UVIJEK NEDJELJOM 2. veljača 2014.

Kad se zatim po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe ga u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu – kao što piše u Zakonu Gospodnjem: Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu! – i da prinesu žrtvu kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića. Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. Ponukan od Duha, dođe u Hram. I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon, primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče: “Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda: svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga.” Otac njegov i majka divili se što se to o njemu govori. Šimun ih blagoslovi i reče Mariji, majci njegovoj: “Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan – a i tebi će samoj mač probosti dušu – da se razotkriju namisli mnogih srdaca!” A bijaše neka proročica Ana, kći Penuelova, iz plemena Ašerova, žena veoma odmakla u godinama. Nakon djevojaštva živjela je s mužem sedam godina, a sama kao udovica do osamdeset i četvrte. Nije napuštala Hrama, nego je postovima i molitvama danju i noću služila Bogu. Upravo u taj čas nadođe. Hvalila je Boga i svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema pripovijedala o djetetu. Kad obaviše sve po Zakonu Gospodnjem, vratiše se u Galileju, u svoj grad Nazaret. A dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila na njemu.

 

(Luka 2, 22-40)

 

 

Živimo u susretima.

Žurimo nekome u susret i bježimo, glavom bez obzira, kako nekoga ne bismo susreli. Susreti su naša sudbina, jer kroz njih otkrivamo one oko sebe, ali ponajprije otkrivamo sami sebe. Kroz međusobne susrete se potvrđujemo ili se gubimo.

Kao ljudi, kao duhovna bića, ostvarujemo se u susretima. U susretima s prirodom, s bližnjima i u susretu s Bogom. Čak i u onim površnim, kratkim. Neobaveznim.

Kaže se da ništa ne treba čekati i da svemu treba ići u susret. Nažalost mi ljudi najčešće srljamo u susrete koji nas odvode u zlo, u nevolje, a izbjegavamo susresti se s onim što bi nas moglo promijeniti na bolje.

Izbjegavamo susresti živoga Boga, ali zato živimo za susret s vragom s kojim rado i „tikve sadimo“. Za susret s bližnjim, ako nam nije od koristi, obično nemamo vremena.

Ali susreti, pa ma kako znali biti kratki, mogu čovjeku u cijelosti promijeniti život. Mogu postati prijelomna točka u našem životu. Susret s Bogom uvijek čovjeka promijeni. Htio on to ili ne htio.

U knjizi “The Moral Life of Children”, Eduardo, desetogodišnjak, koji živi u jednoj od favela Rio de Janeira, promatra s uzvisine svoj grad, pa kaže autoru Robertu Colesu: „Kad bih mogao birati način na koji umrijeti, izabrao bih da me vjetar odnese preko grada, prema oceanu. Bio bih dva puta očišćen prije nego što bih vidio Njegovo lice.“

Robert ga pogleda upitnim pogledom, a Eduardo nastavi, tihim glasom, poput šapata: „ … Božje lice.“

Dječak iz Rio de Janeira prošaptao je najveće od svih ljudskih nadanja – biti u prilici vidjeti Božje lice.

Susresti se s Bogom.

Poruka kršćanstva glasi da takva nadanja nisu fantazija. Ljudsko lice našeg Boga okrenuto je prema nama u osobi Isusa Krista. Zato se mi i možemo s Bogom susresti „licem u lice“.

Kršćanstvo je ljubavna priča ili priča o ljubavi. Priča o ljubavi Boga prema čovjeku, a vi nikoga ne možete prisiliti niti ga možete uvjeriti da se zaljubi.

Sve se svodi na – susret!

U današnjem čitanju, iz Evanđelja po Luki, danas na blagdan Prikazanja Isusovog u hramu, svjedočimo susretu Isusa i starca Šimuna. Starac Šimun je imao samo jednu želju u svojem životu – susresti Mesiju. Živio je samo za taj trenutak.

Blagdan Prikazanja Gospodinovog u hramu poznat je u narodu još kao Svijećnica ili Gospa Kandelora. Grčka crkva nazvala je ovaj blagdan „blagdan susreta“. U Lukinom Evanđelju susreću se Stari i Novi savez, susreću se Bog i čovjek. Susreću se starac Šimun i Isus Krist.

Šimun je ozaren. Ostvarila mu se je životna želja. Sije od radosti. Vjerojatno su mu oči pune suza radosnica. Jednom riječju rečeno, Šimun je – sretan. I zato kaže da je to njemu dovoljno. Da je sada spreman otići. Umrijeti. Vidio je spasenje i sada može otići u miru.

 

 

Ali što je to starac Šimun uistinu vidio?

Pa on u svojim rukama drži malo dijete, bespomoćno dijete, koje još niti ne govori. Neovisno kakvo bi spasenje to dijete moglo donijeti to je ipak još uvijek samo obećanje. Samo nadanje. Ma što god to dijete moglo ponuditi svijetu to će od svijeta još biti skriveno godinama.

U tom trenutku, u trenutku susreta Isusa i Šimuna u hramu, još se ništa nije dramatično dogodilo. Herod još uvijek sjedi na svom prijestolju, a svime i svima, i dalje, čvrstom rukom, upravlja Cezar iz Rima. Svijet izgleda točno onako kako je izgledao i prije nego što su umorne i bolesne Šimunove oči ugledale Isusa.

Ali Šimun, taj „pravedan i bogobojazan“ čovjek, stoji prepun radosti i  zahvalnosti, držeći Isusa u svojim rukama. Jer ono što starac Šimun drži u svojim rukama jest – budućnost. On vidi tu budućnost. On dodiruje tu budućnost. I on je zadovoljan. I to je, kaže on, njemu dovoljno.

I mi danas u svojim rukama, kroz Euharistiju, možemo držati Krista. I mi možemo vidjeti i okusiti obećanu nam budućnost. I mi, danas, susrećući Krista, možemo poći u miru. Jer i nama bi to trebalo biti dovoljno.

Ali ne. Mi nemamo vremena za susret s Kristom. Nama se užasno žuri.

Susreti s živim Bogom, s Isusom Kristom, za nas su uvijek iznenađenje. Mi mislimo kako je crkva i nedjeljna misa jedino mjesto i jedino vrijeme gdje i kada možemo susresti Boga. I kako nikada ne biva onako kako smo mi to zamislili i isplanirali onda se mi razočaramo, pa ili ne idemo na misu ili to obavimo tek reda radi.

Međutim Isus među nas dolazi prerušen. Baš kao što je pred Šimuna došao kao maleno dijete, Isus pred nas dolazi kao siromah, kao beskućnik, kao bolesnik, kao zatvorenik, kao onaj koji je gladan, žedan i koji je gol i bos.

Ali i mi baš kao i tolike posvećene osobe onoga dana u hramu nismo u stanju prepoznati znakove novog i nazočnost Mesije i Spasitelja među nama. I ne samo što nismo u stanju, nego najčešće i izbjegavamo taj susret s Bogom. Izbjegavamo susresti radikalnu novost Evanđelja koju nam Krist donosi.

Bojimo se da taj susret sa živim Bogom ne poremeti naše ustaljene rasporede, rutine i navike. Bojimo se da živi Bog ne razvali naše „kule od pijeska“. Bojimo se da Isus Krist ne zavlada našim životom, jer on je zahtjevan Bog. Nije on poput svih tih silnih „bogova“ kojima se klanjamo svakog dana i koji nam podilaze u našoj samo-dovoljnosti i samo-zaljubljenosti.

Zato mi najčešće zatvaramo oči i pravimo se kao da Bog nije tu, pokraj nas.

Na cesti od života.

Ali ako želimo dovesti u red svoj život, ako želimo dovesti u red svoju obitelj, ako želimo dovesti u red svoju domovinu, ako želimo dovesti u red ovaj svijet, onda se molimo da imamo oči i vjeru starca Šimuna, oči i vjeru kojima bismo bili u stanju prepoznati Božje iskupljenje i u tako neobičnim pojavama kao što je to maleno dijete i kako bismo konačno susreli živoga Boga.

Ne izbjegavajmo susret s Bogom, ne čekajmo pasivno nego mu krenimo u susret, jer kako reče teolog Origen (185-223), „Sve dok ja ne držim Krista, sve dok ga moje ruke ne prigrle, ja ću biti zarobljen i nesposoban osloboditi se svojih okova.“

Share the Post