UVIJEK NEDJELJOM 15. prosinac 2013.

A kad Ivan u tamnici doču za djela Kristova, posla svoje učenike da ga upitaju: “Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?” Isus im odgovori: “Pođite i javite Ivanu što ste čuli i vidjeli: Slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje Evanđelje. I blago onom tko se ne sablazni o mene.” Kad oni odoše, poče Isus govoriti mnoštvu o Ivanu: “Što ste izišli u pustinju gledati? Trsku koju vjetar ljulja? Ili što ste izišli vidjeti? Čovjeka u mekušasto odjevena? Eno, oni što se mekušasto nose po kraljevskim su dvorima. Ili što ste izišli? Vidjeti proroka? Da, kažem vam, i više nego proroka. On je onaj o kome je pisano: Evo, ja šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da pripravi put pred tobom. Zaista, kažem vam, između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja. A ipak, i najmanji u kraljevstvu nebeskom veći je od njega!

(Matej 11, 2-11)

 

 

„Postoje neke stvari na ovom svijetu na koje se oslanjamo, kao na nešto sigurno. I kada nas te stvari izdaju, kada se izmaknu s mjesta gdje smo ih pažljivo postavili, onda to uzdrma našu vjeru.“

Riječi Sarah Dessen, američke spisateljice, precizno dijagnosticiraju uzroke naših tolikih razočaranja. Ljudski život, temeljen na očekivanjima i nadanjima, a koja je oblikovala ova naša kultura, niz je manjih ili većih razočaranja.

Politika, posao, zabava, ljubav – sve su to kategorije u kojima naša očekivanja rijetko bivaju u cijelosti ostvarena. Ili su neskromna, ili su nerealna, bilo kako bilo jedno je sigurno, jesu razočaravajuća.

I sve dok čovjeka na površini drži njegova iskrena i čvrsta vjera u Boga i u njegovu konačnu pravdu – dobro je. Ali kada i u to posumnjamo, kada se i u Boga razočaramo, jer nije ispunio naša očekivanja, onda čitav naš život postane jedna velika crna rupa koja sve oko sebe guta i proguta.

“Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?”

Ovo je sigurno jedna od najizazovnijih rečenica u čitavom Novom Zavjetu.

Ovo je pitanje koje odzvanja čitavom ljudskom poviješću.

I gle tko ga postavlja. Sam Ivan Krstitelj. Taj nepopustljivi prorok koji nas gleda u oči i bez oklijevanja svima nama u lice govori: „Pokajte se! Obratite se!“

Što se je to dogodilo?

Što je natjeralo Ivana posumnjati u Isusov identitet?

U identitet onoga kojeg je čekao čitav svoj život?

Ivan je propovijedao o Mesiji koji dolazi, o Kraljevstvu utemeljenom na Božjoj moći i na Božjoj pravdi, ali umjesto svega toga Isus se je usredotočio na djela milosrđa i Ivanu, koji čami u tamnici, čini se da je sve bilo uzalud.

Ali zar to nije uvijek tako?

Isus uvijek razočara i iznevjeri očekivanja onih koji žele i koji od Isusa očekuju rješenje njihovih već precizno zacrtanih ciljeva. Kod Ivana su postojala određena očekivanja u odnosu na Isusa.

I Isus ih nije ispunio.

Stavimo sebe, za trenutak, u poziciju Ivana Krstitelja.

Stavimo sebe, za trenutak, u zatvorsku ćeliju.

Je li vam se je ikada učinilo da radosna vijest Evanđelja ne djeluje u ovom našem svijetu? Bezbožnici vladaju, a vjernici su šikanirani zbog svoje vjere. Nepravda caruje, a pravednici jedva spajaju kraj s krajem. Zlo je svuda oko nas, a o dobru nitko ni ne zbori.

Možda će to rijetki među nama glasno izgovoriti, ali manje više svi mi očekujemo da ako vjerujemo u Boga i ukoliko se korektno ponašamo (sukladno našim procjenama) da će nas Bog nagraditi za našu lojalnost i da će to biti odmah i sada. Po nama čitav Božji svemir bi se trebao prilagoditi našem kalendaru i našem rasporedu. I mi bismo željeli, baš kao i Ivan Krstitelj, da Isus dovede „u red“ političko stanje naše zemlje. Sjetimo se riječi o sjekiri koja je položena na korijen stabla, o vijači i pljevi i ognju neugasivom.

Ivan tako vidi Mesiju. A tako ga vidimo i mi. I kod nas bi Isus imao posla koji uključuje i sjekiru i vijaču i oganj vječni. I kod nas bi Isus trebao konačno razdvojiti dobre momke od loših momaka.

Ali kako onda tako i sada. Po svemu sudeći ništa se nije promijenilo. Farizeji nekadašnji i današnji i dalje vode glavnu riječ, Saduceji ondašnji i današnji i dalje u svojim rukama drže sve ključeve, a iznad svega ondašnji kralj Herod i naši aktualni vlastodršci, sjede na prijestolju dok Ivan čami u zatvoru, a naši heroji su i dalje u različitim kazamatima.

Notorne izdajice našeg naroda i dalje žive na narodnoj grbači, pametuju putem prorežimskih medija, dok osvjedočeni domoljubi trunu na robiji.

Razumljivo je i Ivanovo i naše razočaranje. To je svojevrsna kalvarija, to je trenutak kada tonu sve naše lađe, to je trenutak kada se čovjek osjeća napuštenim, kada živi u strahu i kada misli da je pogriješio i da će na koncu sva svoja nadanja platiti svojom vlastitom glavom.

Zato ovo dramatično pitanje ni u kom slučaju nije akademsko pitanje.

“Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?”

To pitanje proizlazi iz dubine Ivanove duše i iz dubine svakog onog koji vjeruje u Krista.

Ali svima nama trebalo bi biti drago što je Ivan, kako u svoje ime tako i u naše, postavio ovo pitanje. Pitanje puno sumnje. Pitanje puno razočaranja.

Jer postavio ga je onaj za kojeg sam Isus kaže: „Zaista, kažem vam, između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja.“

Je li u redu postaviti takvo pitanje? Zar to nije čin pomanjkanja naše vjere?

Ne. Mislim da nije.

Ni sam Isus se ne suprotstavlja takvom pitanju. Isus ne kori Ivana. Isus ne prigovara nego odgovara na ovo pitanje. Ivan je imao pravo postaviti ga. Jer kada mi pobjegnemo od svojih sumnji i svojih pitanja onda se naše sumnje pretvore najprije u nezainteresiranost, i u konačnici u nevjeru.

Mi živimo u kulturi koja jasno želi isključivo laka i bezbolna rješenja. I to ih želi odmah i sada. Bog nam je postao „duh iz boce“, trenutačno rješenje (među inima) za sve naše probleme. I umjesto da tražimo što to Bog može učiniti „u nama“ i „kroz nas“ mi samo tražimo što Bog može učiniti „za nas“. Umjesto da tražimo da Krist preobrazi naš život, mi tražimo da ga učini lakšim i ugodnijim.

Ivan se je razočarao baš onako kako se i mi znamo toliko puta razočarati. Bilo u Boga, bilo u Crkvu, bilo u vjeru. Ali to možda i nije toliko ni loše, kako nam se na prvu čini. Razočarati se znači – razbiti svoje iluzije. To je bolno. Jako bolno ali to je za naše dobro. Razočaranje u svoje iluzije zna biti veliki dar.

Kada Bog, kroz naše razočaranje, otjera, rasprši, razbije sve naše iluzije mi smo tek onda slobodni otkriti pravoga Boga. Kada Bog ne ostvari moja očekivanja ja tada bivam uvučen sve dublje i dublje u misterij tko moj Bog uistinu jest i što to Bog uistinu želi učiniti od mene.

Isus u svojem odgovoru Ivanu ističe sve ono što čini. Daje mu na znanje da Sudnji dan, dan sjekire i vijače i ognja neugasivog, ne dolazi, u svoj svojoj punini, dolaskom Mesije, kako se je očekivalo. Isusovim rođenjem dolazi dan milosti, dan iscjeljenja, dan molitve. Tek ima doći Sudnji dan, dan odmazde, dan kada će sve nepravde biti ispravljene i dan kada će Božja pravda trijumfirati.

Mesija prvi put dolazi u vidljivoj slabosti, rođen kao maleno dijete u štalici, dolazi kako bi pokazao Božju milost i ljubav prema poniženima i odbačenima. Tek kada se vrati u svoj svojoj slavi, tek će tada sve biti stavljeno na svoje pravo mjesto. A to će biti u Drugom Adventu. U Adventu kojeg svi s nestrpljenjem iščekujemo.

Ivan želi da se sve to dogodi sada, ali Bog, u svojem milosrđu, odgađa Sudnji Dan. I razumljivo što je Ivan razočaran. Ne shvaća, baš kao što ni mi ne shvaćamo, da će Bog ispuniti svoje obećanje u svoje vrijeme i na svoj način.

I zato Isus odgovara Ivanu porukom  ali koja je ujedno i poruka za sviju nas koji padamo u napast upitati se je li Isus baš onaj pravi.

„I blago onom tko se ne sablazni o mene.“

Isus ne izgovara ove riječi kako bi uznemirio Ivanovu savjest ili kako bi osudio njegove sumnje. Isus se obraća Ivanu i kao da mu govori: „Blagoslovljen da si Ivane ako ne odustaneš od svoje vjere zato što sam ja drugačiji nego što si ti očekivao.“

I mi se toliko puta, razočarani pitamo – pa je li Isus onaj pravi?

 

Mi mislimo da će nam Isus život učiniti lakšim,

a on nas poziva da ponesemo svoj križ.

 

Mi mislimo da će Isus izbrisati naše patnje,

a mi ga otkrijemo uz nas, u našoj boli.

 

Mi mislimo da će nas postaviti na sam vrh svijeta,

a on nam kaže da budemo uz one koji su na samom dnu.

 

Mi mislimo da će nas učiniti snažnima,

a on nas poziva da spoznamo snagu kroz svoje slabosti.

 

Mi mislimo da će uništiti naše neprijatelje,

a on od nas traži da ih volimo.

 

Mi mislimo da će nas učiniti liderima,

a on nas poziva da služimo.

 

Mi ga očekujemo u spektakularnom,

a on dolazi u malenom, u običnom.

 

Mi mislimo da će se vratiti brzo i povesti nas kući,

a on čeka i šalje nas neka širimo Evanđelje.

 

Isus nije baš onakav kakvog smo mi očekivali,

ali blago onima koji se nisu sablaznili o njega.

 

Isus je bio spreman razočarati svakoga.

 

Da, svakoga.

 

Osim Oca!

 

Isus je volio svoje učenike dovoljno snažno da ih razočara, da im razbije njihove iluzije, da im dopusti čak posumnjati u njegovu moć, a sve kako bi iskusili istinsku radost na one prave, duže, vječne staze.

Iz istog razloga Isus je spreman razočarati i vas i mene.

 

I razbiti sve naše iluzije.