Pristupe mu neki od saduceja, koji niječu uskrsnuće. Upitaše ga: »Učitelju! Mojsije nam napisa: Umre li bez djece čiji brat koji imaše ženu, neka njegov brat uzme tu ženu te podigne porod bratu svomu. Bijahu tako sedmorica braće. Prvi se oženi i umrije bez djece. Drugi uze njegovu ženu, onda treći; i tako redom sva sedmorica pomriješe ne ostavivši djece. Naposljetku umrije i žena. Kojemu će dakle od njih ta žena pripasti o uskrsnuću? Jer sedmorica su je imala za ženu.«

Reče im Isus: »Djeca se ovog svijeta žene i udaju. No oni koji se nađoše dostojni onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih niti se žene niti udaju. Zaista, ni umrijeti više ne mogu: anđelima su jednaki i sinovi su Božji jer su sinovi uskrsnuća.«

»A da mrtvi ustaju, naznači i Mojsije kad u odlomku o grmu Gospodina zove Bogom Abrahamovim, Bogom Izakovim i Bogom Jakovljevim. A nije on Bog mrtvih, nego živih. Ta svi njemu žive!«

(Luka 20, 27-38)

„Bolje je znati neka pitanja nego sve odgovore.“

Nas danas more brojna pitanja. I na njih tražimo odgovore.

U biti mi očekujemo odgovore od onih kojima smo povjerili svoju sadašnjost i svoju budućnost.

A to je ovaj svijet i njegovi moćnici. Zar je onda čudno što odgovora nema ili su to krivi odgovori?

Nama su najzanimljivija pitanja naše egzistencije, životnog standarda i naravno materijalnog prosperiteta. Mi uglavnom sve vezujemo uz ono materijalno. U tome nas snažno podržavaju mediji i razno-razni analitičari koji tvrde da ukoliko politika stvori preduvjete za viši društveni standard, dakle veće plaće za manje rada, da će onda uglavnom svi naši problemi biti riješeni.

„O sancta simplicitas!“ uzviknuli bi stari Latini.

Dakle više novca jednako više radosti, mira, sreće, veselja, ljubavi …?

E kada bi to tako bilo onda bi nam liječnici umjesto analgetika i sedativa dijelili novčanice i kovanice. Pa makar i na recept.

Pitanje ljudske sreće i zadovoljstva, znamo mi to jako dobro, ne pronalazi svoj trajan i konačan odgovor u materijalnom, pa ma koliko god tog materijalnog bilo. Dapače, čini se, da što više imamo to više želimo imati i sve smo nervozniji i nezadovoljniji.

Ali možda to čak i nije naš najveći problem.

Usudim se reći da je naš najveći problem što, kad je riječ o onom najvažnijem za nas ljude, a to je svakako „život vječni“, tvrdoglavo nastojimo na pitanja o vječnosti davati odgovore s aspekta sadašnjosti.

Jednostavnije rečeno mi bismo najradije ovaj svijet samo preslikali, premjestili, „copy/paste“ tehnikom prebacili u vječnost. Naravno bez onih negativnih stvari koje nas sada i ovdje muče, ali sve ostalo, sve te naše „games people play“, sva ta naša „rules of engagement“, sve te „games of thrones“, sve bi mi to rado aplicirali u vječnosti.

Neka bude po našu.

Ali bojim se da ćemo se razočarati. Bojim se da će nam se planovi izjaloviti.

Bojim se da će „gore“ ili „tamo“ mnogi ostati zbunjeni ili barem iznenađeni, jer ne će biti po njihovu.

Isus se, čitamo u današnjem Evanđelju, susreće sa saducejima, a oni ne vjeruju u uskrsnuće. I baš po toj logici, želeći Isusa diskreditirati, oni mu postavljaju hipotetsko pitanje o ženi koja sedam puta u svojem životu ostaje udovica. To je pitanje trebalo ukazati na potpunu apsurdnost zagrobnog života.

Isus im odgovara da se po uskrsnuću ljudi ne će ženiti. Drugim riječima Isus govori da je zagrobni život u potpunosti drugačiji od ovozemaljskog života. Da je on neka druga dimenzija. Tamo ne će biti ništa kao što je to ovdje. I Isus im govori da mu postavljaju pitanje koje počiva na potpuno krivoj premisi.

Isus želi istaknuti ono što je bitno. Kaže: „A nije on Bog mrtvih, nego živih. Ta svi njemu žive!“

U biti Isus im govori da oni brinu o zagrobnom životu, a problem je što nisu naučili živjeti svoj život ovdje i sada.

Raj nije ljudska odgovornost. Raj je Božja odgovornost.

Naša je odgovornost kako živjeti život ovdje i sada. U slavu Božju i na dobro bližnjemu.

U pitanju vjere potrebno je fokusirati se na glavnu stvar, a što može za nas biti glavnije i važnije, bitnije i presudnije, nego zadržati i održati našu ukorijenjenost u Bogu, prigrliti život u Kraljevstvu Božjem, i živjeti život suosjećajnosti, milosrđa, nesebične ljubavi i mira u Kristu.

Kada Isus govori o „Bogu živih“ onda on potiče svoje kritičare neka prošire svoja obzorja, neka se usude baciti pogled dalje od sustava ovoga svijeta. U biti Isus govori saducejima da njihova pitanja otkrivaju koliko je njihovo gledište ograničeno, koliko su uski njihovi pogledi. Uskrsnuće nije samo običan nastavak, nekakvo produženje, ovog našeg svijeta i života u njemu.

Ne, to je neki potpuno novi svijet.

To je svijet u kojem svatko od nas živi kao dijete Božje, dijete uskrsnuća.

U što to mi vjernici uistinu vjerujemo?

Je li naša vjera u stanju izdržati svu surovu realnost ovog našega života?

Zanima li nas ono bitno ili se zadovoljavamo površnim pitanjima i još površnijim odgovorima?

Zauzima li naša vjera u uskrsnuće središnje mjesto u našem srcu te tako utječe na sve ostalo što u svojem životu činimo, govorimo i mislimo?

Oduvijek su pitanja prethodila odgovorima. Danas je stanje drugačije. Odgovori nas zapljuskuju sa svih strana, a da mi pitanje nismo ni postavili. Barem ne ono pravo. Uvijek se nađe netko tko će nam rado objasniti kako nam je misliti ili da uopće ni ne trebamo misliti, jer eto ima tko će misliti umjesto nas.

Živimo u vremenima inducirane opće zbunjenosti, jer je u toj poplavi odgovora nemoguće odrediti onaj pravi. Ako uopće i postoji. Laž dominira. Opsjena caruje. Mi dezorijentirani pitanja iz straha više ni ne postavljamo, jer se bojimo odgovora.

„Je li umro čovjek, hoće li opet živjeti?“ (Job 14, 14)

Job je vjerojatno bio među prvima koji je glasno postavio ovo ključno pitanje. Nažalost nakon nekoliko tisuća godina, nakon Krista koji je hodao među nama, koji je razapet, umro i uskrsnuo, nakon našeg svakodnevnog izjašnjavanja da „vjerujemo u uskrsnuće tijela i život vječni“ mi i dalje izbjegavamo postaviti ono pravo pitanje.

Ne „Što nam je činiti kako bi nam bušta bila što deblja, a radno vrijeme što kraće?“. Ne „Kako se uspeti na vrh piramide moći?“. Ne „Kako postati svjetski (ili barem regionalno) slavan?“, nego „Što nam je činiti kako bismo bili Kristovi sljedbenici i Kristovi svjedoci?“

Isus nema strpljenja s onima koji ga žele navesti na krive odgovore pomoću trik pitanja ili koji ga žele iskoristiti kako bi dokazali koliko su pametni i pravedni i savršeni. Ali Isus uvijek ima vremena za pitanja koja su stvarna i prava.

Isus uvijek ima vremena za pitanja kao što su: „Isuse, nema mira u meni, možeš li mi pomoći?“, „Isuse, izgubljena sam, možeš li me vratiti na pravi put?“, „Isuse, grješan sam, možeš li se smilovati meni grješniku?“

Kada mi Isusu postavljamo ovakva pitanja onda odgovori koje dobivamo, za razliku od odgovora ovoga svijeta, nisu u obliku parola ili slogana. Odgovor kojeg Isus nudi jest On sam.

Kada farizeji i saduceji dolaze Isusu s trik pitanjima onda od Isusa kao odgovor dobivaju parabole, priče koje zbunjuju njihove umove i koje ih potiču gledati ovaj svijet na drugi način. Ali kada mi Isusu donosimo svoje najdublje čežnje on puno ne govori, nego djeluje.

Kada odistinski iskreni ljudi dođu k Isusu s odistinski iskrenim pitanjima, i bitnim pitanjima, onda on često ništa ne govori, nego ih dodiruje, liječi ih, ozdravlja. I poziva ljude neka krenu s njim na Put.

Hoćemo li se konačno naučiti postavljati bitna i prava pitanja?

Jedino tako možemo doći i do bitnih i pravih odgovora.

„Negdje dolje niz cestu, biti će odgovori na pitanja.

Negdje dolje niz cestu, iako mi to sada ne možemo vidjeti.

Negdje dolje niz cestu, naći ćeš snažne ruke k tebi ispružene.

I one će držati odgovore – na kraju ceste.“

 (Amy Grant „Somewhere Down the Road“)