KAD SE NEBO RASTVORI
Kad bih vas zamolio da opišete sakrament krštenja, koje biste pridjeve odabrali?
Lijepo? Svečano? Tradicionalno? Sveto?
Možda biste opisali isklesane mramorne reljefe ako je krštenje u nekoj staroj katedrali, čipkane haljine za krštenje, vrckave bebe i oduševljene kumove.
Ali bi li vas moje pitanje ponukalo da upotrijebite riječ “divlje?”
U ovu prvu nedjelju nakon Bogojavljenja, pozvani smo svjedočiti Isusovu krštenju i pozvani smo razmišljati. Ali jezik koji nam daje Evanđelje nije jezik crkvene uređenosti.
To je divlji jezik. Jezik neukroćenih i nepredvidivih.
U ovonedjeljnom čitanju iz Evanđelja po Marku čitamo da kada je Ivan krstio Isusa, nebesa su se vidljivo “rastvorila”, Duh se „zaorio“, a sam Božji glas ispunio je pustinjski zrak.
Što to znači? Zašto obilježiti Isusovo krštenje – i naše vlastito – jezikom divljine?
Evo nekoliko razloga:
Na margini je divljina. Markovo evanđelje nam govori kako se Ivan Krstitelj pojavio “u pustinji”. Odnosno, svoju službu nije provodio u Jeruzalemu, u hramu, u središtu vjerskog života svog naroda.
Umjesto toga, odvukao je mnoštvo iz središta, tražeći od njih da se pokaju i prime krštenje u pustinji.
Zapanjujuće, mnoštvo je odgovorilo na njegov drski poziv: „Ljudi iz cijelog judejskog kraja i sav narod Jeruzalema“ izašli su u susret Ivanu na rijeku Jordan.
Razmislite na trenutak. Ivan prorok koji je jeo divlji med i skakavce je ispraznio grad.
Uklonjeni iz kulturnog konteksta Palestine iz prvog stoljeća, lako nam je propustiti značaj masovnog egzodusa koji opisuje Sveti Marko.
Jeruzalem je bio srce srca izraelskog duhovnog života.
Hram je bio mjesto za susret s Bogom, a rituali pročišćavanja vodom već su bili obilježje židovskog predanog vjerskog života.
Ali nešto u Ivanovoj poruci natjeralo je cijelo stanovništvo napustiti svoj vjerski epicentar radi duhovne prehrane i ponovnog rođenja. Nešto autentično i svježe odjeknulo je u njima u udaljavanju od središta institucionalizirane dogme i autoriteta. Što god je Bog namjeravao učiniti, bilo je potrebno decentriranje. Poremećaj. Odmak od uobičajenog postupanja.
Odjekuje li to “nešto” i za nas danas?
Ne sugeriram da istinska vjera uvijek iziskuje udaljavanje od institucija koje njegujemo. No, nije li često slučaj da nam najuvjerljiviji i najsmjeliji pozivi na pravdu, kazivanje istine, mirotvorstvo i ozdravljenje dolaze ne iz institucionaliziranog “iznutra”, već „izvani“? Ne sa službenih mjesta, već s rubnih? Nismo li vidjeli kako bezbrojni “centri” u našem kulturnom, političkom i vjerskom životu gube svoje proročke oštrice zbog samozadovoljstva, korupcije, nepromišljenosti ili straha?
Nismo li čuli nove glasove koji su nam govorili s divljih i neočekivanih mjesta, pozivajući nas na pokajanje i obnovu?
Isus je kršten u divljem mjestu. Daleko od sigurnosti, rutine i poznatog. Ako ga želimo slijediti u vlastitim krštenjima, i mi moramo slušati glasove koji vape u pustinji. I mi moramo napustiti “gradove” koji čine naše zone udobnosti.
I mi trebamo dopustiti da dobri, ali „divlji“ Bog poremeti naše planove.
Prema kršćanskom povjesničaru Johnu Dominicu Crossanu, Isusovo krštenje bilo je “akutna sramota” za ranu Crkvu. To je vidljivo iz nelagode koju otkrivamo u sva četiri izvještaja iz Evanđelja. Marko svoju verziju priče drži što je moguće oskudnijom. Matej inzistira na tome da se Ivan silno trudio odvratiti Isusa od primanja obreda kojeg je ponudio mnoštvu.
Luka jednostavno preskače identitet Krstitelja.
A četvrto Evanđelje niti ne spominje Isusovo krštenje.
Očito je ono što je skandaliziralo pisce evanđelja bila Isusova odluka da primi krštenje pokajanja. Pokajanja za što? Nije li Sin Božji bio savršen? Bezgrešan? Svet? Što je Mesija radio u mutnoj vodi rijeke Jordan, izjednačavajući sebe s onima koji su trebali sprati sa sebe svoje grijehe?
I zašto je Bog odabrao taj nečist trenutak da rastrga kozmos i nazove Isusa “voljenim?”
Zašto, zaista? Zašto je Sin Svevišnjeg stao u red za krštenje iza carinika i grešnika – baš onih koji bi mogli ukaljati njegovu reputaciju? Zašto mu nije bilo stalo do „kvalitete nastupa“? Zašto nije vodio računa o „sramoti“? O krivnji druženja s tolikim grešnicima?
Zar se Sin Božji ne bi trebao brinuti za takve stvari?
Očito ne, jer je Isusov prvi javni čin bio čin radikalne solidarnosti. Čin ulaska u intimni, neraskidivi, „sramotni“ odnos s grešnim čovječanstvom. Umjesto da se drži odvojeno, umjesto da zaštiti vlastitu čistoću, Isus je zakoračio u istu vodu u kojoj mi stojimo i svoju reputaciju i svoju sudbinu vjenčao s našom.
U svom krštenju Isus je ušao u punu, nezgrapnu neurednost ljudske obitelji. Jednim vodenim činom zakoračio je u cijelu Priču o Božjem djelu na zemlji i dopustio da ta priča odjekne, produbi se i nađe završetak. U svojim krštenjima zavjetujemo se da ćemo činiti isto. U divljim vodama našeg krštenja pridružujemo svoja bića svim bićima i bacamo svoju kocku uz njihove. Ako vas ovo ne zaprepasti, morate se zamisliti.
Prihvatiti Kristovu priču o krštenju znači prihvatiti divlju istinu da smo ujedinjeni, međusobno ovisni, povezani, da smo jedno. Htjeli mi to ili ne, veza koju Bog brtvi vodom i Duhom istinitija je i dublja od svih ostalih. Izražava jače tvrdnje o našem životu i odanosti od svih prethodnih tvrdnji o rasi, spolu, plemenu, nacionalnosti, politici, sklonosti ili afinitetu. Traži da snosimo sve rizike pripadanja. Rizik da bi nas drugi mogli povrijediti.
Rizik da će se drugi promijeniti. Rizik da će oni nas promijeniti.
Je li lako ispuniti tako zapanjujuću tvrdnju? Ne.
Imamo li izbora? Ne.
Jesmo li poznati (Crkva) po tome što to dobro radimo? Ne.
Ali to nije zato što je Božja tvrdnja neobavezna; to je zato što smo „ukrotili“ krštenje, pretvarajući ga u nešto samo ritualno i ukrasno. Ali istina je da ne možemo imati vodu bez srodstva. Ne možemo primiti sakrament bez predaje svoje odvojenosti. Nije ni malo važno jesmo li po temperamentu “vukovi samotnjaci”. Naše krštenje je naša pripadnost.
Kad Isus pristane na vode rijeke Jordan, pristaje i na lokalno i oslobađajuće, kako na određeno, tako i na univerzalno. Duh koji je lebdio nad neoblikovanom zemljom u zoru Stvaranja, isti je Duh koji lebdi nad nama danas. Gospodin koji je zagrmio nad moćnim vodama za vrijeme kralja Davida isti je Bog koji sada “sjedi ustoličen”. Bog koji je olabavio jezike vjernika iz prvog stoljeća da bi istinu progovorio onima na vlasti, isti je Bog koji danas odgaja proroke. Drugim riječima, zemljopis krštenja je ogroman. Obuhvaća sva vremena i sve svjetove. Prevelika je i neukrotiva to stvar da bismo je mogli pripitomiti ili kontrolirati.
Tijekom ovog kratkog liturgijskog razdoblja između Božića i Korizme pozvani smo ostaviti čudesna rođenja i anđeoske zborove i tražiti ljubav, veličanstvo i snagu Božju u naizgled svakodnevnim stvarima.
U evanđeoskim pričama koje ćemo čitati tijekom ove sezone, Bog će razdvojiti zavjesu na kratke, svjetlucave trenutke, omogućujući nam da pogledamo ispod i izvan uobičajenih površina našeg života i ugledamo divljinu i neobičnost. Ovo je, naravno, još jedan način opisa samog sakramenta krštenja: to je mjesto i trenutak u kojem “izvanredna” Božja milost blagoslivlja običnu vodu u kojoj stojimo.
Tijekom ove godine ali i uvijek, pridružimo se Isusu dok on stoji u redu na rubu vode rijeke Jordana, spreman uroniti u „sram i sablazan“ kako bi svo divlje Božje čudo moglo biti naše da ga čuvamo.
Počujmo i mi oduševljeni Glas koji nam govori tko smo i čiji smo u sakramentu krštenja.
Čak i u divljini, neukrotivoj vodi u kojoj stojimo, možemo se prepoznati kao Božji Ljubljeni.