Blog

Nakon šest dana uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana, brata njegova, te ih povede na goru visoku, u osamu, i preobrazi se pred njima. I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost. I gle: ukazaše im se Mojsije i Ilija te razgovarahu s njime. A Petar prihvati i reče Isusu: »Gospodine, dobro nam je ovdje biti. Ako hoćeš, načinit ću ovdje tri sjenice, tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.«

Dok je on još govorio, gle, svijetao ih oblak zasjeni, a glas iz oblaka govoraše: »Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!« Čuvši glas, učenici padoše licem na zemlju i silno se prestrašiše. Pristupi k njima Isus, dotakne ih i reče: »Ustanite, ne bojte se!« Podigoše oči, ali ne vidješe nikoga doli Isusa sama.

Dok su silazili s gore, zapovjedi im Isus: »Nikomu ne kazujte viđenje dok Sin Čovječji od mrtvih ne uskrsne.«

 

 

(Matej 17, 1-9)

 

 

Kada nam netko spomene planinu naša prva asocijacija svakako je (ako nismo planinari) mukotrpno penjanje, napor, hladnoća, divlje životinje.

Kada nam netko spomene dolinu obično najprije pomislimo na nekakvu livadu, punu šarenog cvijeća i debelih krava (obično ljubičastih) koje mirno pasu i časte nas mlijekom (i čokoladom).

Ali ako zastanemo i malo dublje promislimo što je to planina, a što je to dolina, velika je vjerojatnost da će se neki od naših stereotipa dramatično promijeniti.

Još ako nas netko poput Stipe Božića upozna s planinom, ako nas povede, barem slikom i pričom, do nekog od fascinantnih vrhova koje je osvojio, ili da vas je netko, poput Vik Muniza, poveo do Rio de Janeira u dolinu smeća Jardim Gramacho (najveći svjetski deponij smeća, zatvoren 2012.), moglo bi se dogoditi da na život, kao i na njegove vrhunce i doline, počnemo gledati na potpuno drugačiji način.

Ali nije ni svaki planinski vrh, sam po sebi, ni dobar ni loš, a ni doline nisu same po sebi ni zle ni dobre. Sve je u nama. U nama ljudima. Sve je do nas.

Lijepo zbore Slovenci: „Gora ni nora (luda), nor (lud) je on ki gre gor!“

I planine i doline onakve su kakvi su oni koji se na njih penju ili u njih silaze. Onakve su kakvo je srce onih koji su u dodiru s njima. Gore mogu biti zle i opake poput Mordora u Međuzemlju ili mogu biti svete poput Sinaja u Egiptu. Doline mogu biti skoro bez života poput Death Valley u Nevadi ili mogu biti Božje remek djelo poput Shenandoah Valley u Zapadnoj Virđiniji.

Mali broj nas ima dovoljno hrabrosti, odlučnosti, vremena, pa ako hoćete i „pozitivne ludosti“, za osvajanje planinskih vrhunaca. Većina nas se zadovoljava dolinama kojima lutamo sretni kada vjetar rastjera smog i maglu. Ali kada jednom osjetite čaroliju planinskog vrhunca od tada više nište nije kao što je nekada bilo.

Osim jedne stvari. Potrebno je vratiti se u dolinu.

Kažu Kinezi: „Ako se ne uspneš na planinu, ne možeš vidjeti dolinu.“ Iako smo  mi ljudi predodređeni uglavnom živjeti u „dolini suza“, a na planinske vrhove rijetko se penjati, dobro bi bilo barem se ponekad okuražiti i ispenjati poneko brdašce, ali pri tom uvijek imati na pameti da su naši vrhunci privremeni, a da je dolina stalna.

Današnja priča o Isusovom preobraženju na gori, o trenutku kada su se pred trojicom učenika na trenutak „odškrinula vrata Raja“, nije priča o usponu Petra, Ivana i Jakova. Ovo nije priča o našem odlasku „gore“. Ovo je priča o Isusovom silasku „dolje“.

Duboko dolje, sve do naše slomljenosti, sve do naših strahova, razočaranja i gubitaka.

Isus silazi dolje. Silazi dolje u ovozemaljsku narav svakodnevnog života. Silazi dolje u talog naših nerazumijevanja, prepiranja, sukoba i naše nevjere. Silazi dolje u naše vjerske i političke antagonizme i mržnje. Silazi dolje u naše ljubomore i sukobe, u našu bijedu i bol.

Isus silazi među nas.

Isus se spušta toliko dolje da uzima na sebe teret križa sve kako bi pobijedivši smrt omogućio nama živjeti u nadi, znajući kamo god krenuli da je Krist već bio tamo i da tamo gdje je Krist sada, da ćemo i mi biti jednoga dana.

Današnje čitanje, odnosno Isusov silazak dolje, silazak nakon klimaksa na vrhu gore, sama je bit Evanđelja. Isusov silazak dolje, silazak s Božjih visina koje mu kao Bogu i pripadaju, silazak iz slave u „dolinu suza“ kako bi prigrlio nas ljude, a sve zato „jer on nas prije uzljubi“, bit je Radosne vijesti.

„Dok je bio u Božjem obličju, on se nije grčevito držao svoje jednakosti s Bogom, nego je sebe poništio uzevši obličje sluge i postao jednak ljudima.“ (Filipljanima 2, 6-7)

Isus sam odvodi svoje učenike, nakon što su svjedočili fascinantnom prizoru na gori. Odvodi ih dalje od tog savršenstva. Odvodi ih u susret onima koji su najpotrebniji. Odvodi ih do ljudi koji su u patnjama i u boli. Odvodi ih do vjernika i do nevjernika, do korumpiranih institucija. Odvodi ih do demona u pustinji na podnožju planine.

Prava vjera se ne zaustavlja na vrhu gdje gradi hramove i monumentalna zdanja. Prava vjera silazi u favele ovoga svijeta, silazi u doline prepune smeća. Prava vjera liječi i iscjeljuje bolesne, diže svoj glas i govori za siromašne. Prava vjera biva sa sirotinjom, sa bespomoćnima, sa obespravljenima, sa zaboravljenima i odbačenima na margine ovoga nepravednog svijeta. Prava vjera biva s onima koji su na dnu dna i koje nitko ne čuje i ne želi čuti.

Prava vjera mijenja život. Preobraženje nas poziva da promijenimo svoje stavove o ulozi vjere u našem životu, poziva nas na razumijevanje same naravi naše vjere, jer sve ono što ovaj svijet naziva „razumnim“, kako vidimo, propalo je.

Ljudi na dnu, ljudi u dolini, u podnožju naših planina, čekaju. Čekaju iscijeljenje od boleština koje izbijaju iz našeg duhovnog mraka. Siromašni traže posla, beskućnici čekaju krov nad glavom, gladna djeca sanjaju hranu, mladi traže mjesto pod suncem, stariji priželjkuju mirnu starost, bolesni očekuju respekt, branitelji vape za pravdom, majke nestalih traže spokoj i tijela svoje djece …

Vjera nas ne poziva na racionalnost nego nas poziva na blaženstva, na djela milosrđa. Poziva nas da u bližnjemu prepoznamo Krista koji pati. Poziva nas otići na vrh planine i na njemu se preobraziti. Poziva nas da se tako preobraženi zatim vratimo dolje, u dolinu, gdje ćemo mijenjati ovaj svijet.

I u tome jest bit Preobraženja.

Promijenimo sebe kako bi promijenili svijet.

Jer ono što Bog mijenja, Bog mijenja kroz nas.