Čitanje svetog Evanđelja po Luki.

U one dane usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa:

»Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!«

Riječ Gospodnja.

(Lk 1, 39-45)

Nikada ne ću zaboraviti moj prvi susret s jednim mjuziklom.

Ljetno kino „Bačvice“, polovica 60-tih i „West Side Story“.

Mi mladi i neuki čitavo vrijeme smo se zafrkavali kada bi akteri komunicirali međusobno – pjevajući. Pokvarili smo užitak mnogima te večeri. Nije nas uopće zanimalo što to tamo neki likovi pjevaju.

Nakon tog iskustva naredno je bilo u Londonu 1977. godine i „Jesus Christ Superstar“. Već zreliji s pozornošću sam pokušavao slušati i glazbu ali i tekst.

I to bi bilo to glede mene i mjuzikla.

Volim poslušati poneku glazbenu numeru iz „Guslača na krovu“, iz „Evite“ ali u biti nemam volje odgledati čitav mjuzikl. Ni u kazalištu ni u kinu.

Za pretpostaviti je da nisam shvatio bit mjuzikla. Ili me nije bilo briga.

U prvom poglavlju Evanđelja po Luki, Elizabeta dobiva odgovor od svoje rodice Marije u formi pjesme – hvalospjeva.

Nije li to pomalo čudno?

Nastaje možda najljepša pjesma u hvalu i slavu Božju – „Magnificat“ – Hvalospjev Marijin – „Veliča duša moja Gospodina!“

Ali nakon polovice svojeg pjevanja i veličanja Boga, Marija skreće u vode koje izazivaju zebnju. Bog, po Marijinim riječima, izokreće sve stvari, bogataše otpušta praznih ruku, gladne zasiti dobrima, zbaci vladare s prijestolja, uzvisuje neznatne.

I nije čudo što je C. S. Lewis nazvao to „zastrašujućom pjesmom“. Naravno Lewisova ocjena se ne odnosi na kvalitetu glazbe i pjevanja nego se odnosi na poruke i na Marijina proročanstva. Na sve te „užasne“ stvari koje Marija navještava.

Možemo li uopće zamisliti tu nevjerojatnu situaciju da iz usta jedne 14-godišnjakinje izlaze tako dramatična, kako sociološka, tako društvena, odnosno politička, predviđanja?

Kako se je dakle osjećala sama Elizabeta kada je čula što joj Marija pjevajući navješta? Vjerojatno je bila zatečena i šokirana. A možda i nije. Ne znamo.

Ono što znamo jest da je Marija ostala kod Elizabete čitava tri mjeseca, pa sudeći po tome Elizabeta je sve to primila jako mirno. Jer kako Marijina pjesma na kraju kaže – sve je to već obećano od strane Boga ocima njihovim počevši od Abrahama.

Sama trudnoća Elizabete i Marije, sama činjenica da su u sebi nosile djecu koja će biti presudna za spasenje ovoga svijeta, činila ih je da promatraju ovaj svijet na potpuno drugačiji način od uobičajenog.

Mi ponekad u svojem životu otkrijemo istinu koja nam omogući sagledati ne samo sadašnji trenutak na novi način, nego smo u stanju sagledati i neke prošle događaje u jednom posebnom svjetlu. U tom i takvom trenutku sve nekako sjeda na svoje mjesto i stvari sagledavamo na drugačiji način nego ranije.

Možda se je isto dogodilo Mariji i Elizabeti.

Spoznale su neku novu istinu. Istinu o Božjim planovima.

Bog je kroz njih dvije uistinu „uzvisio neznatne“ i ako je to učinio s njima što onda nije u stanju još učiniti?

A što je s nama danas?

Danas u Adventu i Božiću?

Pa mi smo se odavno naučili na sve to. Navikli se. Nama je ovo vrijeme kada se panično na jednoj strani zbraja potrošnja u šoping centrima i kalkulira za koliko će biti manja od lanjske, a s druge se strane ekonomizira sa sredstvima ne želeći upasti u nove dugove. Naša glavna tema je BDP i stanje na našem tekućem računu i naravno postizborna ekvilibristika. Ne slušamo mi baš puno Marijinu pjesmu. Kao da je riječ o mjuziklu koji je rijetkima kao forma uopće zanimljiv, a i razumljiv.

Mi mjuzikle promatramo površno. Odmahujemo rukom i prije nego što smo saslušali ono u njima. Lako je po toj logici i u ovom slučaju zamisliti mlađahnu Mariju kako „u valceru“ dolazi Elizabeti u kuhinju, kako „pisma leti na sve strane“, kako se njih dvije grle, ljube i smiju „od uva do uva“.

Ali što ako stvari nisu bile takve?

Što ako je Marija bila prepadnuta?

Što ako je Marija otišla Elizabeti, nakon što joj je anđeo spomenuo rodicu po imenu, jer je zaključila da će je možda jedino ona od čitave rodbine razumjeti?

Jer ne zaboravimo – Marija je djevojčica, neudata i u drugom je stanju!

Djevojčica koja je upravo komunicirala s Božjim glasnikom!

Zar bi onda bilo ikakvo čudo da je Marija došla Elizabeti s očima punim suza, uzdrhtalog glasa, zbunjena i prestrašena?

Zato je dobro još malo detaljnije pročitati sam početak Evanđelja po Luki. U razgovoru između Zaharije i anđela Gabrijela vidimo da će se Elizabeta i Ivan napuniti Duhom Svetim što će uzrokovati da djete u majčinoj utrobi, Ivan, zaigra čim začuje Marijin pozdrav. A to će ujedno biti i znak Mariji da će sve biti u najboljem redu.

Zadnji osjećaji koji se kod nas ljudi javljaju za Adventa i o Božiću su strah ili užasnutost. Nama ne pada na pamet da bismo trebali pomoć Duha Svetoga kako bismo znali cijeniti pravi smisao ovih blagdana. Pa nama je sve to jasno. To znaju i mala djeca. Sve je to tako obično i sve se to ponavlja iz godine u godinu.

Ali možda nama uistinu treba pomoć. Pomoć Duha Svetoga. Da bi nam se oči otvorile. Da postanemo svjesni da nam ovaj svijet sa svojim sustavom vrijednosti nije u stanju pomoći. I da ako se ne okrenemo Bogu da stvari ne će završiti dobro.

A tu istinu nije lako prepoznati, ni shvatiti, a kamo li prihvatiti. Ovo je vrijeme kada bismo trebali pjevati i zazivati baš Duha Svetoga kako bismo bili u stanju shvatiti svu dramatiku događaja u kojem sam Bog po svom Sinu dolazi k nama kako bi nas otkupio.

Ako to shvatimo onda ćemo shvatiti istinsku ljepotu Božjeg utjelovljenja.

Shvatit ćemo istinsku bit Božića.