Kad je napokon došao dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istome mjestu. I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti.

A u Jeruzalemu su boravili Židovi, ljudi pobožni iz svakog naroda pod nebom. Pa kad nasta ona huka, strča se mnoštvo i smètê jer ih je svatko čuo govoriti svojim jezikom. Svi su bili izvan sebe i divili se govoreći: »Gle! Nisu li svi ovi što govore Galilejci? Pa kako to da ih svatko od nas čuje na svojem materinskom jeziku? Parti, Međani, Elamljani, žitelji Mezopotamije, Judeje i Kapadocije, Ponta i Azije, Frigije i Pamfilije, Egipta i krajeva libijskih oko Cirene, pridošlice Rimljani, Židovi i sljedbenici, Krećani i Arapi – svi ih mi čujemo gdje našim jezicima razglašuju veličanstvena djela Božja.«

(Djela 2, 1-11)

Gdjegod vjetar puhao Duh će teći;

Vatra koja gasi našu žeđ za Božjom ljubavi.

Danas slušamo priču o nebeskom vatrometu. O vatrometu koji ne prestaje.

Već više od 2000 godina. I koji će nas pratiti do samoga kraja.

Danas je blagdan Duhova. Pedesetnica.

Rođendan Crkve.

Jedna slika započeta u Betlehemu, nastavljena u Jeruzalemu za Veliki Tjedan, dovedena do pred sam kraj smrću, zatim uskrsnućem i uzašašćem, sada je dovršena. I zato slavimo. Nebeskim vatrometom.

Blagdan Duhova u biti zaključuje priču o uskrsnuću. Ono što se je pokušalo rastaviti u Velikom Tjednu sada je konačno sastavljeno. Duh Sveti dolazi na Pedesetnicu. I mi znamo da nismo prepušteni sami sebi i ovome svijetu.

Sve do tada možemo govoriti o izabranom narodu ili o pojedincima koje je Duh Božji, na ovaj ili na onaj način, dodirnuo, ali sada, odjednom, Duh Sveti dolazi, u silini vjetra i blagoslivlja sve prisutne, ispunjava ljude i lijevo i desno.

Tijekom samo jednog dana, broj Isusovih sljedbenika u Jeruzalemu, je porastao za 3000. Duh Sveti je izišao iz gornje sobe. I od tada više ne staje. Njegovom širenju granica nema.

A što drugo i očekivati od Duha kroz kojeg je Bog uskrsnuo svojega Sina? Ovo je Duh Života koji nije samo Isusa uzdignuo u novi život, nego je čitava kreacija uzdignuta u novi život.

Zašto se priča o uskrsnuću ne može kompletirati bez blagdana Duhova?

Zato jer mi nismo opremljeni sami po sebi za nositi se sa duhom ovog vremena i biti Kristovi u ovom svijetu, a to možemo biti jedino po silini Duha Božjega. Pedesetnica je dan kada je Crkvi omogućena budućnost. Bez Pedesetnice mi bismo samo bili ljudi koji pričaju Isusovu priču. Sa Pedesetnicom mi smo ljudi koji žive u Isusovoj priči.

Mi pojma nemamo što će Duh Sveti slijedeće učiniti. Ne pretvarajmo se kako mi to znamo, ali i ne pokušavajmo ograničiti naše pretpostavke o mogućnostima njegovog djelovanja.

Ono što sigurno znamo jest da na Duhove Bog šalje apostole, šalje svoje sljedbenike, po čitavom svijetu. U svaki ugao ovoga svijeta. I oprema ih za taj put svoji darovima. Darovima Duha.

Na Duhove Crkvi nije dat mandat da stoji na mjestu, nepomična, ukipljena. Na Duhove Crkvi nije dat mandat da „razapne šator“, da se utabori. Na Duhove Crkvi nije dat mandat da „otvori dućan“ i da joj bude ugodno i udobno.

Na Duhove Crkvi su dati zemljovidi. Ucrtani su joj puti i staze. I na Duhove Crkva je poslana na svoj put. Na put bez prestanka. Mi smo od Boga pozvani biti putnici, lutalice, hodočasnici. Bog naš život nije zamislio statičnim. Nije zamislio da se mi ukopamo na jednom mjestu i da svoje korjene pustimo preduboko.

Naši duhovni životi zamišljeni su kao hodočašća gdje je najopasnije ono mjesto na kojem se osjećamo najudobnije. Jer na njemu stagniramo. Venemo. I umiremo.

A mi smo se razlijenili. Srca su nam osalila. I noge naše sve su teže. Nalik smo vezanom Guliveru koji posrće pod udarcima Liliputanaca, a trebali smo stupati kao pobjednička vojska. Umorni smo od Crkve koja se neprestano povlači, ispričava, koja je stalno u defanzivi, jer je kažu takav „duh vremena“.

Umorni smo od tzv. avangardnih teologa koji neprestano pokapaju Crkvu i pišu joj nekrologe. Teologa koji Crkvu žele modernizirati. Prilagoditi „duhu vremena“. Koji govore kako Crkva kasni 200 godina s reformama.

Da, Crkva kasni. Ali kasni 2000 godina. Crkva ponovno treba otkriti svoju zadaću koja joj je od Boga povjerena na blagdan Duhova. Crkva nije mrtva. Crkva ne može umrijeti, ali se mora osloboditi duha ovoga svijeta i okrenuti se Duhu Svetomu.

Duh Sveti ponekad ožeže našu dušu, ponekad je pomiluje.  Ponekad uznemiri našu savjest, ponekad je umiri. Ponekad on odnese našu bol, ponekad nam pomogne izdržati je. Duh Sveti rastjera oblake, taman onoliko koliko je potrebno da nam svjetlost obasja put kojim se trebamo vratiti, uzeti svoj križ i slijediti Krista.

Duh Sveti se sudara s duhom ovoga svijeta, s „duhom ovoga vremena“, s kojim smo ispunili svoje duše. Duh Sveti je onaj isti Duh kojeg smo primili na našem krštenju i koji nas želi voditi kroz život. To je onaj isti Duh koji ulazi u nas kroz Riječ Božju, kroz sakramente i koji se neprestano sukobljava s „duhom ovoga vremena“.

Zbog naše griješne naravi mi smo ljudi ispunjeni duhom oholosti, koja nam govori da mi Boga ne trebamo u svome životu. I baš taj duh u nama, Duh Sveti želi zamijeniti sobom. Naše je spasenje počelo kroz Isusa Krista, a sada se nastavlja kroz Duha Svetoga.

Bog želi da mi živimo u Njemu i kroz Njega.

Zato nam šalje darove Duha Svetoga – Mudrost, Razum, Savjet, Jakost, Znanje, Bogoljublje i Strah Božji.

Postoji li veće radosti nego kada te netko ovako daruje?

Kada te daruje – nebeskim vatrometom darova.

 http://www.youtube.com/watch?feature=player_detailpage&v=fJVimPARrt0