Ovog tjedna Crkva slavi Uskrs, vrhunac naše liturgijske godine. S trubama, uskrsnim ljiljanima, zborovima i transparentima “Aleluja” naviještamo veliki trijumf Kristova uskrsnuća iz mrtvih. Iza nas je korizmena pustinja. Grobnica je prazna i osvanuo je vedar, novi dan. “Uskrsnuo je! Uskrsnuo je, doista!”

Neću lagati: VOLIM Uskrs. Volim zajedničku radost i proslavu uskrsnih jutarnjih službi. Volim glazbu, svečanu odjeću, gužvu i tiskanje brojnog svijeta. Volim trijumfalno i javno odobravanje Isusova povijesnog i čudesnog uskrsnuća.

Ali dok ovaj tjedan sjedim za radnim stolom s izvještajima iz evanđelja o uskrsnuću, ono što primjećujem je nešto tiše i tajanstvenije od punog veselja koje doživljavam u crkvi. Privlači me ono što Frederick Buechner naziva “mrakom samog uskrsnuća, tog jutra kada je bilo teško biti siguran što vidiš.”

Iako su protekle dvije tisuće godina izbrusile i sistematizirale naše uskrsne usklike, ono što znamo iz Evanđelja jest da su učenici tog trećeg dana nakon Isusova raspeća, zbunjeni i uplašeni, posrtali u polumraku.

I pitali se: Je li to bio anđeo koji sjedi u toj neosvijetljenoj grobnici? Jesu li te sjene u kutu bile stvarno pogrebna odjeća? Taj tihi stranac koji se zadržao vani – je li to bio vrtlar? Ili netko drugi? Zašto je izgledao nejasno poznato?

“Rano ujutro, još za mraka …”

Tu zaista počinje Uskrs. Počinje u tami. Počinje sa strahom, zbunjenošću, sa boli i nemjerljivim gubitkom sigurnosti. Vjerovanja i pojašnjenja koja danas njegujemo došla su kasnije. Najprije su se pojavile mnoge varijacije na istu temu koju sam toliko puta čuo: nada usred životne borbe. Kao kad vam kažu: „ … evo što se događa kada se obični ljudi sukobe s izvanrednim Bogom… evo kako to izgleda kada slomljeno, gladno čovječanstvo naiđe na bizarnu i neobjašnjivu Ljubav u polumraku zore…“

Kad sam odrastao, ključna uskrsna činjenica koju sam trebao prihvatiti bila je da je Isus uskrsnuo – fizički, tjelesno, doslovno – od mrtvih. Sve dok sam vjerovao u povijesnost uskrsnuća, bio sam siguran. Kasnije, kao odrasla osoba, poglavito u ovo skorije vrijeme, susreo sam se s drugim verzijama uskrsnog narativa. Uskrsnuće se u ovim suvremenim verzijama polako počinje tretirati sve više kao metafora – ne doslovna, povijesna činjenica, već snažan simbol preobrazbe, obnove i ponovnog rođenja. Filozofija sve više potiskuje vjeru. Nije, kažu važno je li Isus ponovno fizički uskrsnuo ili ne – njegovi prijatelji i sljedbenici doživjeli su njegovu kontinuiranu prisutnost, i to je bilo dovoljno.

Činjenica je da se uskrsnuće dogodilo u potpunoj tami. Negdje u satima pred zoru tog nedjeljnog jutra, u tajnosti se dogodila velika misterija. Nikakva sunčeva svjetlost nije osvijetlila događaj. Nijedno ljudsko biće tome nije svjedočilo. Čak i sada, dvije tisuće godina kasnije, nijedna ljudska pripovijest to ne može sadržavati. To nadilazi sve naše pokušaje da uskrsnuće utvrdimo, jer je taj misterij poznat samo Bogu.

Kakvo god uskrsnuće bilo i jest, njegova punina leži u svetoj tami, zaštićena od naših očiju. Sve što možemo znati je da je Bog nekako u drevnoj grobnici, u zvjezdanoj noći, radio u tajnosti kako bi iz smrti donio život. Nekako, iz srca gubitka i bijede, Bog je donio spasenje.

U našoj evanđeoskoj priči Marija Magdalena prvo vidi Isusa jer je odlučila ostati u tami. Petar i ljubljeni učenik odlaze kad vide prazan grob, ali Marija ostaje, zbunjena i utučena. Kako kaže Nadia Bolz Weber, ona, Marija Magdalena, “ostaje prisutna u onome što je stvarno, u onome što se zapravo događa”. Ona to čini čak i kada se ono što je stvarno čini nepodnošljivo.

U vlastitom životu sve je istinitije da jasnoća, nada i ozdravljenje dolaze kada sam ja spreman ostati na teškim i neplodnim mjestima, mjestima gdje uobičajene floskule padaju u vodu, a svi laki odgovori se pokažu neadekvatnima. Isus dolazi u tami i ponekad treba dugo da ga prepoznamo. Ne izgleda onako kako očekujem da izgleda. Ne dopušta mi da se držim svojih starih ideja. Opet nestaje baš kad mislim da sam ga shvatio do kraja. Ali on dolazi, zove me imenom mojim i u tom trenutku prepoznajem i sebe i njega.

U prekrasnom eseju o uskrsnuću, teolog i pisac Chris Barnes podsjeća nas na ono što je zapravo važno tijekom Velikog tjedna: “Pitanje koje Uskrs postavlja od nas nije: ‘Vjerujemo li u nauk o uskrsnuću?’ jer to i nije posebno teško. Ono što Evanđelja pitaju nije: ‘Vjerujete li?’, nego ‘Jeste li susreli uskrslog Krista?'”

Ono što vidim u pričama o uskrsnuću jesu pojedinci koji imaju duboko individualne susrete s Kristom. Susreti ne izgledaju identično. Kad Petar vidi prazan grob, on bježi. Kada Ivan to vidi, vjeruje bez razumijevanja. Kad Marija to vidi, zaplače i čeka još.

Drugim riječima, u praznu grobnicu dolazimo kao osobe, dolazimo sami, bile naše nakane dobre ili zle. Ne odbacujemo svoju prtljagu prije vremena; ona dolazi s nama i oblikuje naše percepcije i zaključke. Ono što je, dakle, važno jest susret s uskrslim Isusom u pojedinostima našeg vlastitog razvaljenog života. Ono što je važno jest pronaći u praznoj grobnici nadu koja nam je potrebna za vlastite borbe, gubitke, traume i razočaranja.

Kakve god univerzalne tvrdnje iznijeli kao kršćani, one moraju započeti na bogatom, plodnom tlu naših vlastitih srdaca, naših vlastitih priča. Kakve god aklamacije mi zavapili na Uskrsnu nedjelju, one moraju započeti spremnošću da ostanemo u pustom vrtu osluškujući zvukove vlastitog imena, izgovorenog u ljubavi.

Da bi naša svjedočanstva bila istinita, moraju proizaći iz radikalnog, intimnog susreta. Pitanje nije: “Zašto bi ljudi općenito trebali vjerovati?” nego radije: „Zašto ti vjeruješ? Kako se je tebi uskrsli Krist otkrio?”

Ova vrsta svjedočanstva nije automatska niti laka. Zahtijeva rizik – rizik da se držimo nade kada sve drugo ne uspije. Rizik ostanka i bivanja u mraku nakon što svi drugi pobjegnu. Rizik da se okrenemo prema onome koji nas zove i prepoznamo ga kao spasitelja kakav On jest. Često tek u retrospektivi, tek kad se osvrnem na “grobove” svog života, vidim svoje spasenje.

Pjesnik R.S. Tomas opisuje proces na ovaj način u svojoj pjesmi, “Odgovor”: Bilo je trenutaka/kada sam, nakon dugog vremena na koljenima/ na hladnom mramoru pred oltarom, kamen otkotrljao/iz svog uma, i pogledao sam/unutra i vidio stara pitanja leže/presavijena i na mjestu/sama, poput nagomilanog/grobnog ruha uskrslog tijela ljubavi.”

Neka nas ovoga Uskrsa Krist koji je uskrsnuo u tami uvede u novi život, novo svjetlo i novu nadu. Dao Bog da ga upoznamo na polu-osvijetljenim mjestima, sjenovitim mjestima, tvrdim mjestima. Usudimo se zadržati kod groba dok nas on ne prozove po imenu i ne pošalje nas da podijelimo svoju dobru vijest sa svijetom.

A kad nas pitaju: “Zašto ste kršćani?” neka naši odgovori budu iskreni i skromni, zasluženi i istiniti. Neka svjedoče nadu i borbu, ispletene zajedno. Jer … Krist je uskrsnuo. On je doista uskrsnuo.