Ako malo pozornije analiziramo Evanđelje po Ivanu onda ćemo vidjeti da Isus koristi najjednostavnije, svakodnevne analogije kako bi ljude poučio duhovnim istinama.

Fascinantno je slušati Isusov nauk u Ivanovom Evanđelju.

Od susreta sa ženom na zdencu, dok prolazi kroz Samariju (voda), preko čuda kada je nahranio 5,000 ljudi s nekoliko kruhova i dvije ribe (kruh), pa do susreta sa slijepcem od rođenja (svjetlo).

Većinu vremena Isus šalje svoju poruku preko najjednostavnijih analogija – voda, kruh, svjetlo – koje sve imaju zadaću otkriti tko je on.

I kao da poručuje: „Možeš krenuti od bilo koje točke u svemiru – odaberi bilo koju točku – i ona će te dovesti do mene.“

Ali ponekad ljudi to ne shvaćaju.

Ponekad Isus mora odabrati nešto jako neobično da bi postigao svoj cilj.

Baš se to događa u ovonedjeljnom čitanju.

Isus je usred diskusije s Nikodemom, uglednim Židovom. (Ivan 3, 1-13)

Nikodem je Farizej koji želi doznati nešto više o tome tko je Isus. Nismo sigurni zašto je Nikodem došao. Možda je došao u životnu fazu kao mnogi koji dožive duhovnu glad i koji se muče s dilemama u svojoj duši, a koje nisu u stanju razriješiti.

Takvi ljudi osjećaju duhovnu glad. Ponekad ne mogu odrediti tu svoju glad, ali znaju da žele nešto više. Ponekad su nalik klincima koji stanu pred otvoreni hladnjak, razgledaju što je unutra i govore: „Gladan sam, ali pojma nemam što bih jeo.“ 

Nikodem dolazi, traži, želi doznati nešto više o Isusu.

Isus koristi sliku o novom rođenju, ali Nikodem ne shvaća poruku.

Tada Isus uspoređuje Duh s vjetrom koji puše gdje god to želi i koji tako ostvaruje volju Božju.

Ali Nikodem i dalje ne razumije.

Konačno, Isus koristi jednu priču iz Starog Zavjeta kako bi Nikodem shvatio što mu želi poručiti.

U one dane lutanja divljinom pustinje židovski narod je zgriješio. Ronjali su na Mojsija, ronjali su na Boga i stigla ih je kazna. Napale su ih zmije. Zavapili su za pomoć od Boga. I Bog je odabrao čudan način kako ih spasiti. Mojsije je načinio brončanu zmiju, postavio ju je na štap i uperio prema nebu. Kada su Izraelci podigli svoj pogled prema njoj bili su spašeni.

Pomalo čudno, ali to je još jedan od načina koji pokazuje da Bog može upotrijebiti bilo što kako bi ostvario svoju nakanu.

Baš kao što je zmija bila podignuta u divljini pustinje tako će isto biti podignut Sin Čovječji, razapet i slavljen. Bog je u stanju sve upotrijebiti, doslovno sve, kako bi nam donio spasenje. Ništa nije toliko obično a da ne može pokazivati prema Bogu. Tako i sve izvan uobičajenog može nam poslužiti kao spas, ali samo ako dolazi od Boga.

U svojoj knjizi „Blue Like Jazz“ („Tužno poput jazza“) Donald Miller prepričava razgovor sa svojim prijateljem Tonijem.

„Toni, znaš što mi je uistinu pomoglo shvatiti zašto ja vjerujem u Isusa?“

„Što?“

„Pingvini.“

„Pingvini?“ začuđeno će Toni.

„Pingvini.“ nastavi Donald. I zatim stade opisivati životni ciklus pingvina svojem prijatelju. Ženke izlegu svoja jaja i onda ih ostave svojim mužjacima. Ženke tada odu, danima putuju natrag do oceana, gdje skoče u more i love ribu. Svi su mužjaci ostali i čine jedan ogroman krug u kojem čuvaju jaja. Zbiju se jedan uz drugog kako bi im bilo toplije i neprestano se rotiraju kako ni jedan od njih ne bi bio neprestano na vanjskoj strani kruga gdje je najhladnije. Mjesec dana mužjaci sjede na jajima, sve dok se ženke ne vrate. A kada se ženke vrate, točno u dan, jaja se raspuknu i mladi se pingvini izlegu.

Toni nije siguran da u tome vidi analogiju, pa mu Donald dodatno pojašnjava.

Pingvini imaju „radar“ u sebi, koji im kazuje kada i kamo ići. Sve to nam i nije baš puno jasno i izvan je naše ljudske logike i smisla („A, mi bi išli u ribe, a žene bi ostale čuvat dicu“), ali ženke se vrate baš onog dana kada se mladi porađaju i taj „radar“ se uvijek pokaže točnim.

„I ja imam radar u sebi,“ govori Donald Toniju, „radar koji mi govori da vjerujem u Isusa. Nekako, pingvinski radar pingvine savršeno vodi. Možda ne bi bilo ludo da i ja slijedim svoj radar koji je u meni.“

Kakvom Bogu mi služimo?

Koji je to Bog koji koristi zmije i pingvine i sve ostale stvari, kako bi ljude privukao sebi?  

Mi služimo Bogu koji je u stanju iskoristiti bilo koji događaj u našim životima kako bi nam donio spasenje.

Bog je izabrao Isusa Krista kao bi nas spasio.

Svoga Sina Jedinorođenca.

Bog i dalje može iskoristiti bilo koji događaj i upotrijebiti ga za naš spas, za točku obrata u našem životu, ali spasenje dolazi samo kroz Isusa Krista, Sina Božjega.

I evo dobre vijesti: vaše i moje ime je na popisu ljudi koje je Krist došao spasiti. Vaše ime je na tom popisu od dana vašeg rođenja. Svatko stvoren od Boga je na popisu ljudi koje je Krist došao spasiti.

Vi i ja možda bismo taj popis napravili drugačijim, jer mi ljudi dijelimo svijet na bezbroj aktegorija.

domaći/stranci … bijeli/crni … žuti/crveni … muškarci/žene … dalmatinci/purgeri … splićani/vlaji … sjevernjaci/južnjaci … bogati/siromašni … lijepi/ružni … popularni/anonimni … uspješni/beskorisni … (a di su još stranke?) …

Kada mi radimo popis mi to činimo selektivno.

Na našem povlaštenom popisu samo su rijetki nama dragi ili nama korisni ili nama zanimljivi.

Ali Božji popis je dug.

Popis ljudi za koje je Krist umro uključuje čitav svijet.

Nema rasprave, nema diskusije, nema liste čekanja.

Svaka osoba koja je rođena dolazi na Božji popis.

Krist dolazi na naš svijet, donoseći svjetlost, tražeći imena na Božjem popisu.

Krist je došao pronaći i vaše i moje ime na tom popisu. Došao je potražiti nas.

Nekima od nas treba vremena da bi čuli to kao dobru vijest.

Za one koji bi radije živjeli u tami, za one koji se kriju od Boga, za one koji bježe od Boga, svjetlo je neugodnost. Susret s Kristom čini ih nemirnima, kao da su ulovljeni. Ponašaju se kao lovina koja bježi od svjetla u strahu da će biti uhvaćena.

I sve dok ne budemo svjesni da nas Bog traži iz ljubavi prema nama, a ne iz osude, sve dok ne budemo svjesni da je Evanđelje za nas Radosna vijest, mi ćemo se skrivati od Boga, zazirati od njegova svjetla.

13. rujna 2008. napisao sam kolumnu „Ivan 3:16“ potaknut ovom istom rečenicom koja je možda najomiljenija kod vjernika.

Ali ono što mi sada pada na pamet jest ono moje isto iščuđavanje kada bih vidio na velikim športskim priredbama transparent s natpismo „John 3:16“.

Kada sam dozano (postavši stariji i kada su mi vratili putovnicu) da je to citat iz Evanđelja pitao sam se: „Pa zar oni uistinu misle da će im to pomoći?“.

Da ja sam tako mislio.

Kako može nošenje transparenta biti za spas naše duše?

Ali u posljednje vrijeme sam promijenio svoje mišljenje.

Ako je Bog u stanju upotrijebiti bronačanu zmiju i drvene križeve kao znak spasenja onda možda i transparent i nije tako loša ideja.

I ako Bog uistinu želi da se čitav svijet spasi, možda uzdizanje poruke tamo gdje je čitav svijet može vidjeti (velika natjecanja koja prenosi televizija) uistinu i jest dobra ideja.

Za one koji su izgubljeni Krist je došao potražiti ih.

Za one u tami svjetlo je zasjalo.

I svatko tko vjeruje u Isusa Krista imati će život vječni.