„Za naše grijehe probodoše njega,

za opačine naše njega satriješe.“

(Izaija 53,5)

Kao i svake godine Cvjetnica nas iznenadi. Dočeka nas nespremne. Lako nas ponese onaj njezin uvodni dio, palme, masline, povorka i uzvici razdragane mase.

„Hosana! – Spasi nas!“.

Ali uvijek i iznova nevjerica u nama postaje tako opipljiva i stvarna.

Netko nas iznenadi.

I to neugodno.

A taj netko – to smo mi.

Da, mi.

Najprije smo sa čuđenjem, kao toliki oko nas, pitali: „Tko je ovaj?“. Promatrali smo čovjeka na magaretu kako ulazi u naš grad, kako prolazi našim ulicama i čudili smo se zašto ga toliki slijede. Nije političar, nije estradna, a ni športska zvijezda, pa ipak masa mu kliče i prati ga.

A on nije prozborio ni riječi.

Kada smo čuli da je to prorok, da liječi bolesne, da istjeruje zloduhe i da govori o Kraljevstvu Božjem pomislili smo kako bi mogao pozabaviti se i nekim našim neriješenim problemima. Gomila nas je ponijela. I nije prošlo puno vremena, a mi smo mahali maslinovom grančicama, hodali smo za njim i uzvikivali smo iz sveg glasa: „Spasi nas!“.

A on nije prozborio ni riječi.

Nije nam čak ni bio toliko važan odgovor na pitanje: „Tko je ovaj?“, bitno je bilo ostvariti svoje želje, riješiti svoj probleme, namiriti sebe. Mi smo čak i slutili tko bi mogao biti taj čovjek, ali nismo željeli to priznati.

Priznati, i to javno, pred svima, da je to Sin Božji, da je to Mesija, da je to Isus Krist, značilo bi svjedočiti nekoga i nešto što ovaj svijet odbacuje. A mi ni slučajno ne želimo zamjeriti svijetu. Mi ne želimo da nas ovaj svijet stavi na svoje margine.

A on nije prozborio ni riječi.

Potrajalo je naše oduševljenje neko vrijeme, ali onda su neki među nama počeli mrmljati. Bili su nezadovoljni. Očito njihovi se ciljevi nisu ostvarivali. Njihova loša volja proširila se je masom brzinom ljetnog požara. I sve je krenulo nekim drugim pravcem. Po zlu putu.

A on nije prozborio ni riječi.

Svijetom se je pronio glas da je riječ o anonimusu, o običnom tesaru iz nekog malog zabitnog mjesta zvanog Nazaret, o osobi koja se druži s osobama sa dna društvene ljestvice. Govorilo se je da se taj ne drži ni reda ni zakona. I sve više se je čuo glas da je riječ o najobičnijoj varalici koja se lažno predstavlja kraljem.

Prevladalo je mišljenje da nama taj lažni prorok iz Nazareta u Galileji ne treba, da nam nije bitan i da se uživotu može lako i bez njega. Na koncu konca kakav je to kralj koji jaši na magaretu?

A on nije prozborio ni riječi.

Nismo ni bili svjesni koliko se nama manipulira. Povjerovali smo moćnicima, vladarima ovoga svijeta, i prihvatili smo njihove stavove kao svoje osobne.

Dali su nam ponudu koja se ne odbija, uzeli smo svojih 30 srebrenjaka, poljubili smo, bez imalo srama, tog Nazarećanina u obraz i iz svega glasa smo počeli vikati: „Neka se razapne!“.

Držali smo se logike ovoga svijeta, logike koje se drže kukavice i slabići kroz čitavu povijest:

„Bolje je da jedan čovjek umre umjesto naroda!“

I onda smo krenuli u jednu novu povorku na čijem je čelu bio opet taj isti čovjek. Samo ovaj put nije jahao. Hodao je i padao pod teretom križa. Povorka je išla prema gomilama smeća izvan Jeruzalema, prema mjestu zvanom Golgota.

Tu se je povorka zaustavila. I mi koji smo bili u povorci.

Nismo bili svjesni da smo ga odbacili, a da je on zauzeo naše mjesto. Nismo bili svjesni da je ponio patnju i muku koju smo mi trebali ponijeti. Nismo bili svjesni da su ga naši grijesi prikovali za križ.

I dok su jecaje žena prekidali tupi udarci čekića u čavle, kojima je pribijan na križ, iz daljine se je začula pjesma.

„Jeste li bili tamo kada su razapeli mog Gospodina? 

Jeste li bili tamo kada su ga prikovali za drvo?“