Isus je opet u Galileji, uz jezero pokraj kojeg se je često šetao i gdje je razgovarao sa svojim učenicima.

A gdje su oni? Učenici?

Oni su ribarili čitavu noć. Neuspješno.

I sada ih Isus zove i govori im neka bace mrežu s druge strane broda.

Oni bacaju i – „bingo“ – ulove 153 ribe.

Jedno tumačenje govori da je spomenut baš ovaj broj (153) jer su ljudi u ona vremena poznavali točno toliko vrsta ribe.

Mreže nisu popucale i možda nam to na neki simboličan način evanđelista govori kako Isus i njegovi učenici privlače u mrežu ljubavi Božje čitav svijet.

To bi bilo jedno uobičajeno tumačenje.

Ali pokušajmo ovaj događaj promatrati na malo manje uobičajen način.

Najprije samo jezero.

Jezero gdje učenici love ribu.

Čitali vi bajke, vilinske priče, mitove ili legende, jezero je uvijek neko čudno mjesto prepuno simbolike. Uvijek je duboko, tajnovito, sadrži neke svoje tajne, tajne koje se ne mogu otkriti na njegovoj površini. U Jungovoj psihologiji jezero često predstavlja ono podsvjesno u čovjeku, prostor naših snova i naših maštanja.

I u ovoj današnjoj sceni ima nečeg bajkovitog. Nečeg što se nalazi negdje na granici sna i jave, mašte i stvarnosti. Negdje na pola puta između noći i dana. Magla kao da se diže nad jezerom. Nježan šum valova koji udaraju u bok ribarskih lađica. Mokre mreže koje izvlače žuljevite ribarske ruke. Duboki uzdasi umornih ribara čije mišiće razdire bol koja je posljedica bezuspješnog cijelo noćnog ribarenja.

I onda se pojavljuje – stranac.

Stoji na obali i javlja im se kroz maglu. Govori im da bi mogli nešto uloviti ukoliko bace mreže s druge strane broda.

S desne strane broda.

Oni su lovili bacajući mreže s lijeve strane broda.

Mi danas puno toga znamo o lijevoj i o desnoj strani našeg mozga, zar ne?

Lijeva strana našeg mozga je ona strana koja računa, kalkulira, uredna strana, strana koja analizira, zbraja, daje imena stvarima.

Desna strana je strana sanjarska, kreativna strana, umjetnička, strana koja korespondira sa slikama i prizorima. S prizorima kao što je ovaj kojeg opisuje Ivan.

U Evanđelju vidimo da je Isus imao puno posla s ljudima koji su se oslanjali lijevu stranu svojega mozga. Oni su bili legalisti, oni su mislili da je svijet stvorio neki računovođa i da se sve u ovome svijetu može svesti na odnos crno – bijelo.

Možda je Isus onoga dana na jezeru govorio učenicima da ne bi trebali biti kao računovođe koji uvijek pokušavaju izmjeriti stvari, nego da bi trebali živjeti i raditi po svojoj desnoj strani mozga, kao vizionari i kao umjetnici. Da bi trebali vjerovati Bogu i živjeti časno. Ako bi tako živjeli njihove bi mreže uvijek bile pune i živjeli bi u izobilju milosti Božje.

Ali što ako ova priča o ribarenju i nama šalje jednu posebnu poruku?

Što ako ona govori o nama i o našem višegodišnjem neuspješnom ribarenju?

Mnogi od nas već duže vrijeme ništa nisu ulovili, zar ne? Mnogi od nas neumorno rade na svojim radnim mjestima iz tjedna u tjedan, iz godine u godinu, bez imalo osjećaja zadovoljstva i bez ideje da uopće nekamo idu. Kako u poslu tako je i u našim međusobnim relacijama. O situaciji u domovini ne ću ni prozboriti. Prebolno je.

Ali isto je tako i u našoj duhovnosti.

Molimo se, idemo u crkvu i ništa se ne zbiva.

Naše mreže izvlačimo i uvijek su – prazne.

Praznina.

Ispraznost.

Prazne mreže.

A mi smo umorni, baš kao što su i apostoli bili umorni nakon cijele noći ribolova i mreža očajnički praznih.

Umorni smo od života.

Umorni od uzaludnih pokušaja.

I čini se kao da nam se ništa ne događa. Svatko nešto dobroga i uzbudljivoga doživi ali mi ne. Naši životi nam djeluju prazni i neispunjeni.

„Bacite svoje mreže s desne strane lađe,“ kaže nam Isus, „i iznenaditi će vas ono što će vam se dogoditi.“

„Kako je to moguće?“, kažemo mi.

Ma tko to bolje od nas zna o životu?

Loviti ribu?

„Ne’š ti. Uostalom šta ima veze di ja bacam svoje mriže.

Zar riba nije tu, bilo livo, bilo desno?

Na koncu konca ja godinama tako lovim.“

Ali što ako je Isus u pravu?

Što ako me tamo, s druge, s desne strane, čeka nešto nevjerojatno uzbudljivo?

Što ako moram obaviti neke promjene?

Što ako moram promijeniti stranu?

Što ako moram promijeniti svoj način života i sve će onda biti drugačije?

Što ako je bit u mojoj promjeni?

I što bi to trebalo značiti u mojemu životu?

Možda je to novi posao?

Ili u novom načinu obavljanju starog posla?

Možda je riječ o redefiniranju moje pozicije?

Možda je riječ o mojoj vjeri?

O njezinim plićacima i njezinim dubinama?

Ma ne govorim ja što mora biti. I je li to novo ili je staro, ili je drugačije.

Ono što ja govorim jest da je život, da je jezero, da je ono nesvjesno, prepuno mogućnosti, da je bogato iznad svakog mojeg poimanja i da Bog želi da ja uživam, da živim uzbudljivim životom, kao da sam u Disneylandu i da vatromet pršti na sve strane.

Mi nismo stvoreni da se na nama plijesan nakuplja, da obljutavimo, da se ucrvamo. Nismo stvoreni za rutinu, da izgubimo misterij i sjaj uzbuđenja svojega postojanja.

Ali ako smo se duhovno usalili i ako smo se zadovoljili s jednom prskalicom umjesto s vatrometom, onda je došlo vrijeme poslušati glas Onoga koji nas zove s ruba jezera, s ruba našeg podsvjesnog, koji nam govori da bacimo mreže s druge strane lađe.

Jezero je duboko. Bogatije nego što mi uopće možemo i zamisliti.

Ono nikada nije u cijelosti izlovljeno i svatko od nas u njemu ima što uloviti. Samo trebamo naučiti kako se promijeniti, kako baciti svoje mreže s druge strane lađe, kako bi ih do vrha napunili.

I kada to napravimo kada izvučemo prepune svoje mreže, onda odjednom shvatimo nazočnost božanskog u svojem životu.

To se je dogodilo učenicima.

Kada su bacili svoje mreže s desne strane lađe i izvukli ih prepune, odjednom su prepoznali Krista na obali i shvatili da postoji veza između njega i onoga što se je dogodilo.

„Gospodin je!“ uzviknuo je Ivan i onda nisu mogli dočekati doći do obale i biti uz njega.

To je način na koji vjera uvijek djeluje. Nije to nešto što se stvara u nama. To se događa svaki put kada mi bacimo svoje mreže, koje su do tada bile prazne, i koje su sada prepune. Svaki put kada je naš život težak i bolan i kada nas sreća i radost ponovno dotaknu.

I onda, mi, baš kao i Petar, nismo u stanju čekati da lađa dotakne obalu. Skačemo i hrlimo prema Kristu i govorimo mu: „Hvala ti, hvala ti, hvala ti!“