Ove treće nedjelje Adventa, uprkos svim mogućim tamnim sjenama, koje su se nadvile nad našim životima, mi osjećamo radost Božića. Samo jedanaest dana do Božića i sva skoro čitanja izražavaju radosno iščekivanje dolaska Gospodinovog.

Radost koja današnja čitanja opisuju nije radost razuzdanog, nekontroliranog smijeha.

To je radost koja proizlazi iz sigurnosti u Bogu, u onima oko nas i u našem mjestu na svijetu.

To je radost koja se ne može kupiti niti nabaviti.

To je radost koju osjećamo što se više približavamo Božiću.

Izaija 61,1-2. 10-11

Duh Jahve Gospoda na meni je, jer me Jahve pomaza, posla me da radosnu vijest donesem ubogima, da iscijelim srca slomljena; da zarobljenima navijestim slobodu i oslobođenje sužnjevima; da navijestim godinu milosti Jahvine i dan odmazde Boga našega; da razveselim ožalošćene na Sionu

Radošću silnom u Jahvi se radujem, duša moja kliče u Bogu mojemu, jer me odjenu haljinom spasenja, zaogrnu plaštem pravednosti, kao ženik kad sebi vijenac stavi il’ nevjesta kad se uresi nakitom.

1 Solunjanima 5,16-24

Uvijek se radujte! Bez prestanka se molite! U svemu zahvaljujte! Jer to je za vas volja Božja u Kristu Isusu. Duha ne trnite, proroštava ne prezirite! Sve provjeravajte: dobro zadržite, svake se sjene zla klonite! A sam Bog mira neka vas posvema posveti i cijelo vaše biće – duh vaš i duša i tijelo – neka se besprijekornim, savršenim sačuva za Dolazak Gospodina našega Isusa Krista. Vjeran je Onaj tko vas poziva: on će to i učiniti.

Treće nedjelja Adventa tradicionalno nosi naziv GAUDETE NEDJELJA = RADUJTE SE NEDJELJA (Radosna Nedjelja). Počimala je, naime, riječima Pavla apostola uzetima iz Poslanice Filipljanima: «Radujte se u Gospodinu…. Ponavljam: Radujte se!» (Fil. 4, 4)

Ove Nedjelje palimo ružičastu svijeću na adventskom vijencu, svijeću koja je posvećena radosti, jer smo na polovici Adventa.

Ostatak puta je rekli bismo „nizbrdo“. Lakše je.

Ali nazivati ovu nedjelju „radosnom“ pomalo je problematično, jer je Ivan Krstitelj još uvijek nazočan. I to drugu nedjelju za redom. Iskreno govoreći Ivan nas pomalo uznemirava. Na stranu njegov način odijevanja i prehrambene navike, ono što mene kod Ivana uznemirava jesu njegove riječi. Ma ne možeš ljude koji su te došli čuti odmah na početku nazivati: „Leglo gujinje!“.

Vatreni Ivan je u divljini, u pustinji i nudi krštenje pokajanjem. Daleko je od hrama i daleko je od vjerskih autoriteta, vuk samotnjak, govori i čini stvari koje svakoga uznemiravaju. Čini se da je Ivanu daleko više stalo do pokajanja nego do radovanja. Slušati Ivana na Radosnu Nedjelju pomalo je neobično, zar ne?

Ali prije nego što raščistimo tu nedoumicu, morali bi se prisjetiti da iako svako Evanđelje govori o Ivanu, sva ona govore o njemu na različite načine. Današnje čitanje dolazi nam iz Evanđelja po Ivanu, dakle Ivanu evanđelisti. Ivan evanđelista nikada ne spominje Ivana kao „krstitelja“. On ga naprosto naziva Ivanom, a taj Ivan je ustvari jako blag i dobroćudan. Kao primjer može nam poslužiti priča iz trećeg poglavlja u kojoj se Ivanovi učenici žale na Isusa i govore kako on sada k sebi privlači mnoštvo, a Ivan je „izmislio“ krštenje, pa Isus se tako koristi onim što je u biti Ivanovo. Nije fer, kažu.

Kako im Ivan odgovara?

„Vi ste mi sami svjedoci da sam rekao: ‘Nisam ja Krist, nego poslan sam pred njim.’ Tko ima zaručnicu, zaručnik je. A prijatelj zaručnikov, koji stoji uz njega i sluša ga, klikće od radosti na glas zaručnikov. Ta se moja radost upravo ispunila. On treba da raste, a ja da se umanjujem.“

(Ivan 3, 28-30)

Ivan Krstitelj ovdje ne govori baš puno o pokajanju. U drugim Evanđeljima gdje govori o pokajanju on zvuči poprilično žestoko, ali ovdje ne. Ivan se raduje.

U biti, pokajanje zna biti jako povezano s radovanjem. Ivan govori o pokajanju i krštenju kako bi se oprostili grijesi, jer se Kraljevstvo Božje približava.

Opraštanje je kada se od nas odbaci nešto što stoji na putu između nas ljudi i nas ljudi i Boga. Zato kada Ivan govori o opraštanju on govori o povratku na pravi odnos s Bogom, a njegovo krštenje simbol je tog povratka.

Kada su proroci koristili riječ „pokajanje“ onda je to značilo vratiti se na pravi odnos s Bogom, na odnos koji se temelji na povjerenju i ljubavi.

U svojoj knjizi „Bdijenje: Stražariti u vrijeme Kristovog dolaska“, Wendy Wright kaže: „Pokajanje nije nužno sumorno i puno samo-prezira, kao što to često zna biti. Pokajati se ne znači slušati onaj glas u sebi, koji ti šapće da ti nisi dobar, da sve loše što ti se događa je u biti tvoja krivica i kada bi drugi znali kakav si ti u stvari oni bi sigurno prestali o tebi voditi svaku brigu. Ne! Istinsko pokajanje počinje sa spoznajom da nas Bog voli. I da mi jesmo djeca Božja!“

Priznajte, tko od nas nije u sebi čuo taj glas koji nam govori da smo nitko i ništa? Glas koji obezvrijeđuje sve što napravimo? Sve mi se čini da je to glas čistog Zla, glas koji nas razdvaja od Boga i Božje ljubavi i koji nas razdvaja i od nas samih. To je glas koji ruši mostove prema milosti. Koliko je samo danas ljudi koji preziru sami sebe, koji su depresivni i koji podcjenjuju sami sebe?

Njima također treba Ivanov poklič: „Pokajte se! Vi ste kompletne osobe i Bog vas ljubi! Bog vas je stvorio i voli vas i želi svako vam dobro! Pokajte se što slušate ovaj svijet! Pokajte se što slušate sotonin glas! Pokajte se što sumnjate u sebe i što prezirete sami sebe! Vratite se Bogu koji vas voli!“

Naravno postoje neravnine na našem životnom putu. Činimo mi propuste i pogreške. I trebamo kritički promatrati svoje postupke.

Ali treba se pokajati, ne činiti to što činimo i ići naprijed, jer Bog ima za nas pripravljeno nešto izuzetno važno. Ivan je to shvatio. Zato je i pozivao na pokajanje i zato je Ivanova radost bila velika.

Zato kada su svećenici i leviti došli Ivanu i pitali ga: „Tko si ti?“ Ivan je odgovorio „Ja nisam Krist.“ Želio je da stvari odmah na početku budu jasne. Činjenica da on nije Mesija važnija je od činjenice tko je on. Ali to za njih nije dostatno. „Što dakle? Jesi li Ilija?“ „Nisam.“, odgovara Ivan. „Jesi li Prorok?“ Odgovori: „Ne.“ „Pa tko si, da dadnemo odgovor onima koji su nas poslali? Što kažeš sam o sebi?“ Ivan odgovori: „Ja sam glas koji viče u pustinji: Poravnite put Gospodnji! – kako reče prorok Izaija.“

Zanimljivo je primjetiti da Ivan odgovara Izaijinim riječima. On ne kaže tko je on, ne govori on sam o sebi, on govori ono što Bog govori o njemu. To je važno. Ivan se poistovjećuje s Božjom Riječi. U konačnici i kaže da je on – glas. On nije sadržaj. On je zvuk. Glas. Ivan govori Božju Riječ, a ne svoju. Ivan svojim rukama izlijeva ljudima vodu na glavu, ali Bog oprašta kroz krštenje.

Obratite pozornost na 26. stih, koji je zaprepašćujući.

“Ja krstim vodom. Među vama stoji koga vi ne poznate.“

Tu jedan stoji među vama. I u isto vrijeme dok Ivana ispituju je li on Krist, Krist stoji tu u gomili. Isus je nazočan. Tu je. Spasitelj je stigao. Utjelovljeni Sin Božji stoji u gomili i nitko ga ne primjećuje.

To je u suglasju s Izaijinim proroštvom: „Izrastao je pred njim poput izdanka, poput korijena iz zemlje sasušene. Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidio.“ (Izaija 53, 2)

Svi traže Spasitelja, a nitko ga ne primjećuje.

I za nas je danas to velika škola. Mi ne pronalazimo Isusa u onome što samo vidimo. Pronalazimo ga tek slušajući Njegovu Riječ.

I još nešto. Isus dopušta Ivanu neka govori. Čini se da je Isus trebao prekinuti Ivana i sam nastaviti, ali Isus to ne čini. On tada kroz Ivana, koji se raduje toj privilegiji, pa kasnije kroz apostole, a danas kroz nas, koristi svoj narod kao svoj instrument.

Ivan je znao tko je. Ivan je znao da nije Mesija nego da je pozvan krstiti i pozivati na pokajanje. Bio je pozvan ljude pozivati na obraćenje, na povratak, povratak na pravi odnos s Bogom.

Ali Ivan je znao tko je on i zato i jest bio radostan.

(„Ta se moja radost upravo ispunila. On treba da raste, a ja da se umanjujem.“)

Advent je dobro vrijeme za zapitati se – tko smo mi?

I dobro je znati tko smo, a tko nismo. Filozofi odavna govore: „Upoznaj sebe sama!“ Ali postavlja se pitanje: „Kako ću ja znati tko sam? Tko je taj koji će reći tko sam ja? Hoću li to biti ja osobno? Ili je to ovaj svijet? Možda sam Vrag?“

To su uobičajeni osumnjičenici, jer obično oni žele nam dati identitet. I to na razne načine. Jedni nas ponižavaju, a drugi nam tetoše naš ego. Jedni na sude po našim propustima i neuspjesima, a drugi po našim pobjedama i ostvarenjima. Zato mi i dolazimo u opasnost sebe određivati temeljem novca, moći, slave ili pak propusta i neuspjeha, pa ili sebe bezrazložno glorificiramo ili sebe podcjenjujemo.

I u jednom i u drugom slučaju odbacujemo Boga i njegovu milost.

Mi ne smijemo dopustiti da naš identitet određuje niti vrag, niti Svijet, a niti mi sami. Bog nas je stvorio i samo On ima pravo određivati tko smo mi.

A mi smo ponajprije grešnici. Rođeni kao grešni, živeći griješimo. Mišlju, riječju i djelom. Griješimo i povrijeđujemo druge ljude. Ali za Boga mi smo i takvi izuzetno vrijedni. Neprocjenjivo vrijedni.

Kako je to moguće?

Zbog Isusa.

Toliko smo dragocjeni Bogu da nas je smrću svoga jedinoga Sina otkupio od grijeha, od smrti, i od moći zloga.

Ali Bog tu ne zastaje. Isus ne ostaje na nebu i ne ostavlja nas same. On je uz nas kod našeg krštenja, jer svećenik je samo glas i onaj koji daje svoje ruke. U ispovjedi Isus nam oprašta naše grijehe kada se pokajemo. A u pričesti Isus nam se daje osobno. Sve posredstvom svećenika.

Bog nas koristi i kao svoje instrumente, kao svoj glas i svoje ruke. Imamo privilegiju i kao laici širiti Božju Riječ, svojoj djeci, prijateljima, susjedima, nepoznatima. Imamo privilegiju činiti dobro u slavu Božju. Činiti dobra djela milosrđa.

To je ono što nas određuje i to je ono tko smo mi.

Ovaj svijet će vas pokušati zavarati govoreći vam kako Boga nema i da ste vi „čovjek nadasve“, jer vi ionako čujete samo svoj glas i vidite samo svoje ruke.

Ne vjerujte lažnim prorocima, jer Bog je onaj koji kaže i koji određuje tko ste vi.

Iako jednom grešni sada smo iskupljeni smrću i uskrsnućem Kristovim. Otkupljeni smo Kristovom krvlju, a ne dionicama i novcem. Svi mi imamo nadu neba, ali u međuvremenu imamo čast što smo Božji instrumenti, Božji glas i ruke, u pozivu kojeg nam je dao.

I sve dok smo u ovom grešnom svijetu biti će posrtanja i padova, pogrešaka i grijeha. Priznajmo ih i pokajmo se, jer ovaj svijet nema konačnu riječ u određivanju onoga tko smo mi.

Bog ima. I zato je, uz veliku privilegiju što smo Božji glas i njegove ruke, jednako važno biti njegove uši – uši koje čuju da su nam oprošteni svi naši grijesi.

Trebali bi se radovati Radosnoj vijesti da je Sin Božji došao pokazati nam drugi put kojim ići. Trebali bi se radovati Kraljevstvu Božjem u kojem mi imamo važnu ulogu. Morali bi se radovati što smo svjesni tko smo.

Eto zato nam je Bog podario snagu za pokajanje i razlog za radost, i jedno i drugo u isto vrijeme.