Jesu li vam ikada u životu rekli: „A sada, dišite duboko.“?

Naravno da jesu. Od davnih školskih sistematskih pregleda, pa preko onih dana kada bi liječnik posumnjao da bi gripa mogla rezultirati upalom pluća i do onih trenutaka kada bi vas uhvatila panika, kada ste gubili dah i neko bi se brižan našao u vašoj blizini i savjet bi glasio: „Samo dišite duboko.

Naravno kada osjećate jaki stres vi dišete jako plitko.

Kratki su to udisaji. Kratki i plitki. I onda vaše tijelo želi nadoknaditi manjak kisika i vi uzdahnete. Vaše vas tijelo prisili na – duboki uzdah.

Zaboravi čovjek kako disati, a kamo li kako duboko disati.

Trčimo od posla do posla.

Od stresa do stresa.

Od aktivnosti do aktivnosti.

Od potrebe do potrebe.

I prije nego što toga uopće i postanemo svjesni – ostanemo bez daha.

Život nas išokira, udari nas „šakom u drob“, u grlu nas stegne i mi jednostavno prestanemo disati.

Isusovi učenici su vjerojatno u situaciji kada su ostali bez zraka.

Što se sve nije  izdogađalo u posljednjih 50 dana?

Oproštaj s Isusom.

Njegovo uhićenje i razapinjanje.

Sve te događaje pratili su glasni uzdasi i glasno izražavanje tuge.

A onda je uslijedilo Isusovo uskrsnuće i susret s Uskrslim.

Njihovo plitko i stresno disanje vjerojatno je postajalo sve dublje kako je Isus bivao više s njima i što im je više govorio o Kraljevstvu Božjem.

I baš kada su apostoli pomalo počeli dolazili do daha – Isus ih je ostavio.

Nestao je iz njihovog vidokruga i vratio se je onome od kojeg je i došao.

To im je sigurno slomilo srce. Opet su ostali bez zraka.

Opet su se čuli uzdasi. Uzdasi prepuni stresa i straha.

I što apostoli čine?

Čine ono što i svi ljudi, u vrijeme kaosa i straha, čine.

Sastaju se. Pokušavaju osmisliti nekakav plan.

Nekakvu strategiju ponašanja i postupanja.

Toliko toga moraju obaviti. Moraju se ustrojiti, moraju odabrati još apostola koji bi im pomogli u poslu kojeg je Isus ostavio u njihovim slabim i drhtavim rukama.

Na koncu konca, oni bi sada trebali govoriti drugim ljudima o tome što je to nebeski Otac učinio kroz svog sina Isusa Krista.

Bila je to zastrašujuća misija.

Duboki uzdasi su sigurno ispunjavali prostoriju, a nemirni i zabrinuti pogledi sigurno su bili na njihovim licima.

Nisu mogli vjerovati da su sada oni ti koji imaju stvari u svojim rukama i da oni moraju nastaviti Isusovu misiju u odnosu prema odbačenima, siromašnima, bolesnima ali i prema moćnima, bogatima i silnima.

I sve to moraju činiti a da Isusa nema među njima.

Pa zar to nije dovoljno da se prestraše i da ostanu bez daha?

Ali prije nego što će apostoli spoznati što se zbiva, iz čista mira, začuju silan vjetar koji dolazi prema njima.

Vjetar je zapuhao kroz čitavu kuću i ispunio je svakoga od njih. Bili su ispunjeni nečim što je došlo od nekuda i od nekoga. Taj ih je vjetar ispunio snagom koju nisu razumjeli. Oni nisu tražili taj dah, a nisu ga ni očekivali. Ta moć, ta snaga, taj dah, ta hrabrost jednostavno je uletjela u sobu, ispunila ih je i to na način koji im je bio neočekivan i neobjašnjiv. Došli su licem u lice s Božjim darom, s Duhom Svetim, s Bojim Svetim Dahom.

I što su učinili?

Jednom kada su shvatili da su u stanju opet disati, jednom kada su se oslobodili stresa i tjeskobe, jednom kada su osjetili da mogu doći do daha, otkrili su da razgovaraju o Božjim veličanstvenim djelima u njihovim životima.

Počeli su govoriti jezicima kojima nisu znali govoriti i pričali su kako nekada ne bijahu narod, a sada su Božji narod. Jednom nisu imali ni ime, ni vjeru, ni budućnost, ali sada, bijahu Božji sinovi i kćeri, bijaše im dan dah vjere, pogled u budućnost u kojoj će biti blizu Bogu.

Ti povučeni, pod stresom, učenici otkriše kako su u stanju propovijedati, svjedočiti tko je Bog i što je Bog učinio s njihovim životima.

I ljudi su ih slušali. I bilo ih je sve više i više. Da, neki među njima su mislili da su apostoli pijani. Pa nije to ni za čuditi se, jer kako drugačije da masa sve te nagle promjene objasni?

Ali onda je Petar objasnio. I dok je propovijedao, svi ti ljudi, iz bliza i iz daleka, domaći i stranci, mladi i stari, počeli su  – disati duboko.

Počeli su s namjerom udisati duh koji je lebdio oko njih i koji je sada ulazio u njih.

I Crkva je tada prodisala. I Crkva je tada rođena.

I ljudi od svuda, na svim jezicima, sa svim svojim tradicijama, počeše govoriti o Bogu i kako Bog djeluje u njihovim životima i u čitavom svijetu. A Duh Božji puhao je slobodno i slino, ispunjavao je njihova pluća, davao im hrabrost i snagu za koje nisu ni znali da postoji. I tijelo Kristovo, Crkva, bi ujedinjena i stade se pokretati.

Ali tu priča ne staje.

Tu priča ne završava.

Lijepa je to priča, puna smisla, snažna priča, ali prije svega priča koja ne ostaje zarobljena u prošlosti. U uspomenama.

Duh Božji djeluje i dan danas. Duh Sveti, Dah Božji, djeluje tu i sada. Kroz Sveto Pismo i kroz molitve, kroz glazbu i propovijedi, kroz iskustvo i naše međusobne veze i odnose. Božji Sveti Dah nas izaziva, tješi nas, pročišćava nas.

Priča Pedesetnice govori nam da ako smo otvoreni i udahnemo ovoga Duha, ako se usudimo moliti „O dođi Tvorče Duše Svet“, da ćemo svoja pluća ispuniti do vrha hrabrošću, snagom, strasnom vjerom za koju nismo imali pojma da je moguća u nama.

Kao ljude Pedesetnice, Bog nas poziva da iskusimo puninu života kojeg je Bog za nas namjenio svojim Svetim Dahom. Pozvani smo duboko disati, svjesno duboko disati u svakom trenutku svojega života.

Disati i čekati i nadati se Božjem Svetom Duhu koji će nas ispuniti. Iščekivati da se promijenimo kada nas Duh Sveti ispuni. Iščekivati da možemo vidjeti stvari koje nismo mogli ni zamisliti ili govoriti o stvarima za koje nikada nismo ni pomislili da posjedujemo hrabrosti izgovoriti.

I taj otvoreni pristup Duhu Svetomu – djeluje.

Dok sam kao profesionalni voditelj različitih manifestacija vjerovao kako sve ovisi o meni i o mojim sposobnostima ja sam neprestano bio pod stresom, ruke su mi se znojile, želudac mi se je grčio, noge podrhtavale – ostajao sam – BEZ DAHA.

Prepustivši se Duhu Svetomu i svjedočeći „veličanstvena djela Božja što mi učini Gospodin“ ja više ni jedan od tih simptoma nemam.

Ja sada – DUBOKO DIŠEM, jer ne zborim ja nego sam ja samo oruđe u Božjim rukama.

Vjerujem da i vi imate svoje priče i primjere i svjedočite ih. Javno i glasno.

Jer se na ovaj dan Pedesetnice potvrđuje da je Duh Božji, Božji dah, Duh Sveti i dalje među nama, oko nas i u nama.

To je dah života, hrabrosti i objave koji je u stanju ispuniti nas do prelijevanja i koji je u stanju povesti nas u pjesmu, molitvu, u život – kroz svaki dan.

To je dah kojeg ne želimo propustiti.

To je dah kojeg željno trebamo iščekivati.

Zato, sjetimo se – duboko dišimo.

……………………………………………….

Veni Creator Spiritus

Mentes tuorum vista

Imple superna gratia

Quae tu creasti pectora.

Amen.

 

O dođi Tvorče Duše Sveti

pohodi duše kršćanske

Napuni višnjom milosti

Te grudi što ih satvori.

Amen.

 

Ti Tješitelj se nazivaš.

Ti dar si Boga svevišnjeg,

Vir živi, oganj, ljubavi,

I pomazanje duhovno.

 

Ti nagrado sedmostruka

Ti prste Božje desnice

Po ocu slavno obećan

Ti puniš usta besjedom.

 

Zapali svjetlo dušama.

I nalij ljubav u srca,

U nemoćima tjelesnim

Pokrepljuj nas bez prestanka.

 

Zla duha od nas otjeraj

I postojani mir nam daj

Ispred nas idi, vodi nas,

Da svakog zla se klonimo.

 

Daj Oca da upoznamo I vječnog Sina njegova,

I u te Duha njihova,

Da vjerujemo sveudilj.

 

Sva slava Ocu vječnomu

I uskrslomu Sinu mu

S Duhom punim utjehe

Nek bude sad i uvijeke. Amen.

 

Pošalji Duha svojega i sve će biti stvoreno. (Aleluja).

I obnovit ćeš lice zemlje. (Aleluja).