Kaza im i prispodobu kako valja svagda moliti i nikada ne sustati: »U nekom gradu bio sudac. Boga se nije bojao, za ljude nije mario. U tom gradu bijaše i neka udovica. Dolazila k njemu i molila: ‘Obrani me od mog tužitelja!’ No on ne htjede zadugo. Napokon reče u sebi: ‘Iako se Boga ne bojim nit za ljude marim, ipak, jer mi udovica ova dodijava, obranit ću je da vječno ne dolazi mučiti me.’« Nato reče Gospodin: »Čujte što govori nepravedni sudac! Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu? Kažem vam, ustat će žurno na njihovu obranu. Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?«

 

(Luka 18, 1-8)

 

 

JESMO LI ODUSTALI?

„Izdrži, srce moje.

Izdržalo si čak i gore stvari od ovih.“

(Homer)

Je li ovo vrijeme svekolikog – odustajanja?

Odustajemo li od svega u što smo se, još sve do jučer, zaklinjali?

Reče pjesnik: „Odustajati znači staviti svo svoje povjerenje i svu svoju vjeru u – sebe sama.“

Ako je pjesnik u pravu onda je odustajanje nerazuman čin. Da ne kažem – sulud.

Odigrati sve na jednu kartu? I to na tako slabu kartu?

Čovjek odustaje iz više razloga kada su bitne stvari u pitanju, ali ipak sva naša odustajanja mogu se svesti na dvije kategorije. Prva, kada odustajemo, jer nas nije briga, jer nam to od čega odustajemo i onako nikada nije ni bilo bitno u životu, i druga, kada odustajemo, jer smo bespomoćni i slabi.

Od čega mi to danas odustajemo?

I zašto?

 

Jesmo li odustali od Hrvatske?

Jesmo li odustali od budućnosti?

Jesmo li odustali od svojih obitelji?

Jesmo li odustali od svekolike slobode?

Jesmo li odustali i od sebe samih?

Jesmo li odustali i od samoga Boga?

 

Nažalost, iz dana u dan, sve sam sigurniji da smo odustali (barem najveći broj nas) od svega ovoga. Znam, ovo je uistinu, kao rijetko kada, plodno vrijeme za odustati od bilo čega i od bilo koga, jer toliko se toga nudi kao zamjena za ono od čega odustajemo, da je u konačnici odustajanje postalo čak nešto tako normalno, pa čak i poželjno. A i potiče nas se sa svih strana ne bi li odustali od svega onoga što nas određuje.

 

Odustanite od Hrvatske! – Uzmite Jugosferu! Može i EU!

Odustanite od budućnosti! – Živite od naših lažnih obećanja!

Odustanite od obitelji! – Živite neobavezan život!

Odustanite od slobode! – Uzmite naše kredite!

Odustanite od sebe samih! – Ionako više pojma nemate tko ste!

Odustanite od Boga! – I to ako je moguće prije svega ostaloga, jer dok ne odustanete od Boga teško da ćete odustati od bilo čega drugog u svojem životu.

 

Ovakve i slične poruke, iz dana u dan, natapaju naša srca i naš um, pa se današnji čovjek  koleba, mame ga sva ta silna obećanja i on polako popušta i odustaje. Ne ustrajava na očuvanju onoga što ga je tijekom povijesti i održalo u životnim olujama.

Odustajemo, jer je to danas trend, moda. To svi čine. To je danas postalo – normalno. Svi od nečega odustaju. Debeli od hrane. Pijanci od alkohola. Sirotinja od zadovoljstva. Mladi od žrtve. Stari od pameti. Odustaje se od poslova i traže se novi. Odustaje se od bračnih partnera i traže se noviji. Odustaje se od Domovine i traži se najnovija.

Roditelji odustaju od djece. Djeca od roditelja.

Branitelji odustaju od života. Hrvati od Hrvatske.

Političari odustaju od naroda. Narod od politike.

I u tom suludom kolopletu Krist se vraća među nas i shvaća da je razlog svemu što smo mi u biti ponajprije odustali od Boga i da vjere u nama više nema. I da je sve ovo samo rezultat naše nevjere, rezultat što smo zaboravili moliti, rezultat našeg idolopoklonstva bogovima novca, moći i slave.

„Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“

Toga se ja bojim. Isus se na kraju današnjeg čitanja s istim pitanjem obraća svojim učenicima.

Što će zateći kada se vrati?

Današnje čitanje nije od onih koje polako analiziramo sve dok na kraju ne otkrijemo njegovu poruku. Ne, ovo čitanje je „brutalno jasno“. Ono nosi u sebi duboku poruku, ali ne traži od nas duboku analizu kako bismo došli do nje. Poruka nam je data odmah na samom početku. U prvoj rečenici.

„Kaza im i prispodobu kako valja svagda moliti i nikada ne sustati.“

Jeste li ikada željeli odustati?

Baciti koplje u trnje?

Predati se?

Ne znam vaš odgovor ali kod mene je to trajno prisutna napast, poglavito kada stvari pođu naopako. Teška vremena često znaju dovesti ljude u situaciju kada bi najradije odustali od svega.

Današnja prispodoba upravo je na tragu jednog takvog mogućeg razmišljanja. Žena, udovica, iz današnjeg čitanja, imala je, rekli bismo, „pravo“ kukati i naricati nad sobom. Bila je udovica. Riječ „udovica“ na grčkom je „chera“, a to znači „zaboravljena“, „prazna“. Kada Biblija želi ukazati na najbespomoćniju osobu u društvu onda su tu prije svih – siročad i udovice. Teško da je bilo osoba koje su bile u gorem društvenom položaju.

Ali Isus od ove udovice čini heroja. Nas Isusovi heroji uvijek iznenade, zar ne!?

Da, ova žena je heroj, uzor ustrajnosti, strpljivosti, primjer neodustajanja. Ova žena nije odustala, a imala je „tisuću i jedan“ razlog za odustati. Sve je bilo protiv nje. Ništa nije imala. I ono malo što je imala bilo joj je oduzeto. Nije imala novca za skupog odvjetnika, a i sam pravni sustav bio je protiv nje.

Ali ova žena nije željela prihvatiti ulogu žrtve, nije željela odustati od pravde. Podigla je svoj glas. Njezina snaga je bila malena, ali je ustrajavala boreći se s onim što je imala. Svi su od nje odustali ali ona nije odustala ni od sebe ni od potrage za pravdom.

Teško je kada vam „cijeli svijet“ govori da niste u pravu, da ste „nitko i ništa“, da ste gubitnik. Prestrašan je i pretežak to teret. Ali čovjek ga može nositi sve dok sam sebi ne kaže: „Da, oni su u pravu. Ja jesam gubitnik. Odustajem.“

Nažalost mnogi danas tako i govore. Ljudi koji su dali sve. Za Domovinu, za svoju obitelj, za Boga, za pravdu, za mir, za istinu. Previše su puta gubili bitke, nisu uspjevali postići svoj cilj i više ih jednostavno nije volja.

Svi mi ponekad ne uspijevamo. Svi mi ponekad gubimo. Ponekad sami od sebe, ali uglavnom, jer nas poraze drugi. Život najčešće nije fer, ali mi ne moramo ako smo pali, ostati ležati na podu. Ne moramo odustati.

Bog od nas ne odustaje. Drugi, oni oko nas, ovaj svijet, oni odustaju od nas, ali Bog ne.

Bog od nas nikada nije odustao.

U Božjim očima nitko nije gubitnik. U Božjim očima svi smo mi njegova djeca, djeca koja su beskrajno vrijedna, pa čak kada su, po našem ljudskom sudu, na samom dnu društvene ljestvice.

Mnoge od takvih Isus je izabrao za svoje učenike, i baš s mnogima takvima proveo je veći dio svojega života među nama. Ribari, carinici, javni griješnici, gubavci, hromi, slijepi, opsjednuti, odbačeni, prognani, oni koji odustaju od sebe samih, jer je ovaj svijet od njih već poodavno odustao.

Ali Isus nije!

Čak kada su njegovi sljedbenici odustali od njega, kada su ga svi napustili, on od njih nikada nije odustao. On ih je i dalje ljubio.

Nije to lako. To ni malo nije lako. Ljudi vas napuste. I to oni vama najbliži. I to boli. Čine ono što vama nikako nije jasno. Ali i mi se prema drugima znamo ponašati na isti način. Tako lako odustajemo od bližnjih. Pa čak i od onih koji su nas u životu zadužili svojim djelima i svojim žrtvama.

Ova udovica nije odustala. Ni od sebe. Pa čak ni od ovog suca. Nije odustala ni od Boga. Možda baš zato i nije odustala ni od suca ni od sebe. Lako je za sve svoje nevolje mogla optužiti Boga. Optužiti ga i prokleti. Ali ona to nije učinila. Ona je vjerovala da Bog o njoj vodi računa i da Bog čuje njezine molitve i da će Bog jednog dana doći i pomoći joj. Ona od Boga nije odustala.

I sam Isus je došao u takvu napast. Možete li zamisliti da vas vama najbliži izdaju, napuste, da vas zatim uhite, prebiju, sude i krivo osude, i konačno na križ razapnu?

Pa zar i vi ne biste zavapili: „Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio?“

Ali Isus i u tom vapaju ne gubi svoju vjeru u Boga. U Getsemanskom vrtu on povjerava Ocu svoj život. Isus vjeruje da će čak i u smrti Bog učiniti ono najbolje. Isus ne odustaje od svojega Oca. Ne odustaje ni razapet na križu.

Možda je danas netko od nas u sličnoj situaciji. U situaciji kada razmišlja odustati od svega, pa i od samoga Boga. Možda su neki među nama već i odustali. Možda naše molitve već duže vremena nisu bile uslišane. Možda smo na putu poslušati savjet Jobove žene: „Prokuni Boga i umri!“.

Možda. Ne znam. Slutim.

Ali čujemo li mi ovu udovicu koja nam govori: „Nemoj odustati od Boga!“

Kada ti je najteže – vjeruj.

Kada misliš odustati – ustraj.

Kada ti se čini kao da nade nema – moli.

Bog čuje. Bog zna. Bog će djelovati na vrijeme, Bog će obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu.

„Kažem vam, ustat će žurno na njihovu obranu.“

Ako nam je ikada trebala ustrajnost u molitvi onda je to danas. Ako nam je ikada trebalo uzajamno se pomagati onda je to danas. Nasrtaji na Boga, na Hrvatsku i na našu obitelj iz dana u dan se povećavaju.

Današnje Evanđelje bi nas trebalo ohrabriti. Svih nas koji smo svjedoci svekolikih nepravdi. Trebamo ustrajati u traženju pravde. Trebamo ustrajati u širenju Božje Riječi. Svagda se molimo i ne sustajmo.

Jer Krist dolazi.

Molimo se da nas ne nađe bez vjere.

 

„Propovijedaj Riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno –

uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom.“

 

(2. Timoteju 4, 2)