno nam je do sada nedoživljeno iznenađenje. Zaključali su nas u naše domove i kao da država trenira posebnu strogoću i to naravno nad onima kojima bi trebala služiti. U toj svojoj bešćutnosti skoro pa patološki uživa kada mi, njezini subjekti,
ostanemo bez teksta. Svaki put iznova iznenađeni.
Zato se sve više i bojimo iznenađenja i zaziremo od njih.
S druge pak strane sve ono što nas je do jučer još znalo neugodno iznenaditi danas je postalo uobičajeno. Rutina. Svo to smeće iz bijela svijeta i famoznog regiona
valja se našim ulicama i našim domovima, a mi šutimo i toleriramo.  
Da, ta čudovišna riječ – tolerancija.
Majka svih ružnih iznenađenja.
Sve je manje ugodnih iznenađenja u našim životima. Permanentna depresija, recesija, stezanje kaiša. Fraze umotane u upozorenje koje služe kako bi se narod držao u latentnom strahu i kako bi se s tako ustrašenim pukom lakše manipuliralo. Jedni te isti likovi kroje sudbinu naroda, služe stranim gospodarima, dovode zemlju do bankrota i onda se ukažu narodu, oni ili njihovi klonovi, s podužom listom novih iznenađenja.
Od kojih boli glava. I uvlači se strah u kosti.
Mi se danas fokusiramo na jedno od najvećih iznenađenja koje se ikada dogodilo. Na iznenađenje kada se anđeo Gabriel pojavio pred mladom djevojkom po imenu Marija. Gabriel pred Mariju iznosi jedno iznenađenje za drugim.
Možemo samo zamisliti strah koji je zahvatio Mariju kada je čula Gabriela. Sam Bog,
preko nje, namjerava intervenirati u ljudsku povijest.
Strah ne obuzima samo Mariju.
Njezina rođakinja Elizabeta, koju su već zvali nerotkinjom, u šestom je mjesecu trudnoće. Ona i njezin suprug Zaharija već su se susreli s anđelom,
a Josip, taj tihi Marijin zaručnik, također se suočava s anđelom Gospodnjim.
Ne boj se Elizabeto!
Ne boj se Zaharija!
Ne boj se Marijo!
Ne boj se Josipe!
To su velika Božja iznenađenja.  
Božje svjetlo dolazi u naš svijet, rastjeruje tamu i izgoni strah iz naših srdaca.
Što čovjek više može tražiti od Božića?
li veće i ljepše i ugodnije iznenađenje od ovoga?
Dok nas ovaj svijet straši, dok nas ovaj svijet vezuje okovima straha, dok nas ovaj svijet želi prepadnute, Bog nam poručuje: „Ne bojte se!“
Bog nam nije obećao život bez muke i bez problema pa zar i život njegovog sina nije bio prepun iznenađenja pred kojima ostajemo bez riječi.
Dijete se rađa u siromaštvu štalice, rađa se bez pompe i slavlja, u tišini vedre i hladne palestinske noći, u opskurnoj rimskoj provinciji, na rubu mjesta zvanog Betlehem, za kojeg skoro nitko nije ni čuo.
Običan dječak iz Nazareta, uči zanat tesara uz svog oca.
Godinama neprimijećen živi u obitelji bez ikakvog društvenog utjecaja i značaja.
On nije član ni jedne privilegirane klase ili kaste nego je propovjednik koji oko sebe okuplja ljude s totalne društvene margine.
On je zatvorenik, na prevaru uhićen, od svojih izdan, lažno optužen, nepravedno osuđen pa ipak on na sve te optužbe svojih sudaca odgovara šutnjom.
Po njihovom sudu on je običan kriminalac baš kao i ona dvojica koje će uz njega razapeti i ubiti na smetlištu izvan jeruzalemskih  zidina.
Pokopan je u tuđem grobu i za ovaj svijet, osim za nekolicinu najvjernijih sljedbenika,
on je mrtav i zaboravljen.
On je tako običan i tako neobičan.
Njegov život je bio prepun iznenađenja.
I to samo kakvih iznenađenja.
Ali on sam je bio i ostao najveće iznenađenje.
Čovjek – Bog.
Bog (o) Čovjek.
Emanuel – Bog s nama.
Riječ koja je tijelom postala i nastanila se među nama.
Bog je podigao svoj šator među nama u tijelu svoga sina Isusa Krista.
Bila je to mogućnost za koju nitko nije mislio da je moguća.
Bio je to identitet kojeg nitko nije prepoznao.
Bilo je to iznenađenje koje nitko nije primijetio.
I sve je to postalo stvarnost za Božić.
Božje najveće djelo, Božje utjelovljenje, najveće iznenađenje koje je čovječanstvo doživjelo, ostvareno je u slabosti djeteta. Za Božić.
To zaboraviti, to zanemariti, to podrediti ovom “božiću” ove navodne kršćanske civilizacije, u kojem nema onoga čije se rođenje slavi, u kojem nedostaje smisao slavlja, u “božiću” u kojem nema Boga, značilo bi pridružiti se onome koji je za 30 srebrenjaka  
izdao svojega Učitelja i Spasitelja.
To učiniti značilo bi na kraju vremena doživjeti veliko i bolno iznenađenje.
Ali mi smo uvjereni da nas uistinu više ništa ne može iznenaditi.
 
Smijemo li uistinu biti toliko samouvjereni?
 
„Stoga ne spavajmo kao ostali,
nego bdijmo i budimo trijezni!“
(1. Solunjanima 5, 6)